Ni 33 godine poslije nestanka civila Siniše Strižaka, država nema volje da prizna njegovo tragično i nikad okončano stradanje. Mladom ocu dvoje djece od 26 godina, koji je inače živio na Baniji i bio je na privatnom putu, izgubio se svaki trag 4. jula 1991., negdje u poljima između Tovarnika i Vinkovaca. Tražeći minimum dostojanstva zbog gubitka sina i supruga, Strižakova udovica i njegova majka podnijele su zahtjev za priznavanje statusa člana obitelji civilne osobe nestale u Domovinskom ratu i pravo na obiteljsku invalidninu. Odsjek za socijalnu skrb i hrvatske branitelje Sisačko-moslavačke županije u prvom rješenju, a nakon uložene žalbe i Ministarstvo hrvatskih branitelja, ocijenili su da obitelj Strižak nema što tražiti od Hrvatske.
Majka i supruga ne mogu ostvariti svoje pravo jer se, za početak, nestanak pokojnika dovodi u pitanje na vrlo nesuvisao način. Između ostalog, tvrde da se u Evidenciji osoba nestalih u Domovinskom ratu ne nalazi nestali Siniša Strižak. No svatko se može uvjeriti da pod rednim brojem 1.529 u Knjizi nestalih stoji njegovo ime i prezime. Osim toga, nalazi se i u Knjizi osoba nestalih na području Hrvatske, samo pod drugim rednim brojem: 1.406. Nejasno je koga se i zašto u dva negativna rješenja htjelo dovesti u zabludu. Oba je dokumenta, naime, proizvelo upravo Ministarstvo hrvatskih branitelja. I pored toga su ustrajali u stavu da se Strižakov nestanak "ne može nedvojbeno dovesti u uzročno-posljedičnu vezu s ratnim događanjima u Domovinskom ratu sukladno članku 9. Zakona o civilnim stradalnicima".
Obitelj Strižak će u narednom periodu podnijeti tužbu Upravnom sudu. Budući da će biti potrebno obilato dokazivati činjenice, mi smo utvrdili da Strižakovi osobni podaci i kratke informacije o nestanku postoje još u najmanje sedam relevantnih izvora i popisa žrtava.
Njegovo ime nalazi se na popisu Documente – centra za suočavanje s prošlošću, gdje se Strižak navodi kao jedan od stradalnika iz Sisačko-moslavačke županije; u bazi podataka aktivnih slučajeva osoba nestalih u sukobima na području bivše Jugoslavije, Međunarodne komisije za nestale osobe; zatim u pregledu ratnih žrtava, državljana Hrvatske, srpske nacionalnosti Fonda za humanitarno pravo; na popisu fratra Ivice Jagodića koji je bilježio stradanje u Vukovaru; u ediciji Udruženja porodice nestalih i nasilno odvedenih lica Vukovar iz 1999.; na popisu Udruženja porodica nestalih i poginulih lica "Suza" te na spisku DIC-a Veritas.
U negativnim rješenjima navodi se da PU sisačko-moslavačka "nije u mogućnosti dostaviti potvrdu o stradanju i nestanku Siniše Strižaka jer u službenim evidencijama ne raspolaže s podacima o uzroku i okolnostima stradavanja." Djelotvorne policijske istrage, po svemu sudeći, nije ni bilo. U prilog tome ide podatak da je Strižak samo tri dana nakon nestanka, 7. jula, proglašen – mrtvim. Analizom odluke uočili smo frapantnu nedosljednost i kontradiktornost u tvrdnjama ministarstva. Podatke o Strižaku Ministarstvo branitelja potražilo je i u Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku gdje je vođen postupak utvrđivanja smrti pokojnika.
"Do sada nije utvrđeno da li je imenovani stradao kao civilna osoba ili pripadnik neprijateljske postrojbe te koja je strana odgovorna za njegov nestanak", navedeno je. U jednoj rečenici donositelji odluke su se izlanuli i zapravo priznali da je Strižak doista ratna žrtva, što u prethodnim navodima, kao i u zaključku, nisu htjeli potvrditi. Osim toga, u nespretnoj interpretaciji napravili su još dvije greške. Ostavili su, naime, otvorenu mogućnost da je Strižak bio pripadnik neke borbene jedinice što, prema svim izvorima i svjedočanstvima bližnjih, nije bio. Također, diskriminirali su nedužnog čovjeka tako što su ga sveli na nacionalnu pripadnost. Podsjetimo, Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata donesen je upravo zato da bi se otklonila višedecenijska, gruba podjela civilnih žrtva i priznavanje stradanja samo jednih. Iščitavajući ovaj predmet, ali i neke druge o kojima smo već pisali, primjetno je da Srbi i Srpkinje, kao civilne žrtva rata, u većini slučajeva ostaju uskraćeni za svoja zakonom zagarantirana prava. Pokojnom Strižaku i podnositeljicama zahtjeva jedino je priznato da nikad nisu bili osuđivani.
U razgovoru za Novosti, Jelena Strižak, Sinišina udovica, u potpunosti odbacuje navode da je on bio pripadnik neke vojske. Bio je civil, otac, muž, sin i pošteni radnik, govori ona. Strižak je nestao zajedno sa susjedom Milanom Šolićem na putu između Beograda i Hrvatske Kostajnice.
- Taj dan kad je nestao ja sam bila s djecom u Srbiji. Pozdravili smo se oko 11 sati 4. jula i oni su krenuli natrag za Baniju. U jedan ujutro, 5. jula, neko nam je anonimno javio da je u žitu u Oroliku nađen auto. Kako je taj neko došao do našeg broja telefona u tuđoj kući u kojoj smo bili, ja ne znam. Da li je Siniša imao naš broj telefona u džepu, mogu samo nagađati. Ja sam odmah otišla u Međunarodni komitet Crvenog krsta u Beogradu i tu sam prijavila nestanak. Nisam znala da li smijem na područje gdje je zadnji put viđen. Rekli su mi da ne mogu ići tamo, da su to neke pogranične zone, da tu ne odgovara niko ni za koga, znate, ratno područje. Mislila sam, možda je negdje u zatvoru, u Osijeku ili Županji, u nekom logoru. Međutim, ništa. Vratila sam se za Kostajnicu i prijavila nestanak. Na Općinskom sudu u Kostajnici odmah je proglašen mrtvim, ali u tom smrtnom listu ne pišu okolnosti stradanja. Vratila sam se za Srbiju, dala sam DNK. Još uvijek čekamo da ga pronađu. Svašta sam pokušavala. Oni sad meni opet pišu odbijenicu da ga nema na spisku nestalih, a ima ga. Moja djeca nisu s neba pala, imala su oca - govori Jelena Strižak.
Još prije 15 godina ona je podnijela tužbu na Općinskom sudu u Hrvatskoj Kostajnici. Spor je izgubila, morala je platiti troškove parnice u iznosu od 8.700 kuna. Gotovo pune četiri godine, od 2008. pa do 2012., zajedno sa svekrvom je plaćala 200 kuna mjesečno. Kaže da bi im zbog duga možda zaplijenili neku imovinu, ali kao povratnici nisu imali ništa. U ratu nije uspjela sačuvati ni sentimentalno vrijedne stvari. Ponijela je sa sobom u "Oluji" 1995. jedinu fotografiju muža, nestalog Siniše Strižaka.
