Počelo je na očekivanom mjestu – Zakonom o radu. Zaustavljanje inflacije koncem godine 1993. platili su umirovljenici. Daljnje održavanje stabilnosti koja se drži samo na jednom sidru, prejakoj kuni, sada moraju platiti radnici, iako su plaće u Hrvatskoj na razini socijalne pomoći u bogatijim zemljama Europske unije. Logika je ista. Uštede se traže na mjestima gdje su iznosi najveći, a strukture koje stoje iza njih najslabije. Točnije, s najmanjim društvenim utjecajem i mogućnošću obrane. Najavljujući promjene u Zakonu o radu, resorni ministar sada pomirljivo kaže da će se dogovarati sindikati i poslodavci, a država će imati ulogu posrednika. Ali u privatnom sektoru, koji je najteže pogođen nerealnim tečajem i privatizacijskim uništavanjem, sindikata praktički nema, a država sama je najveći poslodavac u zemlji. Kako da onda ona bude posrednik? Nije čudo da su sindikati u državnom i javnom sektoru odmah digli galamu. Žuti ili ne, oni dobro znaju kome zvono zvoni.
Vladi je jasno da mora prijeći s riječi na djela i konačno započeti reforme koje su tokom godina već prešle u sferu bajki. Nakon ulaska u Europski tečajni mehanizam, jedina reforma koja bi ozbiljno pokrenula ekonomiju, slabljenje prejake kune, više ne dolazi u obzir. Kuna je sada zalivena u tvrdi armirani beton, otporan na sve stupnjeve Richterove skale. Zahvaljujući tome, jeftini uvoz garantira stabilnost tržišnih cijena, uništavajući istovremeno domaću privredu. Ali to više nije dovoljno za miran san političara. Nakon svega što je ova zemlja prošla u posljednjih 30 godina, stabilna mora biti i zaposlenost. Zato nisu imale nikakve šanse, a nemaju ni ubuduće, sve reforme kojima bi se ozbiljno smanjivala nabujala administracija. Može biti više ili manje ministarstava, ministara, tajnika i načelnika, ali ne i činovnika. Oni će se seliti, prebacivati iz jednog ministarstva u drugo, reorganizirati, ali ne i otpuštati. Isto se odnosi i na reforme teritorijalnog ustroja. I političari koji očito nemaju pojma o ekonomiji, znaju da se tu kriju velike uštede. Ali vatromet velikih riječi nema nikakvu razornu moć. I uhljebi su više posljedica, nego uzrok. Da bi se bilo što promijenilo, mora se prvo pokrenuti ozbiljan gospodarski rast. I to ne rast zasnovan na potrošnji, već na proizvodnji. Jednostavno rečeno, ne može se ljude bacati na ulicu, a da im se ne pruži neka druga prilika. I štednja u situaciji u kojoj se danas nalazi Hrvatska, još više bi zakočila razvoj i zaoštrila probleme.
Ali i proizvodnja, velikim dijelom u privatnim rukama, stalno traži mogućnost što lakšeg otpuštanja zaposlenih. Zbog toga je Zakon o radu stalna tema poslodavaca, a njihov glavni argument, da bi više zapošljavali, kad bi mogli lakše otpuštati. Svaki repromaterijal na zalihi košta, pa tako i ljudi. Koliko god to zvučalo okrutno, treba razumjeti i poslodavce koji se u hrvatskim uvjetima bave proizvodnjom. Pogotovo onom, koja je zbog prejake kune izložena nelojalnoj inozemnoj konkurenciji. Njihova su poduzeća uglavnom mala i s nesigurnom budućnošću, pa se i trošak za svakog, makar i privremeno neiskorištenog radnika, odmah vidi u bilanci. Isto se odnosi i na druga radnička prava, kao što su bolovanja. Zvuči grozno kad se od neke mlade žene prilikom zapošljavanja traži izjava da neće rađati djecu. Ali iz ugla poslodavca to je osiguranje da sutra neće imati dvostruki trošak. Natalitet nacije nije njihova briga. I zato se posrednička uloga države između rada i kapitala (kako je vidi resorni ministar) svodi na to da vlast zatvara oči pred očitim kršenjem Zakona o radu. Zapošljavanjem na određeno vrijeme, poslodavci su, naime, riješili problem otpuštanja radnika.
