Nedugo nakon šokantne smrti književnog kritičara Božidara Alajbegovića, iznenada je umro i njegov vršnjak, romanopisac, putopisac i pripovjedač Bekim Sejranović, jedan od istaknutih autora tzv. postjugoslavenske književnosti. Sejranović je barem jednako koliko je bio književnik bio i putnik, i upravo kao putnik potaknuo je nastanak dugometražnog dokumentarnog filma ‘From Tokyo to the Morava River’ (‘Od Tokija do Morave’) japanskog autora Mokua Teraoke iz 2012., filma čiji je središnji lik upravo Bekim. On i Teraoka upoznali su se preko interneta – Moku je želio putovati i snimati svoja putovanja kamerom, a Bekim, koji je u to vrijeme već petnaestak godina živio u Oslu, želio je ostvariti dječački san da poput Twainova Huckleberry Finna plovi rijekom, samo ne Mississippijem nego Savom i Dunavom do Crnog mora. Predložio je Mokuu da zajedno otputuju od Osla do Hrvatske, da potom automobilom nastave put od Rijeke, gdje je Bekim živio od 1985. do 1993., preko Splita do Mostara, potom od Mostara preko Sarajeva do Bekimova rodnog Brčkog, da se u Brčkom ukrcaju na brodicu te Savom stignu do Beograda, a potom Dunavom do Crnog mora. Moku je prijedlog prihvatio, pridružio im se Bekimov cimer, Norvežanin Petter, a ideja je bila da Bekim, kao književnik, napiše scenarij te da zajedno s Mokuom režira. Prema Sejranovićevim riječima, čim je putovanje, negdje u ljeto 2008., započelo, planirani se scenarij raspao, a po završetku putovanja, koje naposljetku nije okončano na Crnom moru nego kod Smedereva, kod utoka Morave u Dunav (tempo putovanja bio je prespor, a Bekim i Petter morali su se vratiti u Norvešku zbog radnih obaveza), Moku je ostao sam s gotovo 80 sati snimljenog materijala, jer je Bekim, suočen s tako golemom građom, odustao od redateljsko-montažerskog dijela posla. Naposljetku, Moku je postao takozvani kompletni autor filma (režiser, snimatelj, montažer), Bekim je ostao glavni lik, ali je Moku, s pozicije naratora, na neki način zauzeo položaj tzv. središnje svijesti djela, tako da je ‘Od Tokija do Morave’ zapravo film o njima dvojici (Petter je kao lik posve marginalan).
Dok je Bekim Sejranović bio potpuni filmski nevježa, Moku Teraoka u svojoj biografiji navodi da je filmove, primarno za televiziju, počeo raditi još 2001., iako je po obrazovanju likovni umjetnik – diplomirao je kiparstvo, a izlagao je i kao slikar. Profesionalno filmsko iskustvo u doksu ‘From Tokyo to the Morava River’, međutim, nije naročito vidljivo – najmanje pola filma je podeksponirano, a nehotične promjene blende, tipična posljedica toga kad se kamera nađe u rukama amatera, prilično su česte. Teraoka je bolji montažer, međutim problem je što ima premalo interesantnog materijala za montažu. Pošto scenarij nije postojao, što doduše samo po sebi nije mana kad su dokumentarci u pitanju, sve se svelo na improvizaciju koja, nažalost, većinom nije polučila osobite rezultate. Ljudi koje protagonisti susretnu na putovanju ostaju skice uglavnom lišene ekspresivnosti, nerijetko pričaju o ratu na način koji smo mnogo puta čuli, međutim ono što filmu nepogrešivo uspijeva jest portretiranje Bekima Sejranovića. Staromodno i patetično, ali isto tako istinito rečeno film slika protagonistovu dušu, toplu dušu odraslog dječaka velikih tamnih očiju koji ostaje prijatelj sa svim svojim djevojkama, koji gleda suton na rijeci sa svog brodića (vrlo atmosferični prizori) i čija privrženost baki i djedu uz koje je odrastao motiviraju autora filma da se i sam s ljubavlju prisjeti svoje bake i na kraju joj posveti možda i najljepše trenutke svog ostvarenja. Tehnički substandardan, narativno neuspjelo improviziran, ‘From Tokyo to the Morava River’ posjeduje ono bitno, ono što ga iskupljuje – autentičnu osjećajnost.
