Početkom godine je izgledalo obećavajuće – da će se konačno odlediti međudržavni hrvatsko-srpski problem potrage za nestalima u Domovinskom ratu. Dolaskom ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića na božićni prijem SNV-a, a zatim i posjetom premijerke Ane Brnabić Zagrebu, obje strane su dale naglasak na aktualiziranje rješavanja problema nestalih. Nakon višemjesečne javne šutnje, vidimo da se to ne događa. Krajem avgusta Ministarstvo hrvatskih branitelja ocijenilo je kao politikantske i neprihvatljive izjave Verana Matića izrečene na konferenciji za medije u Vukovaru. Sa specijalnim izaslanikom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića za rješavanje pitanja nestalih osoba razgovaramo o razlozima zastoja u tom procesu.

Tko nakon skoro tri decenije koči rješavanje osjetljivog pitanja nestalih osoba?

Kada su se događali opsada i uništavanje Vukovara 1991. vodio sam Radio B92 koji je bio na čelu antiratnog pokreta u Srbiji. Nije to samo bio verbalizam, već i pozivanje na dezerterstvo kroz džinglove, uputstva kako se sakriti od mobilizacije, kako napustiti zemlju, kome se javiti... U najstrašnijim vremenima, kojih se stidimo, pokazali smo svoj odnos prema zločinu. Potom smo napravili dokumentarac "Vukovar – poslednji rez", sa timom novinara koje je vodio Drago Hedl, film koji je sprečio mogućnost revizionizma. Kao izaslanik predsednika Republike Srbije, kleknuo sam pred spomenikom na Ovčari, iskazujući pijetet žrtvama i sa molitvom da se svi nestali pronađu. I radim na tome, koliko je u mojoj moći.

Obe zemlje koče proces pronalaženja nestalih. Ne bih merio krivicu. Ovo nije tema za politička nadgornjavanja. Ako bi postojala politička volja obe zemlje, siguran sam da bi proces bio efikasniji. Mislim da je taj proces potpuno zaustavljen. Nema aktivnosti. I to je poznato već nekoliko godina. Ako se pogledaju dinamika sastanaka nadležnih organa i zapisnici i realizacija dogovorenog, videćete da nema nikakvog napretka. Ministarstvo branitelja optužilo me je za ono što nisam rekao, da su srpske žrtve diskriminisane. Njihova reakcija je prizvala tematizaciju podataka koje sam izneo bez kvalifikacija. Nije demantovan nijedan podatak. Moja analiza imala je za cilj da saradnju na pronalaženju nestalih, ali i ekshumacije i identifikacije, učini čitljivim. Da podaci fokusiraju posebnost problema. Ako kažete 1806 nestalih, onda tako i mislite, ali ako kažete da od tog broja imamo 854 ostataka tela koje treba identifikovati i to godinama, onda to znači da je nestalih oko 950... I kada govorimo o ekshumiranim telima i godinama pokušaja da se identifikuju, jasno je da postoje neki problemi. Postavio sam vrlo logična pitanja. Prihvatio sam da srpske institucije ne sarađuju na adekvatan način, ali sam izneo i da to nije jedini problem. Potkrepljujući tezu podacima.

 

Sučićev duh je ostao

Samokritički govorite i da je Srbija odgovorna za sporost, odnosno čak za zastoj rješavanja teme nestalih. Prepoznajete li postojanje samokritike na hrvatskoj strani?

Nema nekog kritičkog promišljanja sopstvenih slabosti koje su dovele do ovog zastoja. Mislim da je glavni razlog za to nastojanje institucija Republike Hrvatske da predstave pitanje nestalih kao ekskluzivno unutrašnje pitanje, jer su po toj logici skoro svi nestali – osim pripadnika JNA i dobrovoljaca iz Srbije – građani Hrvatske. Uz to, tela nestalih su u Hrvatskoj, kao i nadležnost istražnih organa, a Srbija treba samo da isporučuje ono što se traži. Mislim da je ova logika pojačana i posle donošenja Zakona o osobama nestalim u Domovinskom ratu. To u praksi znači da su i nestali Srbi sa teritorije Republike Hrvatske isključivo u nadležnosti institucija Hrvatske i da o tome institucije Srbije nemaju šta da se pitaju i izveštavaju.

