Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!
Dušan Vasiljev, "Čovek peva posle rata"
Bila je srijeda, početak aprila, kasno poslijepodne, korzo je bio uglavnom prazan, kapije zatvorene, kao i frizerske radnje. Činilo mi je to laganu nelagodu, možda i zbog novog okruženja, jer ipak sam se u Brčkom kanio zadržati do nedjelje kako bih pokušao pobliže shvatiti razmjere te multietničke zajednice: Brčko distrikt kao zasebna administrativno-upravna jedinica pod ingerencijom Bosne i Hercegovine u martu je obilježio 25 godina od svog osnivanja.
Zahvaljujući međunarodnoj (američkoj) arbitraži, koja je nastupila ubrzo nakon Dejtonskog sporazuma 1995. kojim je u Bosni i Hercegovini okončan rat, Brčko je od 2000. jedinstvena upravna jedinica lokalne samouprave pod suverenitetom BiH, u kojoj sva tri konstitutivna naroda – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – imaju jednaka prava, pa tako recipročno i na političke predstavnike u Vladi Brčko distrikta.
Ispred zgrade Skupštine i Gradske vijećnice, u krugu od dvjestotinjak metara, tri su spomenika – srpskim braniocima Brčkog, poginulim borcima Armije BiH i borcima 108. pješačke brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Podsjećanje na tri vojske i vjerojatno tri istine o ratu od 1992. do 1995. u Bosanskoj Posavini. Na takav zaključak upućuje i ono što sam naknadno doznao – da se povijest u multietničkim školama u Brčko distriktu uči do početka rata u Bosni i Hercegovini devedesetih. Sve počinje i završava otprilike sljedećom udžbeničkom konstatacijom: "Bila je agresija na BiH."
I tu novija povijest završava, tu dolazi točka. Nadalje, mnogo je skromnije, također u gradskom središtu, spomen-obilježje civilnim žrtvama rata 1939. – 1945. i 1992. – 1995. To je, nema sumnje, i grad u brojkama, onaj koji pamti i zapisuje. Gradska obavijest na bilbordu ostala je kao podsjetnik na minuli martovski obljetničarski program. Lutam ulicama koje nose imena, zamalo opet recipročno, srpskih, bošnjačkih i hrvatskih zaslužnika, poput Danila Kiša, ekspresionističkog pjesnika antiratnih stihova Dušana Vasiljeva, zatim Andrića i Selimovića, pa Ujevića, Cvijete Zuzorić...
Spomenik civilnim žrtvama rata 1939. – 1945. i 1992. – 1995. (Foto: Anto Magzan)
Ovo je miran grad, reći će Brčaci.
Danas u Brčkom i rubnim dijelovima distrikta nije slučajnost sresti ljude koji su do prije tri desetljeća vodili rovovske bitke, zatim bivše logoraše koji su to neljudsko iskustvo zatomili negdje u sebi. Mlađe generacije, dojma sam, nose u sebi pomalo idealiziranu sliku sadašnjosti i budućnosti tog dijela Posavine.
Ćazim Suljević, šef Službe za arhiv Brčko distrikta, bio je tog aprila 1992. dvadesetogodišnjak. Miris proljeća te godine bio je drugačiji od svega dotad. Pa ipak, činilo se, ili su ljudi bili skloni vjerovati, da ima dovoljno glasova razuma kako ne bi došlo do najgoreg scenarija. Ali došlo je: grad se probudio okružen topovima i tenkovima Vojske Republike Srpske koji su ga zauzeli uz velik broj paravojnika i rezervista.
"Ostat ću čuvati kuću", po prilici je kazao Ćazimov otac. I nije bilo šanse da bude drugačije. U bivšoj državi zbog takozvane političke nepodobnosti odrobijao je 12,5 godina na Golom otoku i u zatvoru u Zenici. Majku su ranije izveli iz grada, jer je neposredno pred početak rata izgubila nogu u prometnoj nezgodi. Ćazim se pak 6. maja otisnuo u izbjeglištvo u Rahić, naselje 17 kilometara udaljeno od Brčkog koje je bilo pod kontrolom Armije BiH.
Taj dio prijeratne općine Brčko imao je svojih prednosti kao ravničarski, poljoprivredni kraj s mnogo plodne zemlje i dobrim pretpostavkama za voćarstvo. Ljudi su se tih ratnih godina prehranjivali jer su puno više sijali sve kulture.
