Čitava je Hrvatska lani bez daha svjedočila dramatičnom pomjeranju građana Zagreba iz vjekovne im zone komfora i njihovu obavezivanju na razvrstavanje otpada. Disanje se proteklih dana pak zadržavalo zbog nagomilanog smeća kojim je resko odisao glavni grad. Radnici komunalnog poduzeća Čistoća su bili u štrajku, revoltirani postupcima svoje uprave i gradske političke vlasti u vezi s njihovom ulogom u novom sustavu zbrinjavanja otpadnih frakcija.
Na tome je ovako fatalno i zapelo, nakon one noći prošli tjedan, kad je snimljen jedan kamion Čistoće u koji su radnici istresli razne kontejnere đuture. Plastika i metal, papir i biootpad – sve je samljeveno i sprešano odjednom. Trojica radnika dobila su izvanredni otkaz, računajući i vozača, ali su njihovi kolege, zapravo ukupni kolektiv, već sutradan stupili u štrajk. I nije da su poručivali baš kako nemaju ili ne bi trebali imati obavezu da poštuju smisao novog sustava zbrinjavanja otpada, ali uz to su stali u obranu ponečeg na strani svojih prava.
Radnici su pritom bili u formalnopravno nezakonskom štrajku, spočetka mimo sindikata, što slučaj čini još zanimljivijim i važnijim. Dugo se već u Hrvatskoj čini da je radnički bunt ukroćen i zapakovan u strogo kontrolirani okvir, što ga i po definiciji automatski negira kao činjenicu. Malo proboja van takvog rezervata može samo koristiti ventiliranju ovog inače, rekosmo, dobrano ustajalog ambijenta.
Glasovi katastrofičara za to vrijeme profetski su naviještali tzv. napuljski sindrom, premda zagrebački problemi i sa smećem i sa otpadom traju desetljećima. Nova, sadašnja vlast suočila se tek s dodatnim pitanjima infrastrukture za bitno složeniji, moderni sustav zbrinjavanja. No, sad uviđamo, i s pitanjem tretmana dodatnog rada ljudi u sustavu. Što se više doznavalo o aktualnom sporu, na vidjelo su izlazili teži kritični aspekti tih odnosa, zanemareni prilikom organiziranja novog modela.
Nije problematičan bio samo iznos radničke plaće, tj. osnovice i koeficijenta, kao što ćemo vidjeti, o kojem se ovih dana mnogo govori. Ipak, najprije uočimo kako se glavna matica razgovora o smeću i otpadu u Zagrebu preusmjerila s dizajna vrećica na temu rada i popratnih prava. Domaći analitičari sad moraju, umjesto bavljenja građanskom inertnošću, preispitati temeljne odnose u proizvodnji komunalne usluge.
Nije to mala zadaća za našu medijsku i stručnu javnost, ta vrsta dijalektike. Pribježište je nađeno u tezi da radnicima upravlja desnica, neprijatelji vladajuće zagrebačke koalicije Možemo!, dežurni zavjerenici. Pretpostavka bi teoretski zaista imala osnove, uzme li se u obzir to koliko se ljevica, s druge strane, radnicima ne bavi sadržajno, tako ni sad. U praksi, međutim, ne treba pod sposobnost desnice prevoditi automatski sve ono što je ljevici mana.
Sindikalni predstavnici, okupljeni prvenstveno u SSSH-u i Novom sindikatu, u međuvremenu su ipak donekle zauzeli svoje mjesto na sceni. Iole upućenom poznavatelju tih relacija ne treba posebno razjašnjavati da na njih nemaju politički utjecaj ni HDZ, ni stranka bivšeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, ni Most, ni Domovinski pokret. S druge strane, nisu ni oni tako bedasti da ne pokušaju iskoristiti gužvu. Desnica je osjetila krv, naravno, čim je gradska uprava lagano uzmaknula, suspendirala odluku o otpuštanju one trojice radnika.
Dok su s desne strane zaredali izrazi podrške radnicima, lijevi centar u obličju SDP-a mudrijaški je uzeo vagati između njih i svojih možemovskih koalicijskih partnera. Navodno su ipak shvatili suštinu priče, na sastanku gradskog vrha stranke odlučili poduprijeti štrajkače. Radni je kolektiv Čistoće pritom od uprave poduzeća zaiskao još toga, pored vraćanja otpuštenog trojca, a brojni će opservatori ustvrditi da su željeli previše.
