Jako sam tužna kad vidim što se danas događa u školstvu naše zemlje: da mi je 1970-ih netko rekao što će se događati s odgojem i obrazovanjem, bila bih zgrožena, zajedno sa svojim kolegama. Povrh svega, tom bismo 'proroku' svi zamjerili na takvom uznemiravanju učenika i roditelja, kao i nas nastavnika – kaže nam umirovljena učiteljica Stana Šašo iz Dvora, danas 73-godišnjakinja.
Stana je cijeli svoj radni vijek, više od 40 godina, podučavala đake ne samo sadržajima obaveznih osnovnoškolskih predmeta nego i svim onim neophodnim životnim znanjima i vještinama koja je teško sustavno svrstati u strogo određeno nastavno područje, a ponekad i nemoguće podvesti pod propisani školski program.
Zato ne čudi što ne može ni razumjeti ni prihvatiti da danas pred školama stoje zaštitari i da ih zaključavaju čak i za odmora, pa đaci ne mogu ni tih pet ili desetak minuta slobodno istrčati na školsko dvorište i podružiti se s vršnjacima mimo obaveznog reda i pravila. Još joj teže pada činjenica da se u hrvatskim školama – za sada, nasreću, tek tu i tamo – pojavljuje oružje ili da se, češće, učenici sa svojim nastavnicima znaju i fizički razračunavati.
- U moje smo vrijeme đaci i ja bili jedan kolektiv, uvijek međusobno bliski. To je i škola od nas zahtijevala: da dobro upoznamo svakog učenika, da doznamo u kakvoj porodici to dijete živi i da pritom surađujemo s roditeljima. Dakle, prvo bismo zajednički nastojali riješiti svaki problem, ne oslanjajući se već u startu na pedagoge i psihologe; i tada sam kao i danas smatrala da učitelj najbolje poznaje svoje đake, ponekad bolje od mama i tata. Zapravo, čitav taj proces odgoja i obrazovanja temeljio se na uzajamnom povjerenju, dok je danas pored svih mobitela, kompjutora i drugih tehnoloških novotarija, sve manje bliskosti, obzira i pažnje među ljudima, neovisno o njihovoj dobi. Razvijali smo drugarstvo, pomagali jedni drugima i zajednički rješavali probleme. Bilo nam je kao u pričama Branka Ćopića i Mate Lovraka, toplo i iskreno. Obilazili smo Kumrovec, Petrovu goru, Plitvička jezera, Jasenovac i Kozaru i na svakom od tih mjesta bi ponešto naučili. Većina toga gotovo je nestala iz škola, školskih programa, čitanki i drugih udžbenika, pa je valjda razumljivo što sam radi toga tužna - objašnjava nam Stana Šašo.
Stana i Milan, njezin suprug, svoje umirovljeničke dane provode nedaleko sinova: Dragan je poput roditelja ostao u Dvoru, ima sina Kostu i kći Lenku, a Zoran sa suprugom i djecom, djevojčicom Milom i dječakom Aleksom, živi s druge strane Une, u Novom Gradu. Djeca sa svojim obiteljima često posjećuju roditelje, čiji im je dom pravo izvorište radosti za praznika i blagdana, a posebice prigodom najvažnijeg porodičnog okupljanja – na Sv. Ignjatija, 2. januara.
Milan i Stana Šašo (Foto: Vladimir Jurišić)
Pa makar je to "posna" slava, neusmjerena toliko na trpezu poput nekih drugih, svi istinski uživaju. Toga dana domaćini uglavnom ništa ne rade jer ih sinovi i snahe tretiraju kao najuvaženije i najdraže goste, a i djeci, njihovoj unučadi, bude sve dopušteno, naravno u granicama 'normalnog' i pristojnog. Milan je sve do kolovoza 1995. bio službenik u upravnom odjelu tadašnjeg SUP-a, odnosno u miliciji. Ukupno ima više od 43 godine radnog staža.
- Naš miran i skladan život naprasno je prekinut ratom. Kad je počela Oluja na brzinu smo potrpali djecu i najnužnije stvari u auto, pa nakon duge putešestvije u još dužoj koloni završili u nepoznatom nam Čurugu kraj Novog Sada. Prezimili smo u jednoj nedovršenoj kući uz pomoć ušteđevine koju smo uspjeli ponijeti sa sobom, a potom se zaputili u Banjaluku tražiti posao. Stana je bila 105-a na listi tamošnjeg biroa za zapošljavanje, pa joj je jedna prijateljica i kolegica pedagoginja napomenula da će nastavnički posao lakše naći u Novom Gradu i okolici. Tako da je otišla onamo, zaposlivši se u seoskoj školi u Blatni. A Novi je, rekosmo vam, blizu naše kuće, do koje samo treba Unu prijeći. No most je tada bio miniran, pa smo naš dom mogli tek gledati s jednoga brda. Što se mene tiče, ja sam preko nekakve veze dobio posao u Kostajnici, a kući i Dvoru smo se vratili četiri godine nakon Oluje: iako je u toj akciji znatno oštećena, u nju je uselila obitelj izbjegla iz Travnika, koja će brzo iseliti u Kanadu. Kad smo se napokon fizički vratili doma, sredili smo papire za penziju i započeli novi život - objašnjava nam Milan.
Obnovu kuće na čiji su krov u ratnim sukobima pale dvije granate započeli su uz pomoć vlastitog novca i rada, zajedno sa sinovima koji su tada već bili studenti, a onda su uspjeli isposlovati i onu na teret države. Sa svojim su mirovinama oboje uglavnom zadovoljni: bude im dosta, kažu, za kakav-takav normalan život.
Ne žale se, doduše, što su na moru posljednji put bili na samom početku devedesetih, kad su ljetni odmor proveli u Tribunju. Danas Stana za toplih sezona obrađuje vrt iz čijih će plodova pripraviti zimnicu, ali je vlastita kralješnica sve više odvraća od tog posla i zadovoljstva. No kad u ruke umjesto motike uzme knjigu, bolovi u kičmi naprosto 'ispare'.
- Jako puno čitam, uglavnom ono što nisam stigla dok sam bila učiteljica. Milan je opet stručnjak za križaljke, pa se za dugih zimskih dana zadubimo svatko u svoju 'zanimaciju' i tako prikratimo vrijeme do novog proljeća - kaže Stana, koja je za kraj razgovora s čitateljima Novosti poželjela podijeliti još jednu uspomenu na vedre dane svog učiteljevanja.
- Nekoliko je godina škola u kojoj sam radila imala svog "zaštitara"; naime, odnekud je do naše zgrade dolutala ženka velikog ptičara, koju su lovci ostavili ili izgubili. Svakog je dana kroz pune četiri godine dežurala pred školom, čuvajući i nas učitelje i sve đake za skromnu plaću, hranu koju bi djeca otkidala od svojih gableca. Ali naša je Luna, kako smo je nazvali, bila istinski mažena, pažena i sa zahvalnošću prihvaćena u svojoj novoj ulozi školskog zaštitara.
