Većina stanovnika Hrvatske do sada je već zaboravila katastrofalan potres na Baniji; tu i tamo čuju ili pročitaju da obnova kuća ide po planu, a zapravo pojma nemaju da još ima nesretnika koji, sada već petu zimu, preživljavaju u neadekvatnim kontejnerima.

Izgubivši u par sekundi sve što su imali i kroz dugo razdoblje stjecali, takvi ljudi i sada uglavnom žive onako kako su živjeli u trenutku kad se zemlja zatresla – u neizvjesnosti i nemoći, nesigurnosti i strahu. Kontejneri koji su im dostavljeni za prvu ruku, kao pomoć dok se posljedice razaranja ne počnu sustavno rješavati, i danas stoje po njihovim dvorištima i okućnicama urušenih objekata. Oni su u njima prisiljeni boraviti za najvećih studeni i najžešćih vrućina.

Nedavno smo u Majskim Poljanama posjetili Milu Jarića koji je nakon brojnih uzaludnih upita i zamolbi nadležnim službama izgubio svaku nadu da će živ dočekati obnovu svoje kuće, a sada smo se u Grmušanima susreli sa 76-godišnjom Mirom Šušnjar, koja također već petu zimu provodi u skučenoj limenoj kutiji.

To što je prezimenjakinja aktualnog ministra, ne ide joj baš u prilog: naime, nedavno je prestao raditi uljni radijator koji joj je doniran otprilike kad i kontejner, pa se sada hladnoći mora opirati slabašnim kaloriferom, koji više diže prašinu nego što služi svojoj svrsi. Ali, za razliku od našeg prethodnog sugovornika, kod Mire se prije koji mjesec ponovno razbuktala već ugasla nada da će doskora opet živjeti životom dostojnim čovjeka.

Do nje su nenadano stigli radnici, zasukali rukave i za par dana postavili temelje novoj kući. Naravno, sa svakim kubnim centimetrom temelja i svakim zamahom radničkih ruku rasla su i njezina očekivanja. Međutim, onda su zidari iznebuha otišli, slično kako su i došli, bez ikakve obavijesti o tome kad bi se radovi mogli nastaviti. Ipak, Mira ne posustaje.

- Ma važno je da se nešto pokrenulo, makar nakon više od četiri godine. Valjda će jednom i cijelu kuću dovršiti, ne bi valjda temelje zidali da to ne namjeravaju – govori naglas, bodreći sebe i svakog tko je čuje dok svakodnevno obilazi i mjerka novosazidanu podlogu, planirajući u mislima gdje će joj biti soba a gdje kuhinja. Zamišljajući kakav će namještaj za novi dom nabaviti.

Dok se ta obnoviteljska priča ne razriješi na neki način, Mira će i dalje živjeti sama: njezin sin Dražen je u Valjevu, sa svojom suprugom Ankicom i njihovom djecom, kćerima Barbarom i Laurom te sinom Aleksandrom. Majku, svekrvu i baku posjećuju par puta tokom godine.

- Razvela sam se davno, još prije 1990-ih, pa sam svog Dražena sama podizala i odgajala. Čim je završio za mašinobravara, želio je nastaviti obrazovanje na studiju u Zagrebu, ali onda je taj prokleti rat sve poremetio i on, po pitanju struke, ostade što je i bio kad je srednju završio – kaže nam Mira.

Kad je na samom kraju 2020. Baniju zatreslo, bila je u kući sa svojom susjedom, pile su kavu i neobavezno ćaskale, kao i toliko puta do tada.

- Izletjele smo k'o metak u dvorište, dok je sve oko nas pucalo i stropoštavalo se sa zidova i stropova. Gusta se prašina dugo nije slijegala, a statičari su stigli za desetak dana. Nalijepili su na tu moju ruševinu crvenu naljepnicu i još me usmeno upozorili da ni za živu glavu ne ulazim u nju! Tri sam mjeseca tako provela kod komšinice, sve dok mi iz Mitropolije zagrebačko-ljubljanske nisu poslali ovaj kontejner. Iza njega su brzo došli dvorski majstori da ga spoje na vodu i struju i, eto, od tada je to moj tijesni limeni dom, topao tek ljeti, zimi baš i ne. Stao je u njega najnužniji namještaj, krevet, stol, nekakav ormarić i taj nesretni radijator koji je otkazao poslušnost, pa sad ne znam kako će mi kosti preživjeti do proljeća – sa zabrinutošću u glasu govori Mira.

Zahtjev za obnovu podnijela je nedugo iza potresa, a brzo je dobila i rješenje po kojem će joj nova kuća biti sagrađena o trošku države. Uz puno neizvjesnosti, gomilu briga i hrpu ozbiljnih svakodnevnih poteškoća, strpljivo je čekala svih ovih godina svoje zidare koji su, rekosmo već, stigli prije par mjeseci da joj sazidaju temelj nove kuće, tik do kontejnera.

Koliko im se obradovala, teško će zamisliti bilo tko bez sličnog iskustva, baš kao što će i svatko tko je preživio neočekivanu i iznenadnu katastrofu moći razumjeti da osjećaj sreće sada, kad je naprasno započeta obnova naprasno zaustavljena, u sve većoj mjeri prepušta mjesto sumnji i strepnji. Hoće li se radovi uskoro nastaviti ili će opet biti prisiljena čekati, kakvi će majstori doći i koliko će im trebati da zgotove započeto?

- Dvanaest godina prije rata radila sam u Tvornici keramike u Rujevcu, a onda  je sve otišlo k vragu, izmijenivši živote i sudbine svih nas na Baniji. Nikakva primanja na osnovi minulog rada nisam ostvarila, rekli su mi da imam premalo staža i da mogu samo na socijalu. A ja sam sigurna da su me prevarili. Kakogod, sa svojim sam Draženom za Oluje napustila Grmušane, ostavljajući iza nas dvije krmače te pun kokošinjac. U dugoj koloni komšija dokopali smo se Prijedora i sportske dvorane u kojoj smo noćili dok nas nisu otpravili prema Srbiji. Završismo u Valjevu, gdje smo se zajedno snalazili četiri godine, odnosno sve dok ja više nisam mogla izdržati nostalgiju za Banijom. Povratak nam je omogućio UNHCR, autobus nas je dovezao ravno pred kuću. Dražen i ja smo se odmah primili posla i za par mjeseci sve uredili i stavili u funkciju. Puno su nam pritom pomagali Hrvati doseljeni iz Bosne, koje je rat kao i nas otjerao sa starog ognjišta – objašnjava žena koja sada živi od svega 179 eura socijalne pomoći mjesečno.

- Molim vas da u tim našim Novostima spomenete dvije stvari koje su mi stvarno važne: prvo, da se tim putem zahvalim dvorskom Crvenom križu što o meni vodi brigu, a pogotovu njegovoj humanitarki Gogi Meničanin koja mi daje nadu te pruža konkretnu pomoć i potporu. Drugo, napišite svakako da mi je pokvaren radijator, pa ako se nađe kakav ispravni za mene, puno bi mi to značilo, zima sve ozbiljnije steže - zamolila nas je Mira Šušnjar.