Nećemo zaboraviti da je pozadina svega u Bandićevom lopovluku, uz suradnju s HDZ-om, ali Možemo! ne rješava to na kvalitetan način, naprotiv. Prouzročili su dodatni golem problem – govori Mario Iveković
Zahtjevi se tiču ranijih pregovaračkih pozicija koje naoko nemaju veze s onim što se zbivalo oko toga jednog kamiona. Ipak, nije zgoreg katkad izmaknuti vizuru, osmotriti kontekst iz šireg kuta. Mario Iveković iz Novog sindikata, jedan od radničkih predstavnika angažiranih uz danas samoorganizirani kolektiv Čistoće, za Novosti se osvrnuo na dileme oko nelegalnosti i nelegitimnosti štrajka.
- Radnici su inzistirali na povećanju osnovice i koeficijenta plaće, kao i nekim drugim pravima. I točan je bio prigovor da zakonski ne bi smjeli štrajkati zbog samog nezadovoljstva upravom. Ali od pet njihovih preostalih zahtijeva, tri su se odnosila na starije kršenje zakona koje čini uprava na štetu radnika i javnog interesa. Preciznije kazano, radnici su ovom akcijom tražili provođenje zakona. Nemaju valjanu zaštitnu opremu, nije ispoštovano donošenje sistematizacije rada, i tako već dvije godine. I ne poštuje se kolektivni ugovor - veli on.
Prema svemu dosad iznesenom u javnost, bez sistematizacije i nekakvog internog akta kojim bi se reguliralo zbrinjavanje otpada po novom modelu, procedura na terenu organizirana je na osnovi usmeno prenesenih smjernica. Jedan je stručnjak za zaštitu na radu, inače povjerenik Novog sindikata, prethodno uzalud tražio da uprava Čistoće dostavi pisane službene upute. Gradske strukture očito nisu bile spremne na implementaciju novog sustava. Nije ni čudo što nisu, jer je riječ o golemom poslu, ali se zapinjanja potom ne bi smjela ovako prelamati o radnička leđa. Čudimo se onda što desnica traži prostor za berbu sekundarne političke sirovine.
Mario Iveković (Foto: Marko Prpić/PIXSELL)
- Nešto slično se nedavno dešavalo u Podravki, gdje se desnica našla da upozori na opasnost od privatizacije. Da im kažem da su u krivu, nema mjesta. Trebalo bi im se ustvari zahvaliti - nastavlja Iveković.
- Ovima iz lijevog centra je ionako bitna tek reprezentativnost sindikalnih predstavnika, a to je užas jedan, svođenje radničke borbe na tu dimenziju. Čim dođu na vlast, zaborave na svoje lijepe riječi podrške radništvu. Kao da je sad suština problema sadržana u pravnim detaljima slučaja, a radnici opominju na još teže kršenje zakona odozgo - poručuje predsjednik Novog sindikata.
I podsjeća na još nešto: kvaran odnos gradske uprave prema radnicima ukupnog Holdinga započeo je još ljetos, stotinama otkaza koji također nisu bili sistematizirani.
- Nećemo zaboraviti da je pozadina svega u Bandićevom lopovluku, uz suradnju s HDZ-om, ali Možemo! ne rješava to na kvalitetan način, naprotiv. Prouzročili su dodatni golem problem - zaključuje Iveković.
Zagrebački je holding povjeren tehnomenadžerskom nervu i rezonu, a to uopće ne izgleda dobro. Notorni populizam Milana Bandića zamijenjen je tamponski podebljanom distancom spram radništva. Predstavniku najveće sindikalne središnjice SSSH Mladenu Novoselu signalizirano je lani da gradonačelnik Tomislav Tomašević nema volje niti načelno s njim prokomunicirati proces pregovaranja o kolektivnom ugovoru.
Posebno je razočaravajući izostanak elementarne ljudske reakcije prema ovom momentu radničke solidarnosti i zalaganja za ukupna prihvatljivija radna prava – kaže Katarina Peović
Dojam je da nitko tamo ne zna kako sad reciklirati ostatke urušenog povjerenja, već zamiješane u istu drobilicu. Javna komunikacija o problemu ispoljava još gore karakteristike, pa gotovo svi eksponirani predstavnici gradske vlasti u ovom primjeru djeluju više uvrijeđeno nego zabrinuto. U krajnjoj liniji pozivali su se ovom prilikom na mogućnost sankcioniranja pobunjenih radnika, a to nipošto ne izgleda tako jednostavno, naprotiv.
Uz radnike je kratkim proglasom stala i Radnička fronta, nekadašnji koalicijski partner Možema! na više razina. Njezina saborska zastupnica Katarina Peović uočava da će desnica zasigurno profitirati iz svega ovog, taman onoliko koliko je nedosljedna provedba najavljivanih lijevih politika.
