Ministarstvo rada planira revidirati zakonsku odredbu o automatskom prestanku radnog odnosa sa 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža?
Pravo na odlazak u mirovinu sa 65 godina i 15 godina staža zajamčeno je Zakonom o obveznom mirovinskom osiguranju. S našim očekivanim trajanjem života i uvjetima na tržištu rada to je realan uvjet. S druge strane, posve je u redu da se onima koji to žele i mogu otvori mogućnost da rade duže. Iako je to moguće i danas, trenutno uređenje iz Zakona o radu izuzetno je nepoticajno za poslodavce da radnicima ponude nastavak regularnog radnog odnosa nakon 65. godine.
Kako će radnici reagirati ako se zakonski dobna granica podigne na 68 godina?
Radnici će reagirati individualno, ovisno o svojem zdravstvenom stanju, a nažalost, često i očekivanoj visini mirovine koja mnoge i danas prisiljava na neku vrstu rada u starosti. No činjenica je da brojne europske zemlje nemaju odredbu o automatskom prestanku radnog odnosa zbog određenih godina starosti i to nigdje ne stvara poseban problem za tržište rada. U nekim zemljama takva odredba čak bi se smatrala diskriminacijom po osnovi dobi.
Kao argument se navodi da je sve više starijih i da je tendencija pada broja stanovnika na 3,4 milijuna do 2050. godine?
Iako je istina da je stanovništvo sve starije, za održivost cijelog sustava socijalne države bitniji je omjer radno aktivnog i uzdržavanog stanovništva, koje uz starije uključuje djecu i mlade. Taj omjer se puno manje dramatično mijenja, jer je i djece manje nego nekada. U svakom slučaju, dobro je i logično davati poticaje onima koji mogu i žele da ostanu raditi duže, ali ne treba misliti da će to riješiti demografski problem, pa čak ni problem samog mirovinskog sustava. Sa širenjem prekarnog rada i atipičnih oblika ugovora kojima se sustavno izbjegava plaćanje doprinosa dugoročno ćemo morati tražiti nova rješenja za mirovinski sustav i njegovo financiranje.
Koliko bi odluka o produljenju staža zakočila priljev mlade radne snage?
Mislim da na razini cijelog tržišta rada ne treba očekivati neki značajan učinak, ali bi problema moglo biti u pojedinim sektorima, a posebice u reguliranim profesijama u javnom sektoru, kod kojih je broj radnih mjesta fiksiran. Zato nam trebaju procjene učinka na pojedine sektore i profesije te mjere kojima će biti omogućeno da se taj učinak kontrolira. To je sigurno moguće, samo zahtijeva malo više analize i rada nego što su naše političke elite spremne uložiti u poteze koje nazivaju reformama.
Kako komentirate "sindikalni porez" odnosno to što sindikati javnog sektora zagovaraju da se uvede obvezu plaćanja sindikalne članarine i za nečlanove sindikata?
U konzultacijama koje se vode oko Zakona o radu sindikati, i javnog i privatnog sektora, tražili su da se na stol stavi problem tzv. slobodnih jahača u kolektivnom pregovaranju. Radi se o tome da članovi sindikata ulažu financijske resurse i svoj aktivizam u procese kolektivnog pregovaranja, a da radnička prava koja se time izbore koriste i svi drugi radnici. Pritom učinak kolektivnog pregovaranja na razinu plaća i ostalih radničkih prava u Hrvatskoj nije malen, a broj radnika koji od toga imaju koristi je otprilike tri puta veći od broja članova sindikata. No sindikati su zasad samo tražili da se razgovara o tom problemu i da se analiziraju moguća rješenja.