Ipak, Srbija je neophodna u rješavanju pitanja nestalih. Zašto onda takav isključiv odnos?

Donošenjem Zakona o osobama nestalim u Domovinskom ratu jednostrano je suspendovan sporazum i protokol o saradnji iz 1995. i 1996. Od tada nema mogućnosti da srpska strana prati šta rade institucije u Hrvatskoj

Da se razumemo: ja mislim da Republika Srbija treba da dostavi Hrvatskoj sva dokumenta koja poseduje, a za koja organi Hrvatske misle da mogu pomoći da se pronađu nestali. Ali je veliko pitanje da li je uopšte moguće uz pomoć tih dokumenta to i uraditi. Svi znamo da je posle odlaska JNA, za koju se smatra da je pedantno vodila evidenciju asanacije terena, usledilo premeštanje grobnica. Možemo da se zapitamo i da li bi i Republika Hrvatska otvorila svoja dokumenta, svoju vojnu arhivu ako bi to zatražila Srbija ili neka institucija koja predstavlja Srbe u Hrvatskoj? Morala bi da važe ista pravila u potrazi za nestalima.

S obzirom na vašu antiratnu misiju, Hrvatska nije mogla dobiti otvoreniju i prihvatljiviju osobu sa srpske strane. Pa opet ne ide.

Na žalost, mislim da je antiratni angažman u našim društvima više percipiran kao hendikep. Na nas se gleda sa podozrenjem. Imam utisak da smo mi neželjeni svedoci. Političke elite ne samo da ne osuđuju inspiratore i počinitelje zločina, već ih u svojim zajednicama, državama štite i uzdižu kao heroje. Antiratni aktivisti devedesetih i dalje su izdajnici, peta kolona, strani plaćenici. Čak i od nekih predstavnika porodica nestalih.

Koliko nas međusobno nepovjerenje i prebacivanje krivnje udaljavaju od rješavanja pitanja nestalih? Već smo imali jedan incident, u čijem su centru bili Veljko Odalović i Stjepan Sučić, koji je opteretio tu problematiku.

Imenovanje Ivice Vrkića i mene kao specijalnih izaslanika Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića bilo je vezano upravo za slabosti u saradnji dva nadležna tela, a te slabosti vezane su i za osobe koji su ih predstavljale. Trebalo je da mi kompenzujemo nedostatke međudržavne oficijelne saradnje. Da budemo neka dodatna snaga. Sučić je odmah odbio bilo kakvu saradnju sa Vrkićem, vrlo isključivo. Vrkić je jednom prilikom dao i ostavku, pa ga je premijer Plenković zamolio da je povuče. Na kraju, usled zdravstvenih problema, morao je ipak da se povuče. Kasnije je i sâm Sučić zbog poznatih razloga morao da se povuče... Međutim, i posle njegovog odlaska njegov duh i narativ su sveprisutni.

Kakvo je vaše iskustvo sa premijerom Plenkovićem?

Više puta sam na temu nestalih razgovarao sa premijerom Plenkovićem. Zaista sam uveren da on i njegov tim razumeju situaciju u kojoj smo. Mislim da nadležni za temu nestalih ne mogu da prevaziđu neku vrstu ušančenosti prema ovoj temi, koja daje isključivo konfrontaciju, a ne približavanje i rešavanje tog pitanja. I mislim da bi empatija i solidarnost, saradnja, morale da rastu u obimu i snazi, naročito van političkih interesa. Umesto toga, imamo užasavajuću matricu koja podseća na atmosferu devedesetih. Za mene je neobjašnjivo da Vučić i Plenković imaju stavove koji, u mojoj ličnoj komunikaciji i njihovoj međusobnoj, predstavljaju privrženost principima ujedinjene Evrope, a da se efekti njihovih politika, kada je reč i o nestalima, pojavljuju kao svakodnevna konfrontacija.