Pošto je završio teologiju, za vrijeme rata na tom centralnom dijelu slobodnog teritorija Ćazim je radio kao imam (hodža ili efendija), sudjelovao u sahrani poginulih, što pamti kao težak period koji je iznio zahvaljujući i svojim mladim godinama. Zatim je sa svršetkom rata napustio prethodno zvanje i završio politologiju, kojom se od 1997. započeo profesionalno baviti. Samo tri dana nakon što se našao u izbjeglištvu, 9. maja Ćazimov 70-godišnji otac je kao civil izveden iz podruma kuće. Pronašli su ga 2007. ni kilometar od nje, u masovnoj grobnici.
Ćazim Suljević: Ne interesuju me Dodik, Čović i te politike (Foto: Anto Magzan)
"To je sudbina velikog broja ljudi ovdje, 470 njih u Brčkom", govori mi Ćazim kojeg sam upoznao posredstvom jedne brčanske udruge. K tome, postoje potpuno zaboravljene priče, domeće, recimo da je Brčko jedan od gradova gdje je izvršen najmasovniji i najbrutalniji zločin silovanja žena, o čemu se i dalje šuti. Politički period Ćazima Suljevića itekako je značajan: bio je sudionik arbitražnog procesa za Brčko i od 2000. do 2004. godine član prve Skupštine distrikta Brčko. Prisjeća se tog vremena i stvaranja distrikta.
- Spor je bio oko utvrđivanja međuentitetske linije - započinje Suljević.
- Srbi su inzistirali na interpretaciji da je to samo pitanje utvrđivanja kuda ide arbitražna linija, a ne utvrđivanje statusa grada i cijele predratne opštine. Glavna zamka u kojoj se našao arbitar je kako ne odstupiti od principa utvrđenog u Dejtonu o podjeli teritorija – 51:49 za Federaciju naspram Republike Srpske. Pa se dosjetio te fikcije koja u pravnom smislu ne znači ništa – kondominij. U Banjoj Luci se toga često hvataju – da je Brčko distrikt vlasništvo oba entiteta. A što vlasništvo podrazumijeva, valjda neka prava? Ono kaže da će vlade entiteta trajno i nepovratno delegirati sva svoja ovlaštenja na Vladu distrikta, koja je pod suverenitetom države. Sve lokalno zakonodavstvo mora biti usklađeno sa zakonom BiH u ovlastima koje jesu izvorna ili prenesena nadležnost države. Ali imate ovlasti koje nisu državna nadležnost, konkretno obrazovanje. Vijeće ministara, kad je u pitanju obrazovanje, ima samo savjetodavnu funkciju - kazuje.
U Brčko distriktu ravnopravni su srpski, bosanski i hrvatski jezik. "Mi smo primjer kako treba da jedan grad funkcioniše", govori Harun Šabanović iz udruge Proni
Premda je u tom gradu ostalo mnogo toga nerazjašnjenog – od ubojstva njegovog oca do miniranja Savskog mosta 30. aprila 1992. koji spaja taj dio s Gunjom na hrvatskoj strani, pri čemu je poginulo oko stotinu civila, za što do danas ne postoji otvoren kazneni predmet – postoje i pozitivne stvari, poput jedinstvenog obrazovnog sistema. Iako nosi traumatična ratna iskustva, Ćazim svoje prijateljske veze i sa Srbima i s Hrvatima drži vrlo važnim.
"Ali što je budućnost naše djece – hoćemo li kao generacija to uspjeti prepoznati?" pita se.
- Ne interesuju me Dodik, Čović i te politike, to je već viđeno, prokazano. Posljedice tih politika su te da mi iz ovako lijepe zemlje bježimo u Skandinaviju. Mi ćemo krizu s Dodikom preživjeti. Koliko god se nekom čini nemogućim. Da li će njegov odlazak ili silazak sa scene otvoriti vrata za dijalog, jedan iskreni na razini države, pa možda i lokalno, valjda vidjeti. Tek će njegov stvarni silazak s vlasti ogoliti njegovu političku filozofiju, koja je kriminal i nacionalistička politika isključivo u zaštiti grupnih interesa - govori Suljević.
