Kada je 1. aprila navečer objavljena vijest da je ruski predsjednik Vladimir Putin primio u svojim odajama predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, pomislio sam kako je riječ o prvoaprilskoj šali i da je, kao takvu, treba uzeti s dozom opreza. Posebno zato što s predsjednikom Ruske Federacije nema šale, ali i stoga što sam istoga susreo sat-dva ranije u centru Banje Luke; kiša je u razmacima danima uporno natapala ulice, rijetki prolaznici samo bi projurili pored njega, a ja sam pod kišobranom zurio u tu pojavu iz blizine: stajao je nepomičan uz vrata kafea "Putin", voštanog lica i pomalo nalik na nekog drugog, s tim "izvezenim" oblikom očiju, pomlađenim licem i šalom oko vrata koji mu je dosezao gotovo do zapešća.
Dan ili dva ranije nikome u Republici Srpskoj nije bilo do šale. Medijski i politički probuđena napetost, koja je i nas nagnala u taj bosanskohercegovački entitet, razvodnila se pred bujicama vode, pa su ljudi, umjesto da lamentiraju o tome hoće li Interpol prihvatiti zahtjev Suda BiH da za Dodikom raspiše međunarodnu tjeralicu zbog sumnje da je počinio kazneno djelo ugrožavanja ustavnog poretka BiH, pumpali vodu iz svojih podruma i kuća.
Vozeći se tako uz poludjeli tok rijeke Vrbas, tražeći područja koja su se našla na udaru poplava, nabasali smo na Trn, mjesto u Općini Laktaši, seoce s baščama i blagom. Oslonjena na kapiju, jedna žena ispitivačkog pogleda ovako je opisala susrete s ljudima koje je zahvatila vodena nevolja:
- Pitam ih jesu li svi živi, kažu da jesu. Pitam hoće li biti bolje, kažu: "Neće, nadajte se gore, padat će još."
Goran Popović (Foto: Anto Magzan)
Zatim nastavi:
- Slabo ja znam ovaj kraj, ja sam ovdje nova. Što mislite, odakle sam došla? Onako po govoru, po glasu, što biste rekli? - raspoloženo dobaci.
- Bosna? Mora biti. Iz Zenice? - nagađa fotograf Anto, inače rođeni Zeničanin.
- Ima ovdje prilično Zeničana - odgovori. - Moje mjesto je Glamoč, kanton 10. Da vam kažem nešto, to moje mjesto, taj moj Glamoč. Taj kraj je bio veza za more i unutrašnjost i tko god je naišao zimi i po mećavi, a znate kakav je snijeg zimi kod nas, kad zatrpa kuće, nitko tko slučajno nije imao gdje zanoćiti nije ostao vani, pa su tako i cijele porodice s djecom noćivale u mojoj kući. Ajme što ih je bilo, a ja volim narod. Igrači Hajduka, dok su u to vrijeme bili na pripremama u Glamoču, pobjegli bi iz motela, kod mene da im svijam pite... A kuća mi je bila u Glamoču, kao i ovdje – pored ceste. Vidiš danas, nikad nam nije bilo ljepše: robe kol'ko hoćeš, hrane kol'ko hoćeš, kafića, kafana, ma ljepota. Da je meni para, lako bi mi za kafanu.
Tok misli Dragice Bašić, žene plemenitih namjera, pratio nas je još mnogo kilometara. Slagali smo nadalje pazle njezina života.
Nismo stigli prekasno. Čovjek u radnom odijelu, velikih šaka, nije bio previše zabrinut zbog poplavljenog podruma u koji su probile podzemne vode. Ili se barem takvim činio. Poplava iz 2014. godine bila je za mjesto Jablan mnogo gora. Zato ljudi ondje grade barem dvokatnice, izdižu se koliko mogu od zemlje, podižući visoke stupove i stepenice. Po govoru, taj čovjek je morao biti Dalmatinac: Goran Popović, rodom iz Čiste Male, iz zaleđa Vodica, izbjegao je s obitelji 1995., da bi se nakon obitavanja po Srbiji napokon skrasio u Republici Srpskoj.
