Oštećenici dolaze u jedan hladan ambijent, u okruženje u kojoj civilna žrtva rata nije prepoznata. Ona samo iznosi činjenice koje će sud kasnije cijeniti na svoj način. Pitanje je da li će uopće uvažiti te izjave, kamoli suosjećati s njom. Pred građanskim sudovima nailazimo na grub odnos. Sudovi ne smatraju da žrtva govori istinu. Dokazi koje dostavljamo sudovima također se ne cijene. Žrtve su vrlo često očevici ratnih zločina, a sudovi to ne smatraju relevantnim. Sudi se tako da nisu uvaženi provedeni dokazi i na žrtvu se prebacuje prekomjeran teret dokazivanja. Osoba je stavljena u poziciju da mora u parnici dokazati tko je počinio ratni zločin, ali ona ne raspolaže s takvom moći. S druge strane, država šuti, ona je u pasivnoj poziciji. Država ne predlaže dokaze, drži se komotno."
Iskustvo zagrebačke odvjetnice Slađane Čanković, izneseno na okruglom stolu povodom Europskog dana zaštite žrtava kaznenih djela, koji je obilježen 22. februara, zorno oslikava odnos državnih institucija prema civilnim žrtvama rata, mahom onima srpske nacionalnosti, koje decenijama traže pravdu za ubijene ili nestale srodnike te za pretrpljenu materijalnu štetu u ratu od 1991. do 1995.
U organizaciji Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, Udruge za podršku žrtvama i svjedocima, Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te Pravnog fakulteta u Zagrebu, na Tribini Grada Zagreba govorilo se o pravima stradalnika iz rata 1990-ih i o učinkovitom procesuiranju kaznenih djela iz istog perioda. Najviše pažnje je posvećeno aktualnoj provedbi Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata. Vesna Teršelič, voditeljica Documente, upozorila je na dugotrajnost u rješavanju zahtjeva.
- Razumijemo da postupak traje neko vrijeme, ali pojedine žrtve čekaju pravdu od 1991. Ističem potraživanje dodatne dokumentacije i ispitivanje svjedoka. To je nekad vrlo stresno za osobe jer predstavlja izvor sekundarne traumatizacije. Nekad je riječ o članovima obitelji usmrćenih ili nestalih u ratu, a nekad o onima koji su bili u pritvorima i logorima. Upozoravam na nepriznavanje medicinske i druge dokumentacije nadležnih tijela iz susjednih zemalja. Priznaje se samo dokumentacija izdana u Hrvatskoj, ali u slučajevima "Oluje" i "Bljeska", ljudi su tražili medicinsku pomoć u drugim državama - rekla je Teršelič.
Pravni savjetnik iz Srpskog narodnog vijeća Nikola Kožul uočio je relativno ustaljenu praksu Povjerenstva Ministarstva hrvatskih branitelja. Ovo tijelo odlučuje o podnesenim zahtjevima za priznavanje statusa civilne žrtve. Problematična je primjena članka 5. ovog Zakona koji propisuje da statuse i prava ne mogu ostvariti "pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih ili paravojnih postrojbi, kao ni članovi njihovih obitelji temeljem njihovog stradavanja." Temeljem ovog članka Zakona, Povjerenstvo odbija veliki broj zahtjeva. Kožul je naveo da je nepoznato da li postoji demokratski, građanski nadzor Povjerenstva, tko su njegovi članovi, da li je ono sastavljeno od predstavnika nacionalnih manjina i članova udruga koje okupljaju civilne žrtve rata.
- Biti pomagač neprijateljske vojske je kazneno djelo. Svi ljudi koji su podnijeli zahtjev su donijeli potvrde da nisu osuđeni ni za kakva kaznena djela. Imamo situaciju da članovi Povjerenstva odlučuju o kvalifikacijama iz Kaznenog zakona. Dakle, moguće je nekoga proglasiti pomagačem i tako mu uskratiti prava, a to otežava i kontrolu zakonitosti u upravnom postupku. U prvostupanjskom rješenju nema obrazloženja zašto je netko odbijen. To ljude koji su ostali bez svoje djece jako boli. Počeli smo pokretati upravne sporove i nadamo se da će sudskom praksom biti primijenjena upravna praksa - poručio je pravni savjetnik.