Sunčan i optimističan dan u Brčkom pomalo remeti natpis "Život je tanjr govana" koji uočavam na zidu jednog devastiranog objekta podno Zanatskog centra. Ondje, kao i uz pijacu, starije žene prodaju duhan, škiju. Dalje se spuštam na Savu, do restorana "Ženski most", poznatog među Brčacima kao "Kod Džimija". Prijepodne unutar lokala već je začinjeno pečenom teletinom, pa Anto i ja samo srknemo kafu i najavimo da ćemo gledati svratiti na ranu večeru. Žurimo se susresti s članovima nevladine udruge Proni, osnovane 1998., koja potiče i promovira ljudska prava, omladinski rad u zajednici i izgradnju mira.
Adina Halilović rođena je Zeničanka koja je djetinjstvo provela u Gornjem Vakufu – Uskoplju, duboko podijeljenoj zajednici. U Brčko se doselila s majkom uoči trećeg razreda srednje škole, 2004/05., k ocu koji je već živio ovdje, u gradu koji im se činio kao puno veći i s više mogućnosti. U Gornjem Vakufu – Uskoplju pohađala je dvije škole pod jednim krovom.
Harun Šabanović i Adina Halilović (Foto: Anto Magzan)
"Nemate vi šta da se pozdravljate", govorili bi neki profesori u toj školi, koju su na prvom katu pohađali đaci hrvatske nacionalnosti gimnazijskog smjera, dok je Adina bila na drugom katu, u ekonomskoj školi koju su pohađala bošnjačka djeca. Ponekad bi susrela u zgradi prijateljicu Hrvaticu koju joj nije bilo dopušteno pozdraviti jer bi u suprotnom mogle uslijediti sankcije, ali bi s njom katkad razgovarala izvan škole. Jednoga dana shvatila je koliko je sreće imala da se upiše u najbolji i najsložniji razred u Brčkom.
- Brčko, uvjerena sam, još uvijek ima taj otpor zajednice u kontekstu dešavanja i narativa u ostatku države - kaže mi Adina.
U Brčko distriktu ravnopravni su srpski, bosanski i hrvatski jezik. To je jedina zajednica u kojoj učenici u osnovnoj i srednjoj školi biraju materinji jezik, dakle srpski, hrvatski ili bosanski.
- Mi smo primjer kako treba da jedan grad funkcioniše - kaže mi njezin kolega iz udruge Harun Šabanović.
Harun se ne sjeća živih slika rata. Rođen je 1991. i prvih šest godina života proveo je u izbjeglištvu u Srebreniku, da bi se 1997. s obitelji vratio u Brčko, odnosno selo Omerbegovaču. Harun se ipak sjeća kako su i on i druga djeca u igri nalazili ratnu zaostavštinu – tenkovske mine, čahure od granata. Mine, vojnici SFOR-a, helikopteri u niskom letu obilježili su nadalje njegovo djetinjstvo. S obzirom na to da se službeno u školama ne uči period rata u BiH, kako ovakvi mladi ljudi sabiru sve činjenice o tome?
Harun kaže: "S obzirom na to da smo mi digitalna generacija, imali smo daleko veći pristup informacijama nego generacija iz devedesetih, dakle informacije iz više pouzdanih izvora, reportaže, presude, odatle ih crpimo i donosimo određeni sud o trenutnom stanju. Ne samo u BiH već u čitavom regionu, kako bi se donijela što čišća istina."
Koliko je rat prisutan u meni? Uvijek. Sad da odem doktoru, dobio bih dijagnozu PTSP-a, ali nemam ništa od toga. Kao oficir koji sam poslije bio u profesionalnoj vojsci i izašao na svoj zahtjev, nemam ništa. Imam penziju 570 maraka – povjerio se Ibrahim Bajrić
U udruzi Proni posebno su ponosi na projekt "Mladi grade budućnost" koji je realiziran putem mreže omladinskih klubova, koje su ciljano otvarane u mjesnim zajednicama – više od dvadeset omladinskih klubova u distriktu nalazi se u selima – da bi se mladima kroz radionice i druge projekte pružile jednake prilike ili barem približne kao u gradu.