U Jablanu, dakle, mnogo je raseljenih. Ali i davno naseljenih, poput Ukrajinaca koji su, kako mi tumači, pristigli tokom aneksije Bosne i Hercegovine početkom prošlog stoljeća. Ni on ni neki drugi ne pridaju osobitu pažnju zadnjim događajima u Srpskoj. Uvjeren je da će se, ako se nešto naopako i dogodi, to desiti samo u slučaju da Europa tako hoće. Drugim riječima, želi li ona sukob, ona će ga narodima, ne samo u RS-u, i nametnuti.
Čudna je zvjerka ta Europa u očima stanovnika srpskog entiteta u BiH.
Braća iz Kasapovića
Preko jednog hrđavog mostića, možda potrošenog u svojem bivanju, ispod kojeg prolazi rječica Sana, pa dalje prema šumi uskim blatnjavim drumom, nakon sat vremena ili nešto više, čovjek može očekivati svakojaka iznenađenja.
Prvo je to da je iznenađujuće toplo u debelom hladu šume gdje glasno huči potok, pri čemu vjetar naočigled sviju suspreže svoj dah. Zbog šumske ravnoteže, čini se da vjetrom netko ondje upravlja. Jedna kuća, tik do potoka, otvorila je svoja vrata; pokazala je svoje cipele, svoj kišobran i ladice, skrojenu odjeću i još ponešto, uglavnom znakove da u njoj ljudi borave, ali se ne oglašavaju kako se to kome prohtije, tko zna zašto, pa zvonim.
Neobična pojava domaćina razbija stereotip da u blatnjavoj šumi, u tom hrđavom ljudskom životu, obitavaju samo gorštaci sa sjekirama u rukama. Jer, doista smo fotoreporter Anto i ja mogli odahnuti, čak se i osmjehnuti, kada se ispred nas ukazao Petar Kasapović – predstavi se kao Pero, blagim glasom i stasom, i uputi nas da se nalazimo u zaselku Kasapovići koji je pripadao prijeratnoj Općini Ključ, danas dijelu Federacije BiH, dok su Kasapovići administrativno nakon Dejtonskog sporazuma 1995. godine pripali Republici Srpskoj. Ondje je desetak stalnih stanovnika, poljoprivrednika i uzgajivača sitne stoke.
Petar Kasapović kaže da svoj život više ne zamišlja u BiH, u koju se razočarao, jer ne možeš se dobro osjećati kada se ondje svakodnevno valja neka kancerogena priča. "Jebeš politiku, ja, vjeruj mi, ni televizor ne znam gdje se pali i gdje se gasi", dodaje brat mu Gojko
Petar je 43-godišnji fizioterapeut, kojeg mjesto ne drži. Sezonski radi kao maser na Jadranu, od Crikvenice do Novog Vindolskog. Zarađuje dovoljno pa mu novac dostaje dugo nakon sezone. Njegov godinu dana mlađi brat Gojko, s kojim je slijedom dječje igre podizao šumske šatore, čini se njegova suprotnost: odjeven u maskirnu jaknu s oznakom Vojske RS-a, koju je kao ročnik služio 2000. godine, pokaže glavom prema potoku i s osmijehom reče:
- Kažu meni ljudi, slučajni prolaznici: Što bih dao da imam ispred kuće takav potok. A ja im odgovorim: Što bih ja dao da ga nema, ja bih ovo sve okopao i zagrnuo da bude ravnica. Jebem ti potok - prisnaži glasom iz kojeg je isijavala čudna osjećajnost prema objektu priče.
Nije jasno kakvu bi politika ulogu mogla imati u tom kraju i netaknutoj prirodi za koje bi se vjerojatno najviše otimali lovci na šumsku divljač. Kada slušate Petra Kasapovića, jasno vam je da entitetska politika poznaje i korupciju i kriminal. I toga je svjestan.
I zato riječi malog čovjeka ondje zvuče još skromnije: Jeste, ovdje je lijepo, samo da se neka druga politika vodi. Drugim riječima, da ljudi dobiju šansu napraviti neku priču od života. Petar kaže da to mjesto ne nudi ništa osim šume, da radiš u šumi, s drvima, a on nije za taj posao. Povjerava se da svoj život više ne zamišlja u BiH, u koju se razočarao, jer ne možeš se dobro osjećati kada se ondje svakodnevno valja neka kancerogena priča. A ona se servira, kako tumači, po sistemu lažnih vijesti, lažnih portala i slično.
- Kome vjerovati, osim što znaš da je to laž koja te bukvalno iznervira? - pita.
