Govor Verana Matića, specijalnog izaslanika predsednika Republike Srbije za rešavanje pitanja nestalih sa Republikom Hrvatskom, na komemoraciji žrtvama ustaškog zločina počinjenog u pravoslavnom hramu Rođenja presvete Bogorodice u Glini:
"Pozdravljam potomke žrtava zločina, njihove prijatelje, građane Gline, Banije, Korduna, građane svih delova Republike Hrvatske i regiona, koji su danas došli da se svi zajedno sećamo, da ne dozvolimo da u zaborav utonu užasne patnje i monstruozna masovna ubistva. Svima vama želim da odam priznanje i pružim podršku, vama koji živite na ovim prostorima, vašim prijateljima, kao i predstavnicima srpske zajednice u Republici Hrvatskoj, Srpskom narodnom vijeću, antifašističkim organizacijama i Documenti koji svakodnevno promovišete i praktikujete nezaborav.
Značaj prava na nezaborav, i dužnosti nezaborava u slučaju zločina genocida nad Srbima, Romima i Jevrejima, najjasnije se vidi u tretiranju zločina koji su činjeni od strane ustaša prema Srbima Banije, Like i Korduna, od maja do avgusta, 1941. godine. Danas se komemoriranje odvija bez nekih većih teškoća, ali prilično usamljeno, neoficijelno, od strane srpske zajednice i antifašističkih organizacija. Pomislili bi smo da je ignorisanje sećanja na zločine nešto najlošije. Međutim, ono što je zastrašujuće je aktivno, snažno negiranje da su se zločini dogodili.
Ovde u Glini i na Baniji je traumatično mesto za hrvatsko-srpske i katoličko-pravoslavne odnose, jer su se zločini dogodili prema civilima, muškarcima, ženama i deci, sa namerom potpunog potiranja jednog naroda, a to se događalo i u crkvama, bogomoljama, od one koja je bila na ovom mestu na kojem se danas nalazimo, glinskoj crkvi Presvete Bogorodice, pa preko zločina u crkvi u Kolariću pored Vojnića, i u Sadilovcu na Kordunu, u crkvi koja je te godine trebalo da obeleži 100 godina postojanja.
Crkve koje su predviđene da budu mesta zaštite, utehe, molitve, mesta u kojima čovek često traži podršku u molitvi kada više ne oseća nadu, pretvarana su u stratišta, upravo da bi se sva nada i vera u Boga, izbavitelja, u potpunosti za jedan narod uništila zauvek. Zbog toga je važan nezaborav. I to ne samo kroz sećanje i godišnje komemoracije, već kroz aktivno suočavanje sa zločinima koje je počinila ustaška Nezavisna država Hrvatska, da se zločin prizna, što moram da naglasim, jer je previše glasova nepriznavanja i previše znakova negiranja zločina, koji se upotrebljavaju u političkim obračunima, čime se dodatno širi ne samo negiranje već i potpuna revizija istorijski utvđenih činjenica i kvalifikacija zločina.
Nisam došao ovde danas da raspirujem vatru koje će se pretvarati u mržnju, već da se ne zaboravi zločin i ideologija koja je dovela do tog zločina, kao i mržnja koju je ta ideologija stvarala i ostavila iza sebe. Približili smo se tački u kojoj ovakvo mesto stradanja, kao i mesta stradanja u ratu od 1991. do 1995. godine, na koje gledamo kao na mesta za novu uzajamnu odgovornost jednih prema drugima, kad se sve ono što smo imali kao istorijsko nasleđe u činjenicama, može pretvoriti u vladavinu negacije činjenica, koja je na strani zla, a protiv žrtava.
Ovih dana, objavljena je studija istoričara Milana Radanovića u naučnom časopisu Tragovi, koji izdaje Arhiv Srba u Hrvatskoj, o zločinima 1. ustaškog odbrambenog zdruga iz 1944. godine, u selima opštine Crkveni Bok na Baniji. Neću prepričavati ovu studiju, ali u tom jednom danu, kada su pobili nekoliko desetina civila i minirali pravoslavne crkve u Crkvenom Boku i Strmenu, na ostacima crkve u Strmenu ustaše su ispisale poruku "Vaša pobjeda, naša osveta".
Radanović zaključuje: "Zločini koji su opisani i analizirani u ovom članku najvećim dijelom dogodili su se u vrijeme kada je ustašama bilo jasno da gube rat, o čemu svjedoči i poruka na zidovima strmenske crkve. O tome da su pripadnici 1. ustaškog odbrambenog zdruga svjesno, u uslovima neminovnog poraza, sve do kraja rata kontinuirano činili zločine nad zatočenicima u logoru Jasenovac i stanovnicima okolnih naselja, svjedoči obiman korpus izvora.