- Mjere štednje zbog zatečenog duga Holdinga ne smiju se provoditi masovnim otkazima na račun najranjivijih skupina. Lijeva bi vlast morala propitati sam dug, kako je i zašto generiran. Koncept nelegalnog zaduživanja ne smije im danas biti takav bauk - drži ona.
- Zato, ako je ovo njihovo lijeva politika, svi će bez puno sumnje glasati desno. Gradska vlast nakon 700 otkaza prošle godine izjavljuje da imamo nedostatak operativnih radnika, a preostale evidentno zlostavljaju. Pozadinske okolnosti slučaja s tim jednim snimljenim kamionom nisu rasvijetljene. Na kraju dospijevaju u fokus i ostale pojedinosti radničkog položaja u Čistoći, daleko od primjerenih - dodala je Peović.
- Posebno je razočaravajući izostanak elementarne ljudske reakcije prema ovom momentu radničke solidarnosti i zalaganja za ukupna prihvatljivija radna prava. Na to se nadovezuje činjenica da nitko ne propituje zakonski okvir štrajka, kao da je idealan, a daleko je od toga. Ljevičari bi se morali baviti time, i konkretnim ljudima u nastaloj situaciji, umjesto da ih guraju u zagrljaj desničara - rekla nam je Katarina Peović.
Spornije u javnom prostoru svedeno je stoga u jednom trenutku na tehniciranje iznosom radničke plaće u Čistoći. Uslijed kakofonije raznoraznih proturječnih informacija, najprije je proradio refleks već stadardiziranog pribjegavanja rješenju angažmana uvozne radne snage. Značajan dio javnosti odmah je uzeo sricati pozive na zapošljavanje Nepalaca i Filipinaca u Čistoći. Nema potrebe specijalno tumačiti što bi to značilo, osim pukog obaranja vrijednosti rada. No mora se uperiti pažnja na pokušaj obmane koji je poduzeo Davor Vić, voditelj Čistoće, tvrdeći da radnici tamo prosječno dobivaju gotovo tisuću eura plaće, a vozači i 200 eura više. To ipak nije plaća, ako je ona jasno zakonski definirana kao osnovica puta koeficijent, dakle, jednako bruto iznos. Plaća najvećeg dijela radnika tako ne prelazi 4800 kuna neto, dok sve ostalo jesu razni dodaci, pa i oni za prekovremeni rad, vikende, noćnu smjenu itd.
Hvalevrijedna ekološko-reformistička nastojanja Možema! zapela su na tzv. ljudskom faktoru, ne infrastrukturnim manjkavostima koje predstavljaju objektivnu nedaću Zagreba. Ni na naslijeđu duga, kao ni na uvjetovanostima stanovitim ranije utvrđenim klijentelističkim relacijama. No to i jest politika, to bavljenje problemom egzistencije najširih slojeva, radničkih i građanskih.
Ujedno, to je centralna neuralgična točka dosadašnjeg djelovanja Možema! u zagrebačkoj javnoj upravi, ali i dalje od toga, jer govorimo o platformi-stranci koja bar načelno smjera i na širenje na državnom nivou. Ona se zasad hvata jedino, i to veoma liberalno u ekonomsko-političkom pogledu, kriznog upravljanja komunalijama Grada Zagreba. Nad tom zadaćom nema pouzdane ni vidljive socijalne strategije, ni javnih politika koje ukazuju na cjelovitost preuzete šire orijentacije.
U protivnom, gradonačelnik Zagreba ne bi se u jednom trenutku pozivao na zasluge izvlačenja radnika Čistoće iz zatečenoga djelomičnog outsource-statusa, a u sljedećem naznačivao izglede za privatizaciju istog poduzeća. Plus, zaprijetio je u jednom momentu sudskom tužbom i ustvrdio da cijenu štrajka moraju platiti sindikati, mada ga nisu pokrenuli. Iz tako defanzivno i regresivno postavljenog gradskog horizonta, povrh svega zastrtog rastućim gomilama smeća, neće proisteći ništa osim daljnje svedruštvene kontaminacije, tereta koji će nam ostati zadugo nakon što jednom i bude riješeno fizičko zagađenje. Sve pojedinosti dogovora koji su uprava i štrajkači ipak nekako postigli u času dok završavamo ovaj broj Novosti, pritom još uvijek nisu poznate.
Mimo toga, svakako valja zadržati dio pozornosti na minulom štrajku koji je već pomjerio neke granice poimanja radničke pozicije u javnom sektoru, društvu i na tržištu rada – sve odjednom. Dosad se pitalo samo vlasti i korisnike komunalnih servisa, a sad je u igru spontano nahrupio dodatni faktor, predugo nipodaštavan, ali uvijek prisutan. Neka ga zato opet u prvom planu, svima na osvježenje, makar i koji dan sa začepljenim nosnicama.