Za mene je neobjašnjivo da Vučić i Plenković imaju stavove koji, u mojoj ličnoj komunikaciji i njihovoj međusobnoj, predstavljaju privrženost principima ujedinjene Evrope, a da se efekti njihovih politika, pa i u vezi nestalih, pojavljuju kao svakodnevna konfrontacija

Ipak, u Plenkovićevom mandatu događaju se jednostrane identifikacije, koje su bile nezamislive prije deset godina. Iako niste član Komisije za nestale Vlade Srbije, kako se takvim načinom rada može uspostaviti međusobno povjerenje?

Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja je nakon donošenja Zakona o osobama nestalim u Domovinskom ratu 2019. prestala da poziva Komisiju na monitoring prilikom konačne identifikacije lica čiji članovi porodica žive u Hrvatskoj, sa obrazloženjem da ne postoji potreba da se u postupak konačne identifikacije posmrtnih ostataka uključuju nadležna tela za traženje nestalih lica drugih država, iako su u ranijem periodu uvažili naš legitimni interes za praćenje rešavanja ovih slučajeva, koji je u kontinuitetu trajao od 2001. godine. Uprava je od tada sprovela sedam grupa identifikacija žrtava, za koje Komisiji nije dostavila podatke, iako je Komisija to više puta tražila, i time je isključila iz procesa monitoringa. Komisija se informiše preko zvanične internetske prezentacije Ministarstva hrvatskih branitelja, ali i putem regionalne liste nestalih. Time se Komisiji onemogućava praćenje rešavanja slučajeva nestalih lica koji se nalaze na zvaničnoj listi Srbije. S druge strane, poštujući pravni okvir za saradnju u traženju nestalih lica sa Hrvatskom, Komisija redovno dostavlja informacije Upravi za zatočene i nestale o identifikacijama koje se sprovode u Srbiji, i to onih lica za koja su oni prethodno iskazali interes.

U javnom prostoru rješavanje problema nestalih često nalikuje na ucjenu – ako nećete vi, nećemo ni mi?

Koliko sam upoznat, Komisija predano radi na rešavanju ovog pitanja i nikada se nije bavila uslovljavanjem hrvatske strane. Na ovu tvrdnju ukazuju podaci da je Komisija bez odlaganja na zahtev hrvatske strane sprovela ekshumacije NN tela na lokacijama u Srbiji i ona koja su identifikovana predala, kao i to da trenutno ne postoji nijedan otvoren zahtev za proveru lokacija hrvatske strane na koji nije odgovoreno.

 

Zamračenje podataka

Hrvatska potencira stav da bi otvaranje arhiva JNA riješilo problem nestalih osoba?