Možda najbolju ilustraciju svijesti o neminovnosti vojnog poraza i istrajne odanosti politici istrebljenja predstavljaju riječi pukovnika Marka Pavlovića, zapovjednika 1. uoZ, upućene logorašima krajem septembra 1944, koje je zabeležio preživjeli logoraš Đorđe Miliša: "Znajte, kad bude Staljin došao pred prvi logorski zid, mi imamo još uvijek vremena da vas povješamo. I mi ćemo visiti, ali vi to nećete vidjeti."
Bilo je to vrijeme prodora Crvene armije prema Balkanu, što ustaše nije moglo ostaviti ravnodušnim, pogotovo uslijed saznanja o partizanskim uspjesima u Bosanskoj krajini i Slavoniji, septembra 1944. Partizani, kao ogorčeni protivnici ustaša, ne samo što nisu bili vojno poraženi u dotadašnjem toku rata, već su kontinuirano snažili da bi uoči prodora Crvene armije na Balkan bilježili sve veće uspjehe širom Jugoslavije.
"Vaša pobjeda, naša osveta", vidljiva je često i danas. Pobedićete, ali vas neće biti, ili neće biti dokaza o vašoj pobedi.
Igor Mrkalj, istoričar odavde iz Gline, koji je prošle godine doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu na temu "Ustaški teror i genocid – primjer Gline i glinskog kotara 1941 - 1942. godine," istraživao je brojne značajne događaje, datume i ličnosti antifašističke borbe, kojima se ovaj kraj ponosio i svako u svetu bi se ponosio.
Kada je Glina uz Topusko 1944. postala partizanska prijestonica antifašističke Hrvatske, ovdje je održan niz konferencija koje su imale izuzetan značaj za budućnost nove države nakon pobjede nad fašizmom. Dok je u Topuskom održano Treće zasedanje ZAVNOH-a, u Glini u hotelu Kasina su održani Prvi kongres liječnika narodnooslobodilačke fronte Hrvatske, Prvi kongres pravnika antifašista Hrvatske i Zemaljsko savjetovanje prosvjetnih radnika Hrvatske. Krajem iste godine osnovano je u Glini Srpsko pjevačko društvo Obilić i održana osnivačka skupština Srpskog prosvjetnog društva Prosvjeta. Nije nevažno spomenuti da je u neposrednoj blizini Gline tada formiran i vojni aerodrom koji je služio za prijem savezničkih američkih, sovjetskih i britanskih aviona. Međutim, danas je potpuno skrajnuto i zaboravljeno da je predsednik ZAVNOH-a, najpoznatiji hrvatski pesnik i književnik, Vladimir Nazor, održao u Glini 10. februara 1944, u prepunoj dvorani hotela Kasina, značajan govor, rekavši okupljenom mnoštvu što ga je potaklo na odlazak u partizane."
"Potakla me je u prvom redu činjenica što je NDH nastala na onako bijedan način. Uspostavio ju je čovjek koji nije ni političar, ni vojnik, no jednostavno sredstvo u rukama Hitlera. Vazalska, ropska i lažna država. Potakla me nečovječnost proganjanja i trebljenja Židova, koji su, ako ništa drugo, ljudi kao i mi. Potaklo me je što je najglavnije klanje Srba, koji su nam po krvi braća, sa kojima skupa živimo, ima već vijekova. Potakle su me da bježim iz Zagreba porušena sela, zapaljene kuće, uništena imanja, jame pune zaklanih ljudi, žena i djece. Potakao me je osjećaj ljudskog dostojanstva."
Sa ovakvim užasnim stradanjem i herojskom antifašističkom borbom, nakon oslobađanja Hrvatske 1945. godine, u samoj Glini podignuta su tokom socijalizma brojna antifašistička spomen obeležja, u znak sećanja na gotovo sve navedene događaje. Međutim, u periodu posle 1995. godine, administrativnim odlukama lokalnih vlasti u Glini, uklonjena su sva antifašistička spomen obeležja, pa su tako izbrisana imena Ulica Žrtava fašizma i Ulica Sedme banijske udarne divizije koja je oslobodila Glinu, a vrhunac je svakako ovo mesto na kojem se nalazio Spomen dom žrtvama fašizma koji je istom administrativnom odlukom preimenovan u Hrvatski dom. Sva antifašistička spomen obeležja u Glini, od spomen muzeja i spomenika, preko spomen bista i spomen ploča, uklonjena su ili uništena i nikad obnovljena.