- Jebeš politiku, ja, vjeruj mi, ni televizor ne znam gdje se pali i gdje se gasi - odgovara njegov brat Gojko.
Sezonski radi kao maser na Jadranu – Petar Kasapović (Foto: Anto Magzan)
U Ribniku, gdje je vrijeme stalo
U kasnu jesen 1991., kada je rat u Slavoniji već dobrano prinosio žrtve, Radenko Jovanović konobario je u bosanskohercegovačkom Cazinu. Jedno jutro izvan smjene njegov ga je kolega pozvao na kavu i prijateljski mu kazao: "Radenko, poslušaj me, uzmi svoju porodicu i otiđi svom narodu. Mi tebe nećemo moći zaštititi."
Nije se Radenko nikada tužio na svoje radne kolege Bošnjake ili, kako bi rekao, Muslimane, on kao Srbin vrlo se korektno s njima slagao, i oni s njim, ali izvan posla osjetio je ipak sitno podbadanje na nacionalnoj osnovi. Bio je tada otac jednog djeteta pa je nakon kraćeg razmišljanja supruzi rekao da bi bilo dobro da pokupe stvari i vrate se kući u Ribnik, među svoje – Srbe. "Kuda ćeš?" rekla mu je supruga, "ne budi budalast, vidiš da smo ovdje dobro primljeni." On joj je odgovorio: "Znam, sve razumijem, ali neće mene ljudi s kojima radim dirati, već će doći neki drugi divljaci, pa će i ovi nadrljati zbog nas."
I tako su se Jovanovići pokupili i otišli u Ribnik. Kada se rat u BiH zahuktao, Radenko se ponovno našao pred izborom: ili će odjenuti uniformu ili će bježati. Sve češće je slušao jadikovke mještana, čiji su članovi rodbine već bili stradali. A i neki Radenkovi članovi šire familije. Njega je pak bila sramota proći mjestom, razmišljao je: "Nije moja stražnjica skuplja od njihovih." "Ja ne mogu bježati", reče supruzi, "ja ću ostati uz svoj narod, neka poginem, nije problem."
Skicirao sam ovu ispovijed iz fragmenata osobne priče Radenka Jovanovića, danas predsjednika Udruženja ratnih vojnih invalida Općine Ribnik u sjeverozapadnom dijelu Republike Srpske. A dan ranije vrlo obzirna recepcionarka u hotelu u Banjoj Luci na moje pitanje kuda bi nas uputila uokolo, u mjesta koja bi mogla biti zanimljiva i gdje ima neobičnih pojava i ljudi, odgovorila je: "Odite u Ribnik, ondje je vrijeme stalo."
idem u Ključ u Federaciju, nitko mi nije nikad rekao: "Tamo se daj." Nekad sam bio konobar u Ključu. Muslimani koji su radili sa mnom rekli su: "Jebi ga, ako zapuca, ti na svoju stranu, mi na svoju..." – priča Radenko Jovanović
Jovanovića smo dakle susreli u mjesnom kafiću, posve slučajno, gdje smo najprije bili u prilici slušati razgovor između njega i dvojice mještana koji se ticao teorija o svjetskoj politici, Trumpu, Macronu i ostalima. Bio je to čaršijski razgovor, s pošalicama i dosjetkama, ponekad na rubu umjesnog. Ali izjave "malo je miroljubivih ljudi, to je problem" i "širite mir, pustite rat", koje mi je Radenko u trenutku obraćanja uputio, bile su otponac da čujem i ostatak njegove priče, koja možda može dati jedan drugi pogled na prošlost naroda u BiH. A možda može poslužiti i kao upozorenje. Ovako ju je opisao:
"Slušaj, moje lično mišljenje, nemoj me pogrešno shvatiti, ja jesam Srbin, ali trebali smo se podijeliti: Hrvati svoje, oni svoje, mi svoje, da mirno živimo k'o ljudi. Dosta je više bilo. Ja sam bio u ratu, u 33. godini izgubio nogu. Kome je do rata, čovječe? Evo, ja normalno idem u Ključ u Federaciju, nitko mi nije nikad rekao: 'Tamo se daj.' Imam ljude koji su radili sa mnom, ja sam nekad bio i konobar u Ključu, u hotelu Turist sam radio. Muslimani koji su radili sa mnom rekli su: 'Jebi ga, ako zapuca, ti na svoju stranu, mi na svoju...'"