Istina, najveću tačku sporenja predstavljaju arhive JNA. Ministarstvo hrvatskih branitelja javno često ističe kako Srbija ne sarađuje i traži otvaranje tih arhiva. Tu istu javnost treba podsetiti da su iz arhiva JNA hrvatskoj strani u toku saradnje predata 1093 identifikaciona protokola, sa pripadajućim ličnim stvarima za stradala lica u Vukovaru. Na osnovu te dokumentacije, identifikovano je oko 840 posmrtnih ostataka, uglavnom klasičnom sudsko-medicinskom metodom, u sklopu ekshumacija, koje su hrvatske vlasti izvršile na Novom groblju u Vukovaru 1998. godine, što govori o njenom kvalitetu. Hrvatskoj strani su predati i identifikacioni protokoli za posmrtne ostatke 438 NN lica ekshumiranih na teritoriji Republike Srbije, koji su urađeni na osnovu prikupljene dokumentacije – policijske, sudske i sudsko-medicinske, i sadrže sve elemente iz ove dokumentacije za identifikaciju posmrtnih ostataka, uključujući i fotodokumentaciju. U vezi zahteva hrvatske strane za dostavu saznanja o nestalim licima koja su bila u tzv. sabirnim centrima (Stajićevo i Begejci), KPD ustanovama (Sremska Mitrovica, Beograd i Niš), medicinskim centrima i drugim ustanovama u Srbiji, Komisija je Povjerenstvu, na sastanku u Beogradu 27. i 28. jula 2010. godine, predala spisak razmenjenih, otpuštenih i umrlih lica iz sabirnih centara i KPD ustanova na teritoriji Republike Srbije tokom 1991-1992. godine – njih 2876. Izvršeno je sravnjivanje evidencija ovih lica sa službenim evidencijama koje poseduje Povjerenstvo za zatočene i nestale i tom prilikom je utvrđeno da se evidencije razlikuju za 58 lica, koja je potrebno dodatno proveriti. Nakon dodatne provere utvrđeno je da se radi o licima koja se ne nalaze u evidencijama nestalih. U vezi zahteva Hrvatske za vraćanje dokumentacije vukovarske bolnice, Komisija je na sastanku u Beogradu 27. i 28. jula 2010. predala deo dokumentacije, koja po sadržini odgovara evidencijama vukovarske bolnice, u kojoj se nalaze podaci sa dijagnozama za 1286 lica. Predstavnici Povjerenstva za zatočene i nestale su istakli da je vraćanje dela dokumentacije vukovarske bolnice od velikog značaja za proces. Predata je sva raspoloživa dokumentacija te bolnice, kao i sve informacije o asanaciji terena na lokacijama Petrovci, Marinci, Tordinci, Ernestinovo, Karadžićevo i Laslovo i drugo. Tako da tvrdnja hrvatske strane da arhive JNA treba otvoriti ne stoji.

Veran Matić na komemoraciji za žrtve akcije Medački džep (Foto: Šime Zelić/PIXSELL)

Hrvatska strana često srpskim predstavnicima u Hrvatskoj postavlja pitanje gdje su posmrtni ostaci dr. Ivana Šretera. Znate li vi neki trag?

Prema mojim saznanjima, Komisija je u više navrata dostavila na zvaničnim bilateralnim sastancima sa Povjerenstvom informacije kojima je raspolagala o mogućem mestu pokopa posmrtnih ostataka dr. Šretera. Međutim, ove informacije nisu rezultirale pronalaskom njegovih posmrtnih ostataka. Takođe, imam saznanja da se na regionalnim operativnim sastancima radi na rešavanju ovog slučaja i da Hrvatska pokušava da ga reši sa Bosnom i Hercegovinom.

Oko 74 tela na zagrebačkoj Šalati je do te mere u lošem stanju da se u laboratoriji u Zagrebu ne može izdvojiti DNK. Potrebno je zatražiti od Međunarodne komisije za nestala lica ili od razvijenijih laboratorija u SAD-u da izdvoje DNK iz ovih uzoraka

U godinu dana riješena je sudbina 33 nestale osobe, odnosno u posljednjih sedam godina izvršeno je 370 iskapanja i bilo je 254 identificiranih. S obzirom na tehnologiju, ukupan broj nestalih i protok vremena, da li je to mali broj?

Donošenjem Zakona o osobama nestalim u Domovinskom ratu jednostrano je suspendovan sporazum i protokol o saradnji iz 1995. i 1996. Od tada nema mogućnosti da srpska strana prati šta rade institucije u Hrvatskoj... Ne dobijaju podatke koji su bili obaveza iz sporazuma iz 1995/96. Ne razumem šta je tema tog zamračenja podataka iz obaveza sporazuma i protokola. O učinku Zakona o osobama nestalim u Domovinskom ratu najbolje govore podaci koji kažu da je do 2019. godine na identifikacijama koje su sprovedene u Zagrebu, uz prisustvo monitorskog tima Komisije, identifikovano u proseku 50 do 60 lica srpske nacionalnosti, dok je 2019. taj broj iznosio 24, naredne godine nije bilo identifikacija, 2021. bile su četiri, a naredne godine sedam. Kada je reč o ekshumacijama i identifikacijama, sve je u rukama Ministarstva branitelja. I iz procesa identifikacije se isključuju Srbija i srpska zajednica u Hrvatskoj, iako je potpuno jasno da je za bar polovinu ekshumiranih jedino moguće rešenje u saradnji sa institucijama iz Srbije i sa predstavnicima Srba iz Hrvatske.