Povratkom imena Spomen dom, lokalne vlasti u Glini pokazale bi svoju privrženost slobodarstvu, ustavnom patriotizmu i antifašizmu u Republici Hratskoj, čime bi doprinele i njenom međunarodnom ugledu – barem se meni tako čini. Mislim da je sada jasno zbog čega sam citirao ono što je neki ustaša napisao na zidu pravoslavne crkve, koju su tada srušili "Vaša pobjeda, naša osveta".
Svako veličanje ustaškog zločinačkog režima, kroz pozdrave koji ga simbolizuju, a koje smo mogli da čujemo na vrlo službenim mestima, predstavljaju ne samo uvredu žrtava, i potomaka, sećanja na te žrtve, već predstavljaju direktnu pretnju pripadnicima srpske zajednice koji žive danas u Hrvatskoj.
I sada se vraćam na pitanje važnosti odgovornosti svih na prostorima bivše Jugoslavije, kada je reč o poštovanju vrednosti antifašističke borbe. Bez te odgovornosti, teško je moguće normalizovanje stanja i obnavljanje odnosa na zdravim osnovama. Srbija ima, takođe, puno problema sa revizionizmom, kada je reč o antifašističkoj borbi. I to je veliki izazov za sve nas, da se tome aktivno suprostavljamo.
Danas Republika Srbija vodi uključivu politiku kada je reč o manjinama, uključujući i hrvatsku manjinu, i veoma je važno da se taj odnos unapređuje i obogaćuje. Verujem i želim, da sva uslovljavanja zasnovana na antimanjinskim politikama, na sprečavanju da se participira u vlasti, da će postati nedopustiva u svakodnevnom političkom životu. Životna pitanja kao što je stvaranje pretpostavki za održivi život u sredinama u kojima žive Srbi, obnova puteva, vodovoda, javnog prevoza, pravo na ekonomski razvoj, ne smeju biti uskraćena. Verujem da i programi manjinskih srpskih organizacija, uključujući i medijske, neće biti dovedeni u pitanje, kao ni pravo na školovanje na ćiriličnom pismu, i sa programima koje definiše srpska zajednica. Mislim da je još nešto veoma važno, a što je podučio istoričar i veliki zaljubljenik u svoj rodni kraj, Igor Mrkalj.
Često se pominje koliko Srbe i Hrvate vezuje himna "Lijepa naša domovino", koju je na tekst Antuna Mihanovića komponovao Srbin Josif Runjanin. I koja je prvi put izvedena ovde u Glini stotinjak metara odavde. Tu pesmu su pevali zajedno Srbi i Hrvati.
Kada pogledate neke od starih fotografija i razglednica Gline, od pre Drugog svetskog rata, videćete kako panoramom grada dominiraju dve impozantne građevine: pravoslavna parohijska crkva Presvete Bogorodice i katolička župna crkva svetog Ivana Nepomuka. Manje je poznato da je obe ove crkve gotovo u isto vreme, između 1824. i 1827. godine, gradio isti graditelj Bartol Felbinger, jedan od najznamenitijih zagrebačkih graditelja prve polovine 19.veka. Na žalost, crkva Presvete Bogorodice, koja se nalazila upravo na ovom mestu na kojem smo mi sada, u kojoj se dogodio nezapamćen zločin, srušena je te 1941. godine, a crkva svetog Ivana Nepomuka je takođe srušena u ratu početkom devedesetih.
Bartol Felbinger, danas gotovo potpuno zaboravljen i nepoznat u Glini i Hrvatskoj, je sa ova dva možda najveća simbola Gline, u kojima su pravoslavci i katolici praktikovali veru i običaje, postavio i identitet ovoga grada, a ne samo prelepu panoramu. I ovo podsećanje ima za cilj da se graditelji, ne samo kao neimari, već kao i veza između Hrvata i Srba, i kroz ovakva dela, vrate na kulturnu mapu Gline i Hrvatske, i da budu trajno utkani u širi odnos i zajedničku istoriju Hrvata i Srba u Glini.
Želim da posebno istaknem rad Srpskog narodnog vijeća i profesora Milorada Pupovca, koji je rezultirao gradnjom Srpskog kulturnog centra ovde u Glini i drugih kulturnih centara u Vukovaru, Belom Manastiru, Kninu, Pakracu, Rijeci u kojima se odvijaju kulturni i obrazovni programi, društveni događaji. Ovo su programi koje je podržala Vlada Republike Hrvatske i nadam se da realizacija planiranih aktivnosti neće biti ugrožena bilo kakvim uslovljavanjima. Još jednom želim da Vam zahvalim na tome što nalazite snage da se sećate i što to činite tako da sebe i druge čuvate od mržnje i političke upotrebe.
Neka im je večni pomen!
