Đorđe Jelić i njegova supruga Stoja iz banijskih Bijelih Voda, u dramatičnim su danima kolovoza 1995. donijeli odluku koja će, kao i kod tolikih drugih, iz temelja promijeniti živote svih članova svoje obitelji. Kćerima Mari i Anki te mlađem sinu, danas 72-godišnjem Stojanu, narediše da se odmah pridruže dugoj izbjegličkoj koloni na putu u nepoznato; bili su uvjereni da će ih tako sačuvati od najgorega, dok će oni sami dočekati Hrvatsku vojsku na svom ognjištu pa pokušati od razaranja i najžešćeg ratnog pakla spasiti što se spasiti dade. U to je doba, valja reći, njihov stariji sin Veljko, koji danas ima 74, već dugo obitavao u Beogradu sa svojom porodicom.

Nije mi jasno zašto iz države koja je u nekim stvarima drugima bila uzor nismo sačuvali ono najbolje. Sve što je imalo veze sa SFRJ jednostavno smo odbacili i tek danas vidimo da nije trebalo tako, misli Veljko

- Svi smo mi do tog prokletog rata lijepo živjeli. Kad je grunula Oluja, otac je nas troje poslao u masovnu bježaniju, a ja sam se bunio i želio ostati, jer nikada nikome nisam ništa nažao učinio. Al' tata je bio kategoričan, pa su on i mama ostali ovdje, a mi završismo u Srbiji. Nikako se nisam mogao pomiriti s novom sredinom i svakodnevno sam razmišljao o povratku. Ponekad bih nazvao roditelje telefonom, ali otac bi uvijek govorio kako još nije vrijeme za vraćanje. Kasnije, kad sam 1997. nenajavljen banuo u rodni kraj, shvatih i zašto: petnaestak dana iza Oluje, nakon što je HV došao do njih isprva s vojnicima koji su se korektno ponašali, nepoznata skupina drugih vojnika u maskirnim uniformama upala je u selo te opljačkala i na mnoge druge načine maltretirala šačicu mještana koji nisu pobjegli iz svojih domova. Primjerice, mog su oca natjerali da legne u lokvu vode, nakon čega je jedan od maskiranih zapucao prema njemu, promašivši ga slučajno ili namjerno; ti su meci još u metalnim tačkama koje i danas stoje pod šajerom. S druge strane, tata mi je pričao kako je tih dana u selo navraćala Tamara Metikoš, Hrvatica udana za Srbina a zaposlena u policiji, koja ih je ohrabrivala i pomagala da prebrode najgore dane tako što im je donosila kruh i osnovne namirnice. A znala je i rublje oprati starijim i nemoćnijim seljanima – prisjeća se Stojan.

Otkako se vratio u Bijele Vode, ne prođe dana da Stojan ne uzme knjigu u ruke: trenutačno po tko zna koji put čita Ivu Andrića, onako natenane, da mu štogod ne promakne. Opet, čitanja bi se nekako, kaže nam, mogao odreći, ali pisanja baš nikako. Svako malo nešto novo zapiše, ispravi i doradi zapisano, dopuni činjenicama... pa Bijele Vode iz dana u dan dobivaju sve bogatiju i sve precizniju kroniku, kakvu nemaju ni puno veće i razvijenije sredine. Zapisao je tako Stojan i podatak da je davne 1858. u više stotina domaćinstava živjelo 1345 stanovnika. Kao i tužnu činjenicu da danas isto selo nastanjuje tek dvadesetak  duša.

Stojanova sestra Mara je umrla. Anka i brat Veljko žive sa svojima u Srbiji, pa je baš njemu, koji se nikad nije ženio i imao potomstvo, u 'amanet' palo da čuva djedovinu. Dakako, djeca iz istog gnijezda međusobno se i dalje posjećuju kadgod mogu, ali najposebnije im je svima kad Veljko dođe u Bijele Vode: razgovor tad ne prestaje ni danju ni noću, pa nerijetko tek prvi pijetlovi podsjete okupljene da je vrijeme počinku.

- U Bijele Vode navraćam bar triput godišnje, najčešće u proljeće i jesen. Dođem svom bratu, jer mi se čini da bi bez tih posjeta život bio prazan i meni i njemu. Puno je stvari koje moramo pretresti pa ne čudi što toliko ostanemo u divanu. Bijele Vode i mene 'opsjedaju', stalno mislim na svoje djetinjstvo, na sve one sretne dane među ovim brdima, mirni i tihi život naše porodice – nadovezuje se Veljko, pa nastavlja pričati o svom životnom putu.

- Nakon završene osnovne, upisao sam u Beogradu Srednju mašinsku školu "Petar Drapšin". Poslije sam u istom gradu završio i Mašinski fakultet, pa se s diplomom vratio na Baniju i zaposlio u sisačkoj Rafineriji, istoj onoj u kojoj je i tata radio. Proveo sam u tom naftnom gigantu 13 godina, no kad je došao rat, vidjeh da vrag odnosi šalu. U to je doba moja supruga Marija bila trudna, pa se nisam dugo promišljao, znao sam da moramo otići. Ostavili smo sve za sobom, pa nakratko otišli u Austriju, a potom u Beograd, gdje će naša Sanja proslaviti prvi rođendan, a mi ubrzo dočekati sina Gorana. Zaposlio sam se nedugo potom u zemunskom Ikarusu, u kojem sam i mirovinu dočekao nakon gotovo četiri desetljeća rada što u Hrvatskoj, a što u Srbiji – kaže nam Veljko, kojeg smo zatekli u selu nakon što ga je u posjet bratu dovezao šogor, muž pokojne sestre.

Marin Stanko je i sam oduševljen Bijelim Vodama, kao i cijelom Banijom čije je brojne šumarke i jaruge obišao uživajući u nezagađenoj prirodi i čistom zraku, ali i razgovorima s rijetkim preostalim stanovnicima okolnog kraja koje je pritom imao priliku upoznati.

- Tužno je sve to što se dogodilo, što je toliko familija razbucano i što su hiljade i hiljade ljudi zauvijek unesrećene. Nisam ja neki jugonostalgičar, ali sa sigurnošću kažem da su to bila lijepa vremena. No ako se već sve moralo raspasti, nije mi jasno zašto iz te države koja je u nekim stvarima drugima bila uzor, nismo sačuvali ono najbolje? Sve što je imalo veze sa SFRJ jednostavno smo odbacili i tek danas vidimo da nije trebalo tako – razmišlja Veljko naglas.

Potkraj 'službenog' razgovora za Novosti, složna braća Jelić ponudiše nam da ostanemo i na ručku, uz još pokoju čašicu. Kolikogod bi nam nastavak druženja godio, odbismo – čisto zato da ne krademo više dragocjeno vrijeme njihova divanjenja o prohujalom djetinjstvu u porodičnom dvorištu koje je nekim čudom uspjelo opstati mimo destruktivnih ratnih vrtloga.