Ipak, u gradu su najveći problemi nepotizam, korupcija, stranačko zapošljavanje. Svemu tome pogoduje prilično visok budžet za tako malu zajednicu – ovogodišnji je zamalo 360 milijuna maraka ili otprilike 180 milijuna eura. S državnog nivoa koeficijent povrata od PDV-a za Brčko distrikt iznosi nešto manje od četiri posto. Nešto više od 60 posto budžeta pak ide na plaće državnih dužnosnika i svu prateću administraciju.
Postoji nepisani model rotacije – trenutni je gradonačelnik Brčkog Srbin, naredni će biti Bošnjak ili Hrvat, dopredsjednik Skupštine je Bošnjak. Gradonačelnik se bira u Skupštini, ne direktno na izborima. U javnim poduzećima mandat traje četiri godine i nakon toga se dalje o tome dogovara. Na čelnim pozicijama se rotiraju, a niti jedan odjel ne može biti čisto jedne nacije. U svakom odjelu moraju biti zastupljena sva tri naroda.
U Brčko distriktu onaj tko zaradi malo više novca, ili tko ima nasušnu potrebu za kulturom, teško će ga potrošiti na takva zbivanja: nema kina, kazališta... tek putujuće kino koje povremeno zastane u brčanskom Domu kulture. Međunarodna luka na Savi i dalje pak nije iskorištena.
"Pa kako onda ide prodaja knjiga?" pitam sutradan prodavačicu pokraj hotela "Jelena". Ona se nadvila nad ulični knjižni štand simptomatičnog naziva "KGB" i preslaguje knjige te čini se mrmlja: "Hajde ti sad nešto kupi, sve valja prevrnuti da nađeš što ti treba." Nasmije se pomalo ta gospođa rodom iz Gunje, životom Brčanka. "Šta su nam uradili, dobro imamo i za kruh", reče, i još: "Život u Brčkom je dobar – nitko te ne dira."
Ibrahim Bajrić, bivši zapovjednik čete Omerbegovača Armije BiH (Foto: Anto Magzan)
Raspričala se kako čita rado Perl Bak, Kronina, "Gričku vješticu", ima tristo knjiga, sve je kupila što je htjela, dok su bile jeftinije, unazad šest-sedam godina. A na štandu: Andrić, Šoljan, Selimović, Crnjanski, knjige samopomoći, cijene od deset do 40 maraka. Ona kaže: "Imam sve od Slavka Kolara, recimo 'Svoga tela gospodar' i 'Brezu', to sam jedva nabavila. Da ne kažem da sve imam od Janka Matka, njega baš volim. Dvorci, način život i borba za opstanak, to je ono najbolje kod njega."
Sava je zbog ranijih kiša poplavila i potopila podrume zgrada. Igrališta plivaju u vodi, skeleti košarkaških obruča poput čaplji vire iz nje, ali izgleda da nitko za to puno ne mari. Na južnim rubovima u Omerbegovači kuće su pitome, travnjaci zeleni. Predsjednik Mjesne zajednice Ibrahim Bajrić kosi travu u dvorištu. Na dužnosti je već treći uzastopni mandat. Nedavno su ga najavljeno posjetila dvojica članova EUFOR-a (vojne snage Europske unije zadužene za nadgledanje provedbe Dejtonskog sporazuma).
"Da koga ne vrijeđa ona zastava Republike Bosne i Hercegovine na mjesnom spomeniku?" zapitao ga je u jednom trenutku euforovac. Ibrahim htjede nešto zaustiti, ali prvo pomisli: "Ma koga će vrijeđati." Tek reče: "Ja sam bivši oficir Armije BiH." "Komandante, koliko ste imali vojnika?" zapitaše uglas. On im odgovori: "Kako kad, do 250 je imala naša jedinica." Ibrahim još dometne: "I ta zastava, ako koga vrijeđa, nema koga da vrijeđa. Ona je od kralja Tvrtka I. Kotromanića, kad je Bosna nastala, i ako koga to vrijeđa, onda ne znam."
- Pod tom zastavom je BiH primljena u Ujedinjene nacije i bila je sve dotle dok nije nametnuta ova sadašnja zastava, poslije Dejtona - skrene nam pažnju.
Ibrahim, bivši zapovjednik čete Omerbegovača Armije BiH, bio je ranjen 1993. u vrat u blizini svoje kuće, četnici su kaže naišli, bilo je to 13. maja i svi su prvo pomislili da je poginuo. Ni sam ne zna kako je preživio. Ležao je na zemlji, a meci su i dalje fijukali pored njega.