Što je najveći problem čije rješavanje Hrvatska opstruira?

Ukupno gledano, najveći problem je taj što se u Hrvatskoj još uvek nalaze grobnice iz "Bljeska" i "Oluje" koje su poznate i o kojima su razmenjene informacije, a koje nisu ekshumirane. Na primer, na kninskom groblju ima 12 NN grobnih mesta stradalih na Miljevačkom platou 1992. za koje se zna ko je u njima, njihove porodice su dostavile DNK i potrebna je samo ekshumacija da bi se identifikovali i dostojno sahranili sa svojim imenima. Takođe, ima dosta zahteva za pojedinačne ekshumacije i identifikacije nestalih lica i proveru lokacija koje su porodice preko Komisije predale Upravi za zatočene i nestale, na koje se još uvek čeka odgovor. Oko 74 tela na zagrebačkoj Šalati je do te mere u lošem stanju – radi se o nagorelim telima, onima koja su dugo stajala na otvorenom i slično – da se u laboratoriji u Zagrebu ne može izdvojiti DNK. Potrebno je zatražiti od Međunarodne komisije za nestala lica ili od razvijenijih laboratorija u SAD-u da izdvoje DNK iz ovih uzoraka.

U hrvatskoj javnosti se predstavlja da Srbija taji podatke o sudbini 1806 nestalih osoba, čime se nameće zaključak da su to osobe isključivo hrvatske nacionalnosti. Zna li se koliko je nestalih osoba hrvatske, a koliko srpske nacionalnosti?

Kao što sam i ranije isticao, teško je prebrojati krvna zrnca nestalima. Na kraju krajeva, u ovom procesu ne bi trebalo da se ističe nacionalnost. U Sporazumu o saradnji Srbije i Hrvatske je definisano da će strane sarađivati na utvrđivanju sudbine svih nestalih. Jedino je sigurno da ćemo na kraju ovog procesa, kada se pronađu i identifikuju nestala lica, sa sigurnošću moći da govorimo o nacionalnoj pripadnosti žrtava. Prema proceni srpske Komisije, od 1806 lica što ih vodi Hrvatska, oko hiljadu je Hrvata, ostalo su Srbi, ali ne treba zaboraviti operativnu listu nestalih, njih 597, koji se nalaze u srpskoj evidenciji, ali pošto nisu prijavljeni po međunarodnim standardima, nisu u zajedničkoj Knjizi nestalih. Ova lista je predata Hrvatskoj još 2013., a na njoj su nestali Srbi koje Hrvatska nije popisala.

Znamo li koliko je nestalih osoba srpske nacionalnosti iz vojnih akcija "Bljesak" i "Oluja" identificirano na zagrebačkoj Šalati?

Imajući u vidu da je Komisiji otežano praćenje ovih aktivnosti, ne raspolažemo pravom cifrom. Prema saznanjima Komisije, ukupno je identifikovano oko 850 lica iz ovih akcija.

 

Za zajedničku kampanju

Možemo li reći da je rješavanje sudbine nestalih bitno i za ocjenu sukoba devedesetih, za ocjenu karaktera Domovinskog rata?

