Slobodan Šijan je 1983. snimio film "Kako sam sistematski uništen od idiota" o Babiju Papuški, ortodoksnom idealistu marksistu, fanatičnom sljedbeniku Ernesta Che Guevare, čovjeku s društvene i kulturne margine koji u studentskim zbivanjima 1968. vidi priliku, ali će tog asocijalnog revolucionara čak i mlađahni 68-aši odbaciti. U Hrvatskoj bismo ubuduće mogli gledati film radnog naslova "Kako smo sistematski stvorili idiote" i to "idiote" u izvornom starogrčkom značenju riječi, kao one koji ne sudjeluju u javnim poslovima, nego kao one koji su (samo)isključeni iz zajednice, nevoljni i nesposobni sudjelovati u njenim poslovima i rješavanju njenih problema.
U prijedlogu kurikuluma za srednjoškolsko strukovno obrazovanje gotovo u cijelosti eliminirano je društveno i humanističko obrazovanje. Ostavljene su tek mrvice, jedna godina nastave povijesti i jedna godina geografije. Bjelodano je to iz prijedloga strukovnog kurikuluma za stjecanje kvalifikacije "tehničar za 3d tehnologije" u obrazovnom sektoru strojarstvo, brodogradnja i metalurgija. O tom je prijedlogu javno savjetovanje otvoreno do 16. veljače, a izvješće o provedenom javnom savjetovanju trebalo bi biti objavljeno do 22. ožujka.
Problem je nešto starijeg datuma od aktualnog prijedloga. Nacionalnim strukovnim kurikulumom predviđeno je da se satnica dijeli 45 posto na općeobrazovne, a 55 posto na strukovne predmete. To je sasvim solidan postotak za općeobrazovne predmete i dovoljno prostora za raspodjelu satnice između njih. Osnovna je zamisao u Nacionalnom strukovnom kurikulumu bila da učenici koji pohađaju srednje strukovne škole budu spremni za tržište rada, a državna matura za njih je bila sekundarna. Međutim, upravo je državna matura dovela do odmaka od osnovne ideje. Tvrdilo se da učenici tih škola neće biti spremni za državnu maturu, stvoren je pritisak i povećana je satnica predmeta koji se obavezno polažu na državnoj maturi.
Posljedica toga je redistribucija satnice unutar onih 45 općeobrazovnih posto. Predmeti koji se obavezno polažu na državnoj maturi (hrvatski jezik, engleski jezik, matematika) "uzeli" su satnicu ostalim općeobrazovnim, u pravilu društvenim i humanističkim predmetima. Naprosto, obavezni predmeti na državnoj maturi dignuti su na razinu gimnazijske satnice, pa za ostale nije preostalo dovoljno sati. Problem je lako rješiv: ta tri predmeta "spustila" bi se s četiri na tri sata tjedno i tako bi se otvorio prostor za druge humanističke i društvene predmete.
U prijedlogu kurikuluma, na koji se opširno i veoma kritički osvrnuo Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, povijest je smještena u treći razred. Dakle, nakon osnovne škole učenici bi imali dvije godine stanke, pa onda nastavak poduke iz povijesti. Ta poduka bit će ekstremno reducirana, na hrvatsku povijest od 18. do 20. stoljeća. Trenutačno učenici srednjih strukovnih škola povijest uče dvije godine, a nastavom su obuhvaćene opća i nacionalna povijest. Odsjek za povijest upozorava da predloženim kurikulumom nije moguće ostvariti zahtjev o nastavi povijesti u srednjim strukovnim školama kao nadogradnji na temeljna znanja iz osnovne škole. Uz ostalo, takva nastava povijesti može se protumačiti i kao nacional-idiotizacija učenika koji će povijest učiti uvelike očišćenu od i isključenu iz šireg konteksta zbivanja, a upravo je taj širi, europski i civilizacijski kontekst, presudan i za oblikovanje nacionalne povijesti.
To je tek dio problema. Oko 70 posto srednjoškolske populacije pohađa strukovne škole. Radi se o oko 130.000 učenika u tristotinjak škola. Prema prijedlogu učenici će od općeobrazovnih predmeta četiri godine imati hrvatski, strani jezik, matematiku i tjelesni odgoj. Četiri godine imat će i izborni predmet (vjeronauk ili etiku), a jednu godinu povijest i jednu godinu geografiju. Njihove gimnazijske kolege slušaju povijest i geografiju u punom opsegu te još politiku i gospodarstvo, filozofiju, sociologiju i psihologiju, a sve su to predmeti ključni za međupredmetnu nastavu građanskog odgoja i obrazovanja. Učenici srednjih strukovnih škola u prve dvije godine neće imati ni jedan društveni ili humanistički predmet, a oni koji pohađaju vjeronauk ni jedan sekularni predmet.
Ishod tako organizirane nastave nije teško zamisliti. Od pompozno proklamirane "škole za život" ostat će krhotine, a čak je upitno koliko će takve škole obrazovati za radno mjesto, odnosno za tržište rada. Društveni i humanistički predmeti su, kolikogod im programi možda jesu loši i neadekvatni, nezamjenjivi u stvaranju ljudi koji imaju socijalne vještine, koji koliko-toliko razumiju vrijeme i svijet u kojem žive, imaju kulturnu svijest i shvaćaju koliko su za društvo važne zajedničke vrijednosti. Ovakvim obrazovanjem vjerojatno neće znati ni koje bi to vrijednosti trebale biti zajedničke, a kamoli razumjeti njihov sadržaj i važnost.
Bit će to ljudi kojima će se moći veoma jednostavno manipulirati, lišeni čak i mogućnosti (ne svojom voljom ni svojom krivnjom) kritičkog odnosa prema zbivanjima u društvu. Istodobno mnogi od njih doprijet će na visoka mjesta u poduzećima i zajednici, uvelike nerazumijevajući svijet, vrijeme, zajednicu i društvo u kojem žive i to zahvaljujući hrvatskom obrazovnom sustavu. Takvo lišavanje učenika društvenih i humanističkih predmeta, u srednjim strukovnim školama eventualno bi i bilo moguće, ali u tom slučaju bi osnovna škola morala trajati deset, a ne kako je u Hrvatskoj, po tome veoma zaostaloj članici Europske unije, osam godina.
Da stvar bude potpuno nepovoljna, ni obrazovanje za tržište rada ne funkcionira kako je zamišljeno. Bilo je zamišljeno da će učenici znatan dio praktičnih nastavnih predmeta obavljati u praksi, dakle u firmama, obrtima koji se bave onim djelatnostima za koje se obrazuju. Međutim, kako je takvih, u pravilu proizvodnih, firmi i obrta sve manje, njihovu funkciju sve više i sve češće preuzimaju škole.
