TRŽIŠTE; fizički ili virtualni prostor razmjene dobara, vrijednosti i/li usluga. Takva nas definicija može uputiti na pogrešan trag, razumijevanje tržišta kao neutralnog entiteta koji počiva na objektivnim kriterijima ponude i potražnje, oslobođenog od svakog vida društveno-političkih odnosa. To je rezultat ideologije klasične britanske političke ekonomije s kraja 18. stoljeća, te njene suvremene neoliberalne reafirmacije od 1980-ih naovamo.
Marksistička kritika političke ekonomije kapitalizma pak, povezuje tržište s društveno-političkim kontekstima unutar kojih se tržišne transakcije uvijek odvijaju. Stoga se odbacuju teze o njegovoj "neutralnosti i objektivnosti", govori se o tržišnim disbalansima, mehanizmima tržišne eksploatacije i iskorištavanja u svrhu maksimalizacije profita i akumulacije dobiti, dampingu, monopolu, programirano proizvedenim "šokovima" na tržištu, nejednakim početnim pozicijama i prilikama da se različiti socijalni akteri upuste u promoviranu "tržišnu utakmicu", itd.
Premda se principi tržišta najčešće povezuju s kapitalističkom ekonomijom, kojoj je jukstapozicioniran model "regulirane ekonomije" državnog socijalizma, takva je percepcija pogrešna. Iako su socijalistički režimi uređenja društva brinuli za socijalno pravedniju praksu preraspodjele realiziranog društvenog bogatstva - premda ne i potpuno pravedne, sve su socijalističke države bile i klasne države, to je bio i ostao prostor nerealiziranog komunizma - za očuvanje određenih nekomodificiranih prostora javnosti, odnosno javnih dobara neophodnih za održavanje ideje o društvenim vrijednostima (zdravstvo, obrazovanje, javna infrastruktura, socijalne i kulturne usluge...) i vitalnost zajednice, socijalizam u većini svojih praktičnih verzija nije imun na neke tipove tržišnih odnosa.
Od samih je početaka naša tranzicija tretirana i kao tranzicija u "tržišno društvo", a svaki kritički glas etiketiran je nekom od isključujućih stigmi proizvedenih u tu svrhu (komunjare, uhljebi i sl.). Tržište i tržišna ekonomija postali su tako svetinjama tranzicije. Ogroman paket ekonomsko-društvenih reformi usmjeren je na kreiranje što povoljnije "poduzetničke klime" i ideološkog agitpropa u službi plediranja za nove tipove poslovnih aranžmana (npr. start-up, OPG-ovi, kreativne kulturne industrije...). Pritom se prešućuje socijalna realnost tranzicije obilježena sve većim društvenim jazom, klasnim raslojavanjima i posljedičnim osiromašenjem zajednice. Ali ima tu i društvenog licemjerja, oličenog u činjenici da malo tko od "malih" društvenih aktera u tranziciji dobro razumije i doista vjeruje u načela kapitalističkog tržišta i (neo)liberalne ekonomije. No našom tranzicijom još uvijek prevladava stanje društvenog konformizma i nekonfrontacije s hegemonijom liberalno-tržišnog kapitalizma.