Kada se čovjek bolje zagleda, uočljivo je zadebljanje ispod njegove nogavice, na mjestu gdje je umjesto noge ugrađena proteza. Priča mirno uzdržanim glasom, između dva dima cigarete, kaže: oduvijek je bio strastveni pušač.
"Zašto sam ja nogu izgubio?" obraća mi se tražeći u sebi odgovor. "Ja sam prošao kroz rat, i ne bih želio nikome, najcrnjem neprijatelju. Što da ja pucam na nečije dijete, netko drugi na moje? Naposljetku, koja država bez ekonomije može ratovati? Pa tko će u vojsku, naročito vaša generacija, i mlađa, pa niste ludi."
Kaže da mu nije problem pričati do sitnih detalja o ratu, do kojih može doprijeti, da je psihički jak čovjek usprkos invalidnosti. Odnekud je izvukao priču o Zoranu i Safetu, govori da joj je prisustvovao. Dakle, Zoran i Safet dovikivali su se preko položaja svojih vojski, svatko sa svoje strane. Jedni imaju rakiju, drugi cigareta. Kao u pradavna vremena, nekome je palo na pamet da naprave robnu razmjenu. Ubrzo su razmijenili rakiju za cigarete. Dogovor je bio da za to vrijeme nema pucanja, tako da su se njih dvojica našla na pola puta kako bi razmijenila robu. Rukovali su se i zagrlili. I zatim svatko na svoju stranu, da bi borba mogla iznova započeti.
Radenko Jovanović, predsjednik Udruženja ratnih vojnih invalida Općine Ribnik (Foto: Anto Magzan)
Ali to nije bilo u trenutku u kojem je Radenko ranjen. Bile su to neke druge okolnosti. Kada je pala granata, rep je pogodio njega i on je najteže stradao među sedmero ranjenih. Noga je poletjela, izokrenula se. Bilo je to kod Milića, prema Zvorniku. Našli su se u potpunom okruženju. U trenutku ranjavanja nije bilo nikakvog bola, kao ni tri sata poslije. Radenko takav fenomen pripisuje adrenalinu. Svijest o boli pojavila se u trenutku kada su mu amputirali nogu u Beogradu, nakon čega se mjesec dana nije mogao okrenuti ni na jednu stranu kreveta.
- Čudno je, vidiš, da je medicinska sestra bila Muslimanka, kao i doktor na ortopediji u Rudom. I ta sestra, vidiš, tješila je ljude, savjetovala - kaže mi.
Sve je to promijenilo njegov stav o ratu, o ljudima. U početku nije tako razmišljao.
- Sve tri strane u tom momentu na početku imale su nacionalni naboj, mislim, to je normalno, razumiješ. U ljudskoj psihi je to sasvim normalno. Poslije ti dođe, da prostiš, iz guzice u glavu. Mnogo pitanja sebi postaviš. Slušaj, ti da si krajnja desnica ili što, poštujem, ali ja danas nisam nigdje. Ipak, kad je rat počeo, bio sam potpuno desno - priznaje.
Domeće da je sad miroljubiv čovjek koji poručuje omladini da niti jedna mržnja nema opravdanja. Svakom kaže: Budite miroljubivi, pokušajte miriti ljude, drugo ne vrijedi.
