Hrvatska u tišini predsjeda IHRA-om, Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust. Bilo bi čudo da Hrvatska, čak i u povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, 27. siječnja, pokrene neku inicijativu za suzbijanje revizionizma ili ksenofobije, nacionalizma i ustašizacije društva. Jedina jasna gesta vladajućih koja je izazvala buru u javnosti u godini u kojoj Hrvatska predsjedava IHRA-om je povlačenje udžbenika povijesti za četvrti razred gimnazije u izdanju Profil Kletta grupe autora koju čime Miljenko Hajdarović, Vedran Ristić i Nikica Torbica. Udžbenik "Zašto je povijest važna? 4" ne uklapa se u "službeni" narativ ignoriranja i negiranja važnosti antifašističkog, partizanskog pokreta i ne potencira jednostavno reproduciranje podataka bez preispitivanja i zauzimanja kritičkog stava.
O ulozi znanstvene discipline povijesti kao i o njenoj političkoj dimenziji razgovarali smo s Miljenkom Hajdarovićem, jednim od autora povučenog, odnosno zabranjenog udžbenika koji upozorava da Hrvatska prihvaća pravno neobvezujuće definicije IHRA-e, ali i dalje održava podvojene osjećaje oko ustaškog pokliča.
- Hrvatska politika već je odlično uigrana prema vanjskim faktorima pri čemu prikazuje deklarirane vrijednosti antifašizma dok u zemlji pleše i koketira s ustaškim simbolima, udrugama koje stoje iza ustašizacije dijela društva. I ovog 27. siječnja čut ćemo poznate proeuropske uobičajene formulacija od premijera Plenkovića, a istovremeno se iz državnog proračuna financiraju udruge koje aktivno grade najjaču točku revizionizma, onu oko logora smrti Jasenovac. Kad govorimo o holokaustu u siječnju, Jasenovac ne spominjemo: Eventualno ga spomenemo u travnju prilikom obilježavanja proboja logoraša. Ali, i tada više brojimo kolone i koja je čija, a ne govorimo o samom zloglasnom logoru. Po samoj definiciji, 27. siječnja prisjećamo se oslobođenja Aušvica, ali bi bilo dobro čuti od naših političara zašto, kada govore o holokaustu ne kažu decidirano da su i Hrvati sudjelovali u holokaustu i da su na teritoriju Hrvatske organizirani koncentracijski logori - ističe Hajdarović napominjući da današnje srednje i starije generacije uopće nisu educirane o holokaustu i njegovim posljedicama za čovječanstvo, civilizaciju.
Povijest se u školama doživljava kao glavni element kreiranja nacionalnog identiteta, pa povijest postaje bezvrijedna. Ona se želi prikazati crnom ili bijelom. Ne smije postojati sumnja u službeni narativ ili Istinu. Sindrom malih naroda je da moraju imati što veću dogmu, kaže Hajdarović
Platforma Klio, udruga koja okuplja nastavnike povijesti, danima uoči 27. siječnja provodi onlajn predavanja o holokaustu za nepovjesničare koji su informacije o tom zlu 20. vijeka jedino čuli iz medija, javnih rasprava i političkih špekulacija.
- Mnogi gaje zabludu da su te zločine, taj genocid počinile neke zvijeri u ljudskom obliku, a ne mirni susjedi, mehaničari, vozači, liječnici. Ljudi koji su prije tog zla bili sasvim pristojni članovi društva, što dokazuje kako se postepeno, indoktrinacijom došlo do razine da ubojstva i zločini postanu društveno prihvaćeni. Olako, bez ograđivanja, bez osude i danas prihvaćamo falsificiranje povijesti, pjevanje o agresiji, predrasude, stereotipe. Vrlo brzo se od riječi i pjesme može stići do tragičnih posljedica i civilizacijskog dna. Tijekom holokausta 90 posto građana bili su promatrači kakvih je većina i u današnjem hrvatskom i drugim društvima. Često nas učenici, još u osnovnoj školi, pitaju zašto je potrebno učiti o nekim mrtvim ljudima iz daleke prošlosti i kakve to veze ima s njima i sa sadašnjošću. Nažalost, učenicima, zaslugom loših rješenja u kurikulumu, samo isporučujemo brdo činjenica, bez odgojnog efekta, razvoja kritičkog mišljenja, osobnog stava - objašnjava Hajdarović.
On tvrdi da su – za razliku od političke arene i javnog prostora, u kojem su koncentracijski logor Jasenovac i ustaški zločini uglavnom potisnuti iz konteksta holokausta – u nekadašnjem Nastavnom planu i programu te sadašnjem Kurikulumu, ustaški zločini ipak vrlo jasno smješteni u kontekst holokausta. No mi zapravo ni za tu temu, ne možemo biti sigurni prolaze li nastavnici povijesti uopće kroz te sadržaje, da li ih samo spomenu, naglase pojedine dijelove ili ih ignoriraju.
