Oštećeni nekadašnji radnici, koji su se zadesili u radnom odnosu od oktobra 1991. do avgusta 1995. na području bivše Republike Srpske Krajine, svim sredstvima nastoje dokazati državi da su pet dana tjedno odlazili na svoja radna mjesta i od plaće izdvajali za mirovinski fond. Iako danas ispunjavaju uvjete za starosnu penziju, mnoge osobe ne mogu ostvariti realan iznos jer im nedostaje obračun te ključne, nepune četiri godine rada u okolnostima rata i raspada zajedničke države. Tada je zbog više sile funkcionirao tzv. parafond koji je naknadno pravno naslijedio Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. U vrijeme razaranja, kada ni ljudski životi nisu bili na cijeni, i registratori s gomilama radno-pravnih podataka na mnogim mjestima su uništeni.
Baš zbog činjenice da HZMO za pojedine bivše radnike ne posjeduje evidentiran status osiguranika u parafondu, postupci se po službenoj dužnosti ili na želju zakinutih radnika nastavljaju na upravnim sudovima i na Visokom upravnom sudu. A tamo se vode redom apsurdni sudski procesi, od kojih brojni završavaju na Ustavnom sudu. To se lako može uočiti iščitavanjem odabranih odluka Ustavnog suda u predmetima o konvalidaciji radnog staža. U tri ustavne odluke, pod sličnom argumentacijom su oborene prvostupanjske i drugostupanjske presude te su predmeti vraćeni na ponovni postupak.
Za početak, indikativno je što u ovom području, koje je nakon mirne reintegracije bilo jasno uređeno s nekoliko zakonskih i podzakonskih akata, uopće postoje brojni zahtjevi za ocjenu ustavnosti nižih sudova. Apsurdnost sudskih postupaka se očituje u bojkotiranju svih dodatnih dokaznih sredstava koji bivši radnici predočuju na sudu, dok s druge strane upravni sudovi često pred oštećene postavljaju upravo prekomjeran teret dokazivanja. Bivši radnici nemaju pristup ionako nepotpunim državnim arhivama. Mogu se tek obraćati institucijama.
U slučaju Draženke Štrbac iz Benkovca sudovi nisu niti htjeli provoditi dodatne dokaze. Jedini pisani dokaz koji posjeduje je ovjerena zdravstvena knjižica iz spornog perioda. Sudovi su se priklonili prethodnom negativnom rješenju HZMO-a, što je najčešća praksa upravnih sudova. Upravni sud u Splitu u njenom slučaju čak nije pristao ni na ispitivanje svjedoka, njenih kolega, koje su mogle potvrditi da je bila u radnom kolektivu s njima.
U svom očitovanju Ustavnom sudu Štrbac je postavila pitanje: "Kako drugačije saznati činjenicu koju zna cijeli Benkovac, ako ne pomoću svjedoka? Ako je, pak, za konvalidaciju radnog staža valjan samo evidentiran status osiguranika u odgovarajućim evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja, dokaz koji stranka teško može sama pribaviti, onda se postavlja i pitanje – zašto se provode bilo kakvi drugi dokazi? Racio Zakona o konvalidaciji radnog staža je u tome da se utvrdi istina i pomogne onima koji su zaista radili u spornom vremenu, a ne da im se uskraćuje to pravo", navedeno je u njenom očitovanju.
Ustavni sud je u slučaju Štrbac ocijenio da su "zbog pretjerano formalističkog pristupa u dokazivanju i utvrđivanju činjenica, upravni sudovi propustili ocijeniti činjenično pitanje." Kako navodi Slađana Čanković, odvjetnica Draženke Štrbac, stupanjem na snagu Zakona o upravnom sporu 2012., upravni sudovi i Visoki upravni sud dužni su voditi upravni spor kao spor pune jurisdikcije, samostalno utvrđivati činjenično stanje, provesti javnu i kontradiktornu usmenu raspravu te meritorno odlučiti o upravnoj stvari.