"Zbog čega se ti i ja razlikujemo? Ne znam kako vi vidite ovu situaciju, ali – oni su većina, ako ovo sruše, nas nema. Znaš li ti što je Alija rek'o, rahmetli kako kažu: Sve jedan srpski vojnik koji je nosio uniformu ležat će pet godina zatvora. Trebam li da pristanem na to? Nisam ja to tražio, ja sam bio uz svoj narod k'o i ti uz svoj. O čemu pričamo. Daj jednom da se razdijelimo, da sjednemo k'o ljudi, da se nas trojica dogovorimo – nećemo se dirati, hajmo malo ekonomije, ljudski da pričamo. Mislim da smo se mi branili, zar ja mogu biti agresor i da li sam je nekog napao u Ribniku? Ja hoću da samo budem realan: nema čistoće u ratu. Hvala Gospodu Bogu, ja se nisam ogriješio, bio sam na liniji, pucaš ti na mene, ja na tebe, da sam nekome zlo činio. Vratio sam se iz bolnice, tad smo živjeli u Općini Ključ. Muslimana je bilo koliko hoćeš, da sam bio osvetoljubiv, mogao sam raditi šta sam htio u to vrijeme, ali nije bilo čovjeka kojem nisam rekao dobar dan. I pio kafu s njima i kod brice Muslimana se šišao. Nemam mržnju u sebi. Onaj tko je ispalio granatu koja mi je odnijela nogu, i s njim bih pio kafu, ne zamjeram ništa, nije on kriv. Jedna ćerka mi radi u jednoj firmi u Banjoj Luci, sin je majstor, dok je druga ćerka udata u selu, ima dvoje djece. Nažalost, njezina je pak ćerka lani, u 22. godini života, ostala bez ruke, valjak za peglanje uhvatio joj je ruku. Bila je u Osijeku na operaciji, poznati doktor ju je operisao za tu oblast – spasio joj ruku. Međutim, kad se vratila u Banju Luku zbrinuli se je ovdašnji ljekari i onda zamatali ruku, pa joj je zbog problema s cirkulacijom ruku zahvatila gangrena. Morali su je amputirati. Sad opet ide u Osijek, čekaju je još dvije operacije da bi i ona mogla dobiti protezu. Vidiš, moja tetka Ljubica kao djevojčica ostala je bez ruke također, ja bez noge i unuka bez ruke."
Netko se, reče, debelo ogriješio.
Putin ispred "Putina" u Banjoj Luci (Foto: Anto Magzan)
Razgovor u Laktašima
Kakva je daljnja sudbina BiH, pitam dvojicu mještana u centru Laktaša, gradića u blizini Banje Luke, odakle dolazi čelnik RS-a Dodik. Prvo što se dade primijetiti ondje su brojne započete gradnje, to su zapravo strani investitori koji žele ulagati u taj dio RS-a. Stojan Aleksić, nastavnik matematike u osnovnoj školi, s 40 godina staža i 15 mirovine i penzijom od 850 konvertibilnih maraka, odnosno oko 430 eura, kaže:
- Najbolji i najkorektniji odnos bi bio da entiteti imaju više samostalnosti, da se udruže u jednu državu kao što je bila Jugoslavija. Jer, BiH prema Dejtonu ima manje nadležnosti od entiteta.
Profesor dodaje da kad se "eliminišu zakoni koje je visoki predstavnik za BiH Kristijan Šmit donio, sve će se vratiti u normalu". Aleksić, i ne samo on, stava je da je Šmit donio zakon koji nije imao pravo donijeti. Spočitavaju mu da nije imenovan kao visoki predstavnik (u skladu s Aneksom 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma) i da ga zato RS ne priznaje. Drugo, donio je zakon koji visoki predstavnici ni u jednoj zemlji ne mogu donositi: za ljude u Laktašima postoji Parlamentarna skupština koja donosi i usvaja zakone, a ne nekakav Šmit koji je, podsjeća Aleksić, donio zakon koji nije usvojio RS i zato su kaznili Dodika s godinu dana zatvora nepravomoćno i da šest godina ne može obavljati nikakvu političku funkciju.
Profesor Aleksić će kazati da Dodik nije ništa zgriješio, samo međunarodna zajednica, SFOR i EUFOR trebaju "eliminisati visoke predstavnike i međunarodne sudije u ustavnom sudu", što god to značilo. On je stava da toga nema nigdje u svijetu, već samo u Bosni, i da to svima pravi problem: i Hrvatima i Srbima i Bošnjacima. On će i dalje stati u obranu Dodika, čak će spomenuti kako ga je branio hrvatski odvjetnik Nobilo; nakon povratka s beogradskog fakulteta Dodik je, priča mi, okupio jednu naprednu grupu omladinaca kada je počelo nešto ozbiljnije da se radi u Laktašima, a bio je prvi njihov odbornik u Skupštini BiH. To je čovjek koji nikoga ne mrzi, vrlo je prijatan sa svakim, takve je naravi, ističe Aleksić
- Ali to da novim ustavom želi svoju vojsku, da ne priznaje Sud BiH? - pitam.
- Sve smo mi to prije imali Dejtonskim sporazumom. Imali smo i ustavom svoju vojsku i policiju i sudstvo, granična policija bila je srpska - kaže Aleksić.
Njegov sugovornik Borislav Knežević reći će:
- Nekome smeta ovo jako fino podneblje, gdje ima mjesta za svakoga.
A Dejton, samo što je donio mir da ljudi u njemu žive. Ali, dokle?
