Iznajmljujemo radna mjesta...; pisalo je velikim tiskanim i boldiranim slovima, isprintano na jednostavnom promidžbenom letku veličine A4 stranice papira i malim čavlima pričvršćenom za drvo. Iz sadržaja reklame moglo se samo zaključiti da se radi o nekakvom kozmetičkom, ili o salonu za njegu tijela. Dodatnih informacija, osim broja telefona, nije bilo. Ono što mi je privuklo pažnju bila je jezična formulacija koju nikako, ma koliko se naprezao, nisam uspijevao dešifrirati. Iznajmljuju se dakle radna mjesta, što to znači? U mom imaginariju moguće je iznajmiti i unajmiti strojeve, tehnologije, poslovne prostore, stanove, automobile. Ali kako se to, na koji način, iznajmljuju radna mjesta? Na kraju sam utipkao navedeni telefonski broj i iz razgovora s neimenovanim muškarcem, koji je moguće bio vlasnik salona, shvatio sam da se pod radnim mjestom zapravo misli na radni prostor. Odnosno, u ovom konkretnom slučaju, na manji dio prostora u jednoj većoj poslovno-prostornoj cjelini.
Priznajem, ne mogu si pomoći. Kada čujem termin radno mjesto, u mislima isključivo imam poziciju u strukturi koju čovjek zauzima pri obavljanju određene društveno-proizvodne aktivnosti, bilo materijalnog ili nematerijalnog, industrijskog ili postindustrijskog tipa, te s time povezane radne funkcije, socijalna prava, odnose i identitete. Na kraju krajeva, na takvu asocijaciju navode i poslovni oglasi u kojima se objavljuju upravo natječaji za radna mjesta.
U povijesno-društvenim kontekstima turbulentnih života i egzistencija u različitim oblicima mutiranog kapitalizma, važno je održati vitalnima neke elementarne spoznajne dosege kako bi bila uopće moguća kritika političke ekonomije tog sustava. Jedna od takvih bazičnih premisa u bogatoj epistemološkoj prtljazi marksističkog nauka jest uvid o vječitoj napetosti, konfliktu između kapitala i rada. Odnosno, stalna povijesna tendencija kapitala da redukcijom živog rada obori visinu nadnice, to jest cijenu rada. Drugim riječima, svjedočimo historijskom nastojanju kapitalizma da smanji i dokine radna mjesta ili da ih barem transformira u što jeftinije i prekarnije iznajmljivačke poslove. Nije li to mokri san brojnih kapitalista – pa i ovdašnjih tranzicijskih, a praktičnu im podršku daju i politički kompradori – oformiti što veću armadu jeftine i lako zamjenjive agencijske radne snage, labavo povezanu nesigurnim ugovornim odnosima, što bi s vremenom anuliralo svaku potrebu za klasičnim radnim mjestima?
U takvom socijalno-distopijskom scenariju državne i javne institucije iznajmljivale bi od privatnih agencija ne samo čistačice i zaštitare, već i medicinske sestre, nastavnike, vatrogasce... Svi bismo potencijalno mogli postati autsorsana radna snaga. Svi koji živimo od rada. Stoga molim, iznajmljujte radne prostore, a ne radna mjesta. Asocijacije nisu dobre.