- Pažnja se i u udžbenicima polako skreće sa zločina NDH, holokausta i genocida na događaje iz 1945. i poraće. Pojačava se priča o komunističkim zločinima koji su bili "veći" od zločina samih ustaša i po kojoj su ustaše polako pretvaraju u "naše dečke" koji su igrom slučaja malo bili na krivoj strani, a onda je i nad njima počinjen zločin i "zli komunisti" su ih masovno pobili. Štedi se papir u udžbenicima na vrijednosti antifašizma i antifašističkog pokreta u Hrvatskoj na koji se pozivamo u Ustavu. Težište se prebacuje na posljednjih 30 godina, točnije na 1991. i 1995. Rijetki danas u učionici prepoznaju antifašizam kao vrijednost. A i kad govorimo o vrijednostima rijetko ih točno definiramo. Je li to recimo mirotvorstvo ili samo komemoriramo prošle događaje kako bismo podigli socijalnu koheziju na primjeru vlastite žrtve - govori Hajdarović u čijem su zabranjenom udžbeniku, kako kaže, jasno bile istaknute vrijednosti antifašizma i preporuke iz smjernica o proučavanju holokausta koje je dala sama IHRA.
Nakon odluke o povlačenju udžbenika uslijedili su huškački komentari kojima je glavni cilj spriječiti bilo kakav budući javni rad Hajdarovića i koautora udžbenika.
- Kad smo krenuli s izradom udžbenika cilj nam je bio napraviti potpuno nov udžbenik, nove tekstove, fotografije, izvore, dati novi doživljaj ne samo djeci nego i nastavnicima. Agencija za odgoj i obrazovanje i Ministarstvo znanosti i obrazovanja udžbenik su zabranili usred školske godine na vrlo netransparentan način. Ne znamo na temelju kojih netočnosti je udžbenik povučen. Zanimljivo je da je jedan od istaknutih kritičara našeg udžbenika ujedno i autor udžbenika povijesti koji je profitirao od nastale situacije. Još uvijek je potpuno nejasno kako je Ministarstvo, koje nam je 2021. dalo jednoglasno odobrenje uz pohvale za inovativnost u određenim dijelovima udžbenika na temelju nekog novog mišljenja Agencije za odgoj i obrazovanje, isti povuklo iz kataloga, odnosno zabranilo njegovu upotrebu. S obzirom na to da znanstveno-stručnog pojašnjenja još nema mi bismo mogli zaključiti da se radi o vrlo jeftinom politikantskom triku da bi se određeni krugovi dokazali hrvatskoj desnici. Ili recimo teoretski, ako je intencija nekog ravnatelja iz nekog centra, koji je u nečijem udžbeniku uočio neki sporni podatak, onda bi taj u čisto znanstvenom interesu i iz dobre namjere trebao upozoriti izdavača da taj podatak ispravi. Suprotno tome je provlačiti priču kroz medije kako bi navukao drvo na lomaču ili izazvao skandal. Državi koja silno želi biti europska, tolerantna, demokratska ne ide u prilog zabrana jednog udžbenika. To je na indirektan način poruka građanima koji žele bolju budućnost - ističe Hajdarović i samokritički priznaje da je zabranjeni udžbenik bio puno konzervativniji u usporedbi s udžbenicima koji su objavljeni u nekim prošlim serijama.
- Išli smo linijom tzv. službenog narativa, što nam mogu zamjeriti mnogi liberali, ljevičari i udruge nacionalnih manjina. Jasno smo slijedili Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je donio Hrvatski sabor. Čak za razliku od nekih ranijih kritiziranih udžbenika, naš udžbenik još manje govori o hrvatskim zločinima. Naglasak u sadržaju stavili smo na mirotvorstvo i pojedince koji su svojim radom i žrtvom mijenjali društvo. Na primjer, u našem udžbeniku su Josip Reihl-Kir, antiratni i mirovni pokret. Prvi put je predstavljena povijest Roma od njihovog dolaska do genocida, kao i kontinuirano praćenje povijesti Židova. Ono čime se ne ponosim jest da smo u zabranjenom udžbeniku zapostavili povijesnu ulogu Srba, kao i povijest zajedničkog života Hrvata i Srba. U udžbeniku nam se Srbi pojavljuju samo kao antagonisti - komentira Hajdarović.
Iako, kako sam autor priznaje, u udžbeniku nije bilo pozitivnih riječi za Srbe, on nije bio "dovoljno domoljuban". No pisati neki potpuno hrvatski udžbenik povijesti, odnosno pisati ga samo iz jedne perspektive je smrt i za obrazovanje i za Povijest kao školski predmet.
- Školski predmet Povijest doživljava se kao glavni element kreiranja nacionalnog identiteta čime povijest postaje bezvrijedna. Povijest se želi prikazati crnom ili bijelom. Ne smije postojati sumnja u službeni narativ ili Istinu. Sindrom malih naroda je da moraju imati što veću dogmu, predodžbu o povijesti u kojoj se borilo samo za pravednost. Teško je priznati vlastite grijehe, vlastitu krivnju za ulogu u nečemu izuzetno crnom. Belgija, Nizozemska i drugi krenuli su s dekolonizacijom kurikuluma i kritički se odnose prema svom kolonijalnom razdoblju. U Njemačkoj se desetljećima iznimno jasno osuđuje nacistički režim, vrlo su jasni i za naše prilike, rekli bismo, vrlo brutalni prema vlastitoj povijesti. Naša recentna povijest perpetuira čak indirektnu mržnju ili prekrivenu netrpeljivost koja počiva na potenciranju međusobnih razlika: tko smo mi, a tko su oni, i tu je početak animoziteta, ali i poraza u svim bitkama naše budućnosti - zaključuje Hajdarović.
