Dva su razloga zbog kojih Mićo Jelić (64) iz Bijelih Voda nedaleko Gline, užurbano priprema oronulu štalu kako bi u nju prije snijega preselio iz kuće. Mićina drvena kuća stara je više od 150 godina, ali toliko je derutna da će je prvi ovogodišnji veći snijeg zasigurno srušiti do temelja. Drugi, za Miću još važniji i nadasve jeziviji razlog preseljenja u štalu, gotovo je nevjerovatan.

U Sisku me neki doktor bubao čekićem, dok nisam poludio i rekao mu neka meni da taj čekić da ga ja bubnem, pa da vidi kako je to

Naime, već više od 20 godina ovaj krepki samotnjak vodi svakodnevnu borbu sa zmijama bjelouškama čija su legla negdje duboko u nedostupnim temeljima kuće. U tim mračnim prostorima zmije se legu, pa često ulaze u jedinu, najmanje zarušenu i derutnu prostoriju, u kojoj boravi ovaj jedini šaptač zmijama na Baniji i Kordunu. Još je njegova pokojna majka Ljuba ratovala s bjelouškama koje su tiho plazile kroz kuću i namještaj, ulazile u ormare, cipele, lonce i zavlačile se u svaki kutak kuće.

- Od ranog proljeća pa sve do kasne jeseni, nekada i zimi, zmije su svuda oko mene i već su mi dozlogrdile. U početku sam ih nekoliko ubio, ali sam uskoro shvatio da od toga nikakve vajde. Dolaze nove u još većem broju i ja im ne mogu ništa. Nekoliko puta su me znali probuditi nekakvi čudni, potihi zvukovi i hladnoća na tijelu, pogotovo na nogama. U mraku, ispod pokrivača, napipao bih nekoliko zmija. Prestravljen bih skočio, istresao ponjave, pa opet na spavanje. Ujutro, čim prvi zraci sunca uđu u sobu, eto ih na zidovima, miruju i griju se. E, moj novinar, da si tih jutara bio ovdje, imao bi što slikati. Sad ih nema, prikutrile se. Znam da će opet doći pa bježim u štalu - objašnjava Mićo.

Izbjegavaju bjelouške vlasnika kuće koliko mogu ali se, tu i tamo, uvuku pod pokrivač dok on spava ili se skriju u čizme, lonce ili džepove kaputa, pa naš junak mora svakodnevno sve provjeravati. Oduvijek je oko Mićine kuće po živicama i šupama bilo zmija, ali nikada se nisu nastanjivale baš u kući, sve do posljednjeg rata. Pričali su Mići djedovi i roditelji kako u okolini ima gmizavaca, ali isto tako su mu znali reći kako zmije baš i ne treba ubijati. Prema starim vjerovanjima svaka kuća ima svoju zmiju koja je poput nekakvog zaštitnika kuće, a i tamani miševe. Ali poslije Oluje kada je kuća nekoliko godina ostala prazna, u njene podove gmazovi su se zalegli i staru, drvenu, autohtonu banijsku kuću pretvorili u zmijski dvorac kakvog nema nadaleko, a možda i nigdje. Možda tek u starim bajkama i pričama.

- Nisu te moje zmije one kućne, o kojima su pričali đedovi. Kućne žive skrivene, rijetko i gotovo nikako se ne mogu vidjeti. Samo potiho love miševe. Ali, ove ulaze u krevet dok spavaš, to kućne zmije ne rade - kaže Mićo.

Njegov dvorac, nekada pravi biser banijske autohtone arhitekture, mogao bi zasigurno proći kao svojevrsna kulisa filma strave i užasa. Krov je propao na nekoliko mjesta, kiša se slijeva na tavan, s tavana na gornji kat, pa onda u prizemlje, u sobu u kojoj živi Mićo Jelić. Razbijeni prozori zatvoreni su tek krpama, a na zidove prostorije Mićo je povješao desetke najlonskih vrećica u kojima su odjeća i druge stvari. Vrećice su čvrsto zavezane kako se bjelouške ne bi uvlačile. Prostro je najlone po tavanu i podu gornjeg kata, ali to ništa ne vrijedi, prokišnjava na sve strane.

U gornje prostorije Jelić već dugo ne ide jer mogao bi propasti kroz trule i raskvašene podove. Ne treba tornado da ošteti Mićinu kuću. Dovoljan je običan sjeverac pa da nešto otpadne; crijep, dio grede, pokoja daska ili greda. I uza sve te opasnosti, gmizavce, vjetrove, snjegove, Mićo je uspio preživjeti. Kaže, sve do sad. Sluti nekako da će ova zima biti nesretna za njega i njegovu kuću, pa je odlučio da obnovi jednako tako staru štalu i preseli se u nju. Ako ne uspije završiti i pripremiti štalu za boravak, otići će sestri Nadi u Inđiju gdje će prezimiti. Boji se da bi ga ove zime kuća mogla zauvijek zatrpati, no više od zmija i nakrivljene kuće, Mićo se plaši samoće. Roditelji su umrli, sestra je ostala u Srbiji gdje živi s obitelji, Mićo se nije ženio i eto ga samog, samcatog u vrletima Bijelih Voda u zmijskom dvorcu, na osami, okružen veprovima, lisicama i jastrebovima, a preživljava s 800 kuna socijale.

- Nisam ti ja baš ni najboljeg zdravlja. Prije dvije godine, preživio sam moždani udar. Nosio sam skoro dva kilometra na leđima teško drvo, imala bi kobila što vući, iz šume prema kući - kad mi se zamantalo. Kod stare štale padnem, nađe me komšija i odveze me u Glinu. Doktorica me pregleda i reče – nije tebi ništa. Vratim se kući, ali vidim da je vrag odnio šalu. Sutra opet osvanem u Glini, doktorica malo bolje pogleda i hitnom me pošalje u Sisak. Tamo me neki doktor bubao čekićem, dok nisam poludio i rekao mu neka meni da taj čekić da ga ja bubnem, pa da vidi kako je to. Svi su se na to nasmijali, a on reče, kao i ona doktorica u Glini, da mi nije ništa i vrate me kući. Sestra dođe iz Inđije, odemo ponovo u Sisak i tamo kažu da sam preživio moždani udar. Ljutito me pitaju: gdje si bio do sada? - priča Mićo kojega su tek tada zadržali na liječenju.

Za Miću Jelića saznala je i zamjenica gradonačelnika Gline Branka Bakšić Mitić koja je na svojoj internetskoj stranici povela akciju prikupljanja novčane i druge pomoći kako bi Mićo uspio na vrijeme, prije nego što se njegova kuća do temelja zaruši, preseliti u obnovljenu štalu. Već je prikupljeno nekoliko tisuća kuna, betoniran je pod štale, a uskoro će se završiti i ostali radovi.