Zašto se, onda, uopće otvara ta tema? Možda zato da se glumi reformska aktivnost i zavarava sebe i druge, kako se poslije izbora marljivo prionulo provođenju reformi? Ili da se prikrije činjenica kako se ulaskom u Europski tečajni mehanizam definitivno odustalo od jedine reforme koja bi mogla pokrenuti zemlju? To je, naravno, slabljenje kune i dovođenje domaće proizvodnje u ravnopravan položaj s inozemnom konkurencijom. A možda je jedino pravo pitanje, koje se nameće samo od sebe, znaju li to ljudi koji odlučuju na svim razinama društva?
Moguće je da mnogi ne znaju. U Hrvatskoj su uspješno zamijenjene i teze i nacionalni ciljevi, pa je umjesto dovoljno brzog rasta glavni cilj postala stabilnost i borba protiv inflacije, koje nema već više od četvrt stoljeća. Čak je tako definirana i zadaća Narodne banke. Razvoj i proizvodnja nisu njena briga. Društvo u banci je, dakle, s pravom zadovoljno samima sobom. Isto je tako uvođenje eura postalo samo sebi cilj. Doduše, stalno se govori o nekim stopama privrednog rasta (oko dva posto), ali se šuti o tome zašto Hrvatska stalno zaostaje za drugim zemljama EU-a i zašto su je već svi pretekli na listi razvijenosti.
Možda je ovo dobar trenutak da se ovaj autor ispriča davno pokojnom povjesničaru Zvonimiru Kulundžiću, čiju je knjigu o korupciji u kraljevskoj Jugoslaviji (objavljenoj 1968.) nekoliko puta citirao. Na samom kraju knjige Kulundžić je dodao kratak tekst u kojem uz ostalo kaže, da se pišući stalno pitao kako to da među velikim korupcionašima onog vremena nije bilo Hrvata. Odgovor koji bi ga sasvim zadovoljio nije našao. ‘Međutim, kad sam iz štamparije primio na korekturu otiske složenog sloga’, kaže on u tom dodatku, ‘počeo mi se polako, kao kroz maglu, ukazivati jedan novi aspekt čitave te problematike (…) Hrvatski korupcionaš unovčuje u prvom redu svoje hrvatstvo i spreman je da svoje stručno znanje stavi u službu bilo koga, samo ako tako može zadovoljiti svoje karijerističke i pekunijarne interese.’
U jednom prijašnjem tekstu ovaj je autor ustvrdio da je to tipično nacionalističko objašnjenje, jer nacionalistima vlastiti narod nikad nije dovoljno dobar, pa čak ni kad je riječ o korupciji. Da se prava istina pokazala tek nakon raspada Jugoslavije i da ona glasi: da bi se imalo korupciju, treba prvo imati državu. Ali koliko god to bilo točno, sad se čini da je i gospodin Zvonimir Kulundžić bio u pravu. Možda zato što se članstvom u Europskoj uniji, Hrvatska ponovno našla u jednoj višenacionalnoj zajednici.
Uoči nedavnih izbora svi su obećavali rast plaća i mirovina, odnosno životnog standarda. Istovremeno su svima bila puna usta reformi, kao uvjeta za buduće blagostanje. Najuvjerljiviji od njih postali su izborni pobjednici. Kako su opoziciji istovremeno izbijeni zubi, a i žetončići su otišli u (ne)zasluženu mirovinu, više nema smetnji da se te reforme provedu. I to već u prvoj godini mandata, kao što obećavaju neki od vladajućih. Ali kad je u pitanju jedina reforma o kojoj ovisi dovoljno brzi rast, vlast (ali i cijela politička klasa) unaprijed je bacila koplje u trnje. To je monetarna reforma koja bi omogućila ponovnu industrijalizaciju, dala šansu domaćoj privredi za opstanak na otvorenom tržištu i donijela dovoljno brzi rast ukupnog bogatstva zemlje. Ako toga nema, ni njeni stanovnici ne mogu biti bogatiji. Sve drugo samo je dim bez vatre i umjetna magla. A i koronavirus zapravo je dobro došao. On je omogućio promjenu fokusa s reformi na povlačenje novca koji je Hrvatskoj odobrila Unija, a time i od stvaranja na potrošnju.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