- Upravni sud nije proveo niti jedan predloženi dokaz već je prihvatio stajališta upravnih tijela, tj. HZMO-a. Sud nije ispunio svoju zadaću sudske kontrole pojedinačnih upravnih akata. Samim time, stranke pred tim sudom nisu bile u ravnopravnom položaju - navodi Čanković. Na pitanje zašto se od pojedinaca očekuje da pribave radno-pravnu dokumentaciju koja je nedostupna i državnim institucijama te što se time želi postići, Čanković stvar vraća na početak – na HZMO.
- Način na koji se pravno pristupa i rješava problem konvalidacije radnog staža pred upravnim tijelima je takav da HZMO inzistira na svom interesu: da je takvih priznanja što manje. HZMO donosi pravilnik po kojima postupa. Zato je sva nada usmjerena na postupanje upravnog suda da provede postupak, donese odluku i na taj način kontrolira akte Zavoda - objašnjava odvjetnica Čanković.
Prema informacijama koje smo dobili od HZMO-a, od 17. maja 2008. do 7. jula 2023., zaprimljeno je 37.170 zahtjeva za konvalidaciju staža. Od toga je 19.965 zahtjeva pozitivno riješeno dok je 17.147 zahtjeva odbijeno. Trenutno je u postupku 58 zahtjeva.
Bogdan Mimić iz Benkovca i Đuro Orlović iz Korenice su također podnijeli ocjenu ustavnosti ovakvog spora. Oni su pred nižim sudovima iznijeli kudikamo više argumenata od Štrbac. Orlović je, primjerice, donio naramak dokaza: podatke o isplati naknade za topli obrok, karticu plaće, ovjerene isplatne liste, obavijest o korištenju godišnjeg odmora, rješenje o imenovanju na određenu poziciju, dopis o nadoknadi goriva za službeni put, nalog za isplatu naknade za gorivo sanitetskog vozila koje je osobno platio... Ali Upravni sud u Rijeci ništa od toga nije uvažio. Ponuđeno je nejasno objašnjenje da "isplatne liste kao dokazi o isplati akontacije plaće i toplog obroka nisu javne, već privatne isprave." Upravni sud u Splitu je na gotovo identičan način odbio provoditi dokaze i raspravljati o zahtjevu Bogdana Mimića.
Da je praksa na upravnim sudovima u najmanju ruku rigidna, pokazuje i ocjena Ustavnog suda. U oba predmeta, Mimić i Orlović, iznijet je decidiran stav ustavnih sudaca. Oni navode da sudovi o odluci o dokazima moraju dati dostatno obrazloženje. Poručuju da "odbijanje dokaza ne smije biti proizvoljno i da prava zagarantirana Ustavom ne smiju biti teoretska i iluzorna, nego praktična i djelotvorna".
Kako komentira voditeljica Pravnog odjela SNV-a Jelena Borić, Ustavni sud je u ovim predmetima podsjetio upravne sudove da su ovlašteni za puno više od ocjene zakonitosti upravnog akta.
- Dokazi su neposredni i posredni. Objedinjuju sve izvore koji su zakonom dopušteni i koji bi nadležnim sudovima omogućavali da činjenično stanje točno utvrde i donesu odluku. Kada je riječ o konvalidaciji radnog staža, moraju se uzeti u obzir rat i poraće. To razdoblje je utjecalo na gubitak materijalnih dokaza. Ukoliko su dokazi o stažu osiguranja uništeni, tada se na njima ne može inzistirati kao jedino prihvatljivim i vjerodostojnim - naglašava Borić.
Na pitanje može li se govoriti o diskriminaciji oštećenih u ovim dugotrajnim procesima, naše sugovornice navode da je diskriminacija u pravnom smislu uvijek teško dokaziva. Slađana Čanković govori da su podnositelji zahtjeva u većini građani srpske nacionalnosti, što može ostaviti dojam diskriminacije. Jelena Borić kratko zaključuje se oštećeni sami osjećaju diskriminiranima u životnoj fazi kada bi trebali uživati u plodovima svog radnog vijeka.
