U trenucima pisanja i slanja ove natuknice redakciji, za razliku od objavljivanja ovog broja Novosti, rezultati prvog kruga predsjedničkih izbora u Hrvatskoj još nisu bili poznati. No usudit ćemo se prognozirati, s visokom razinom očekivanja da pritom ne griješimo, kako kandidatkinja platforme Možemo! Ivana Kekin nije ušla u drugi krug spomenutih izbora. Stoga ni motiv, predmet kratke analize ovotjednog fragmenta grada, nije relevantan u dnevno-političkom smislu, ali može biti zanimljiv kao trag, svjedočanstvo u vremenu.
Riječ je o promotivnom video uratku kandidatkinje Možemo! koji je bio zapažen na mrežama društvenih medija, imenovan "Babka by Ivana". Ne Ivaninom babkom, već naravno umetanjem popularnih i sveprisutnih anglizama. Svašta se komentiralo u vezi s tom snimkom, od bogatog mizanscena, fensi moderne kuhinje i tehnologije, preko izbora i pripreme jela, do samog uprizorenja protagonistice filmića u domaćem kućnom izdanju.
Sve u svemu, moglo bi se reći da je video opravdao predizbornu marketinško-političku svrhu, a to je da se o njemu i njegovoj junakinji pisalo i pričalo. Nama je pak ovdje zanimljivije, od hvatanja za partikularne detalje uratka, kratko promisliti kriju li se u toj dvominutnoj snimci tragovi za odgovor na pitanje zašto Možemo! ne može napraviti značajniji prodor u društveno-politički život Hrvatske od ovog koji sada uživa. I pritom mislimo da takav odgovor može biti barem mrvicu složeniji od one prve razine asocijacija na koje nas gledanje babke vuče ako prilog čitamo iz pozicije marksističke kritike.
Nema dileme da sadržaj i poprište snimanja babke, raskošna kuhinja u vlasništvu ljudi iz više srednje klase, nisu i ne mogu biti faktori identifikacije za one, sve brojnije osiromašene stanovnike ove zemlje, a koje bi ljevica navodno, prema klasičnim udžbeničkim lekcijama, trebala nagovarati i reprezentirati. No znamo da su se perspektive po tom pitanju globalno, pa tako i ovdje, promijenile.
Što recimo ako u Možemo! kalkuliraju s tom činjenicom, pa zbog vulgarne političke pragme koja oblikuje logos profesionalne parlamentarne politike, odustaju od ozbiljnije ambicije da svojim programskim idejama interpeliraju značajniji broj pauperiziranih gubitnika ovdašnje posttranzicijske društvene zbilje? Nije li tzv. civilizirani svijet liberalno-građanske kapitalističke demokracije, protkan politikom navodno poštene socijaldemokracije, krajnji imaginarij i doseg političkog horizonta onog što se naziva zelenom ljevicom?
Ako je tako, potom trenutnih desetak posto biračke popularnosti jest solidno opozicijsko zaleđe, ali i ugodno leglo za možemašku stranačku elitu.