"Bilo je to iza onog kafića, ondje", pokazuje prstom par stotina metara dalje. "Linije su bile niže dolje, Dizdaruša, i kako je ona padala, tako smo i mi tog 13. maja 1993. pali. A mi smo godinu dana prije toga bili ni vamo ni tamo, bez pomjeranja linije", kaže. "Koliko je rat prisutan u meni? Uvijek. Sad da odem doktoru, dobio bih dijagnozu PTSP-a, ali nemam ništa od toga. Kao oficir koji sam poslije bio u profesionalnoj vojsci i izašao na svoj zahtjev, nemam ništa. Imam penziju 570 maraka", povjeri se.
- Nikad se ne ponovilo nikome. Tko želi rat, nek' mu bude kod kuće. Većina ljudi sa sve tri strane sigurno ga ne želi - poručuje.
Vesela ekipa kod Džimija (Foto: Anto Magzan)
U Brezovom Polju udaljenom oko 18 kilometara od Brčkog, koje također pripada distriktu, palo mi je na pamet pokušati pronaći rodnu kuću Vlade Dijaka; stotinu je ravno godina prošlo od rođenja tog novinara i pjesničkog boema, humorista i romanopisca, autora stihova za pjesme "Selma" i "Stanica Podlugovi", opjevane i proslavljene u popularnoj jugoslavenskoj kulturi, ali i nezaobilazne "Kafane San", koja počinje ovim stihovima: Prođe ljeto. Opet je novembar. Kiša pada, pada noć i dan, Sve je sivo, samo u daljini, Gore svjetla u "Kafani San".
Na seoskoj cesti 90-godišnji mještanin češka se iza uha i sve hoće da pomogne, ali ne ide, pa me upućuje dalje.
- Čit'o sam ga - reče kasnije jedan drugi Brezopoljac.
- Oni su davno odselili iz Brezovog Polja - nadoda, misleći na tu familiju, pokazujući osnovnu školu koju je pohađao pjesnik.
Ispred Društvenog doma okupila se nekolicina muškaraca – uglavnom je riječ o mirnom posavskom svijetu, povratnicima Bošnjacima i bivšim zatočenicima logora. To iskustvo duboko je utisnuto u njihovu kožu, oči, ruke, ne treba mu se vraćati ovako iznebuha.
O svojim mučnim danima u logoru Luka uvjerljivo je pisao Isak Gaši, rođeni Brčak i nekadašnji reprezentativac Jugoslavije u kanuu, u dokumentarnoj, gotovo naturalističkoj prozi "Očevidac, Moj put u Hag". Domaćin u Društvenom domu skuhao je tursku kafu, jednu od boljih koju smo popili, s dvije kocke šećera. Čaršija živnu.
"Znaš kol'ko nas ima Brezopoljaca – od Švedske, Norveške, Amerike... ja sam bio devet i pol godina radio ondje. On je", pokazuje na jednog koji je nakon 26 godina rada zaradio penziju u Americi, "zaslužio i američku penziju."
Brezovo Polje, kažu mi, prije rata brojalo je 2.170 stanovnika, sad ih nema više od dvjesto, tristo, na obodu distrikta. "Sedam kafana je bilo na sedam ćoškova", odjekuju riječi dok se vozimo nizvodno uz Savu natrag prema gradu.
Noć koju smo dočekali u Brčkom trebalo je završiti kod Džimija na obali Save; ondje su domaći momci Brčaci, rokeri, i ljubitelji muzike iz bivše države, ondje je drag gost bio pokojni pisac Bekim Sejranović, rođeni Brčak. Sviraju Čolić, Dugme, Atomsko sklonište, netko kaže da je Zorica Kondža jedan od najboljih ženskih glasova bivše estrade.
Semir, Samir, Senad, Amir, Indir ljudi su s kojima zalazimo dublje u noć. Kako je netko od njih kazao, usput: "Kad me pitaju što će biti od ove Bosne, ja kažem: U Bosni žive mađioničari."
Noćno svjetlo palo je na površinu Save. To mora biti odbljesak svjetla iz neke kafane San.
Prvi dio repotaže pročitajte na ovom linku, drugi dio na ovom, a treći ovdje.
Klikom na naslovnu fotografiju pogledajte sve slike u galeriji.