Komentirajući sporne odluke Povjerenstva, odvjetnica Čanković je najavila da će Ustavnom sudu podnijeti zahtjev radi ispitivanja zakonitosti takvog Povjerenstva. Navela je da nitko ne zna s kojim ovlastima se toliko duboko zadire u ljudska prava i zašto su ljudi etiketirani kao državni neprijatelji.
Ivica Akmadža, glavni tajnik Ministarstva hrvatskih branitelja, kazao je da je na početku primjene ovog Zakona, od jula 2021., bilo poteškoća u njegovoj primjeni.
- Zakon ne može zadovoljiti sve kategorije. Bilo koji zakon u primjeni ima određene poteškoće. Nadam se da će se to popraviti kroz praksu i da ćemo imati mogućnost poboljšati Zakon o civilnim stradalnicima, da primjena propisa bude u što boljem svjetlu. Mi smo donijeli ovaj Zakon bez obzira što je u Saboru i javnosti bilo puno protivnika. Imamo slučajeve da osoba koja je bila izložena granatiranju traži status, a nema potrebnu dokumentaciju. Imamo slučaj da je osoba koja je bila pomagač tražila status po ovom zakonu i po Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Što se tiče Povjerenstva, tamo su i predstavnici udruga civilnih stradalnika. Na dan 31. siječanj 2024. zabilježeno je 1186 zahtjeva. Ukupan broj je 2154 korisnika, prema svim kategorijama navedenima u Zakonu - naveo je Akmadža.
Kao jednu od novina iz Zakona, dao je primjer da je prije važilo pravilo da osoba nestala u ratu mora biti proglašena umrlom kako bi obitelj mogla ostvariti prava. Ta odredba je u ovom Zakonu ukinuta, što po njegovim tvrdnjama, umnogome olakšava podnositeljima zahtjeva koji još uvijek tragaju za nestalim članom obitelji.
Nikica Hamer Vidmar, voditeljica Službe za podršku žrtvama i svjedocima Ministarstva pravosuđa i uprave, tokom petnaestogodišnjeg sustavnog pružanja podrške na sudovima, uvidjela je da je iznimno važno žrtve pravovremeno informirati o njihovim pravima. Civilne žrtve rata uglavnom žive u ruralnim sredinama i pretežno je riječ o starijim osobama kojima je nužno dostaviti sve informacije.
- Ministarstvo pravosuđa se bavi sustavom podrške žrtvama svih kaznenih djela, nadogradnja smo sustavu specijaliziranih civilnih udruga. Zadaća naših odjela je da kontaktiramo žrtve ratnih zločina. Primjerice, na sudove u Zagreb pozivaju osobe s Banije. Radi se o starijim osobama koje nisu mobilne, pa im organiziramo prijevoz za ročište. Ljudi žele doći na suđenje, oni smatraju da mogu doprinijeti, ali su razočarani kada im se sudi u odsustvu. Također, žrtve ratnih zločina mogu biti obaviještene o otpustu počinitelja iz zatvora. Imali smo neke korisnike koji su bili uznemireni jer su se bojali da se počinitelj ne vrati u mjesto njihovog boravka, ako su živjeli u istom mjestu. Jedan stariji par je bio uplašen. Imali smo suradnju s policijom, oni su bračnom paru dali broj telefona na koji se u bilo koje doba dana i noći mogu obratiti. Ljudi se osjećaju usamljeno i prepušteni sami sebi, osjećaju da su dosadni dok pričaju o tome. Zato mislim da je važno da i dalje radimo mi koji imamo kapaciteta za bavljenje ovom temom. Važno je da žrtve ne budu same - zaključila je Nikica Hamer Vidmar.