Srbija i Hrvatska ne mogu se dogovoriti o karakteru: za Srbiju su to oružani sukobi na teritoriji bivše SFRJ, a za Hrvatsku Domovinski rat. Pošto se još dugo neće približiti stavovi, treba ovaj element ukloniti iz komunikacije o humanitarnom pitanju. Najvažnije je da strane sarađuju na rešavanju sudbine nestalih sve do zadnjeg slučaja, a rešavanje toga imaće uticaj i na druga važna politička pitanja, kao što su jačanje dobrosusedskih odnosa i poverenja između etničkih i verskih zajednica. Nedavno je aktuelizovana želja Udruženja pravnika Vukovar 1991. da im se odobri poseta logoru, što je termin koji se koristi u Hrvatskoj, tj. sabirnom centru, što je termin koji se koristi u Srbiji, Stajićevo. Pre nekoliko godina kao posrednik sam nastojao da se organizuje ova poseta sa Perom Kovačevićem iz ovog udruženja. Dogovorili smo posetu, ali su je neposredno pre nego što je trebalo da se dogodi predstavnici Srbije otkazali. Mislim da ne postoji ni jedan razlog da se sprečava poseta ovom objektu. Potreban je dogovor, jer mislim da svako stratište mora da bude obeleženo dostojno, kako u Stajićevu, tako i npr. na lokacijama Lora, Kerestinec, Pakračka Poljana, Velesajam.

Najintenzivnija potraga za nestalima, bar što se tiče ekshumacija, bila je za vrijeme pretpristupnih pregovora oko ulaska u EU. Nameće se zaključak da bez obzira na koaliciju HDZ-a i SDSS-a danas za to nema političke volje?

Brine me, iskreno, na koji način će se realizovati politička volja u Hrvatskoj kada je reč o ovoj temi. Mandat Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu doneo je najveće pomake u pronalaženju nestalih, ekshumacijama i identifikacijama u određenim slučajevima koji su tužiocima izgledali kao potentni za osuđujuće presude. Kada je završen mandat tog suda, krenuo je pad u potragama za nestalima. Normalizacija između Hrvatske i Srbije upravljala je i temom i dinamikom vezanom za pronalaženje nestalih. Međudržavni sporazumi dve zemlje isključivali su unutarhrvatske političke odnose. Tako da su činili SDSS akterom, bez uticaja na dnevne pomake. Mislim da nijedna zemlja u Evropi nema takvu manjinu, odnosno vođstvo, kao Srpsko narodno vijeće i SDSS, koji imaju utemeljenje vezano za najteže ratne situacije, za ulogu u pristupnim pregovorima i uključivanju Hrvatske u EU, i kasnije u ustanovljavanju procesa pomirenja, a sa očuvanjem dostojanstva zajednice koju predstavljaju. Institucije Republike Hrvatske morale bi da cene ovakvu ulogu. Ako su zajedničke komemoracije doprinele uspostavljanju procesa normalizacije i pomirenja unutar Hrvatske, onda bi uključivanje predstavnika Srba iz Hrvatske u ekshumacije i identifikacije sigurno doprinelo boljim rezultatima u potrazi za nestalima. Žao mi je što su Srbi u Hrvatskoj i dalje, i pored svega, žrtve, i moraju da se dokazuju, ne pred koalicionim partnerima, već pred ekstremistima koji truju naša društva.

Ljudi umiru, biološkim putem polako nestaju najbliži srodnici onih za kojima se tri decenije traga – ima li nade za rješavanje pitanja nestalih?

Svakoga dana sve je jasnije da se smanjuju mogućnosti pronalaska nestalih, ekshumacija i identifikacija. Nedavno mi je gradonačelnik jednog mesta u Hrvatskoj, Srbin, rekao da uskoro neće biti onih koje zanima ovo pitanje. Dobijam utisak da se negde u političkim elitama i računa na takve okolnosti. Mislim da bi dve države morale da se dogovore da npr. u naredne tri godine reše sve što je moguće rešiti, koristeći sve raspoložive snage, uključujući i podršku i pomoć institucija iz međunarodne zajednice. Treba formirati operativni tim koji će raditi na pronalaženju srodnika nestalih koji nisu do sada dali DNK ili je taj DNK uzorak neupotrebljiv. Ovo bi mogla da bude zajednička kampanja dve zemlje. Vrlo je važno zajedničko stvaranje atmosfere koja bi uklanjala prepreke za saradnju, da upoznajemo nestale, da ih se ne sećamo samo povodom Međunarodnog dana nestalih, već svakoga dana i to svakoga od njih.