Novosti su više puta pisale o demontažama i krađama cijelih kuća u Bijelim Vodama kraj Gline: bila je to, očito, posljednja faza temeljitog pustošenja ionako ljudstvom prorijeđenih banijskih sela i zaselaka. Cijela je ta mračna priča, naime, išla otprilike ovako: prvo bi iz dvorišta ljudi koji su za Oluje panično bježali sa svojih ognjišta nestajali strojevi i alati, potom bi s njihovih napuštenih domova bili skidani prozori i vrata a onda bi se - kad bi bile očišćene sve iole vrednije pokretnine - pristupilo čupanju utikača i ostalih priključaka, odvrtanju žarulja i slavina, podizanju podnih obloga, odnošenju ne samo bunarskih kanti nego preostalih drva za ogrjev i sijena iz spremišta. A kad više ničeg ne bi preostalo, kretalo bi se u završnicu – notorni pljačkaši rušili bi stare drvene kuće te odnosili hrastove grede u dobrom stanju ili bi sa zidanica skidali ciglu po ciglu, pa taj građevni materijal odnosili pod okriljem noći.
Pisali smo bili o kući i sudbini Milana Metikoša, nesuđenog povratnika u Bijele Vode, odnosno u zaselak nazvan po njegovome prezimenu. Oluja je cijelu Milanovu obitelj - suprugu, sina Branislava i kćer Dragu – otpuhala sve do Valjkovca kraj Valjeva. Skrasili su se ondje, a on bi povremeno dolazio u Metikoše obići kuću, raskrčiti okućnicu i popraviti što se dalo popraviti. Obnavljao je tako, malo po malo, stare grede i daske, vraćajući sjaj drvenoj ljepotici od stotinu i više godina. No nenadani telefonski poziv komšije i prezimenjaka Duje u Srbiju sledio je Milanu krv u žilama: nepoznat netko je, kazao mu je prijatelj, izrezao gotovo sve zidove drvene kuće, pa je ona sada posve uništena. Totalno zbunjen i u teškoj nevjerici, već je sutradan otišao vlastitim očima provjeriti što se zbiva.
- Drvene "planke" stare više od stotinu godina, odrezane su motornom pilom i odnesene: presjek na rezu otkrio je da su bile potpuno zdrave i čvrste, kao jučer postavljene. Noge su mi se odsjekle kad sam to vidio. Ostao sam bez daha, pa pola sata tupo, bez ikakvih misli i osjećaja, zurio u taj oskrnavljeni kostur kao u nekom snu. Dugo mi je trebao da sebi priznam da je sve zauvijek uništeno. U kući se više ne može živjeti, ne mogu je više ni prodati, i svi moji snovi o povratku srušili su se kao kula od karata - rekao nam je tada razočarani Metikoš, koji ni dan danas ne zna tko ga je tako opljačkao, ali zna da je drski razbojnik zavazda spriječio njegov povratak.
Skinute cigle s kuće Stojana Jelića u Bijelim Vodama
Poslije te neviđene krađe, "bauštelci" su se pritajili, ali ne zadugo. Ovih dana, Stojan Jelić, povratnik u Bijele Vode, obavijestio nas je da su slični marifetluci opet zaredali. Ni on nije krio svoje ogorčenje uslijed nemilih zbivanja.
- Malo su se ti lopovi primirili, pa opet počeli pljačkati. U cijelom je selu sada svega nekoliko nas povratnika, pa je puno kuća prazno i devastirano. Te su na meti kradljivaca, iako mi pazimo na njih koliko možemo i vlasnike koji su još u Srbiji redovito obavještavamo što im je s imovinom. Ali nikako da lopove zateknemo na djelu, očito imaju uhodan sistem: najprije obilaze selo snimajući situaciju, tu i tamo nekoga nešto zapitaju jer su se, kao, izgubili po putu ili slično, pa za par dana ovdje osvane kuća bez zidova ili crijepova. I sve to valjda pod okriljem mrkle noći, da ih mi ni čuli ni vidjeli nismo – kaže Stojan, pokazujući nam neke od opljačkanih kuća.
Naš nam "informator" daje telefonski broj danas 85-godišnje Sofije Jelić, koja još od Oluje živi kod sina Bogdana i snahe Dragice u Beogradu.
- Čuli smo da nam je kuća oštećena i da je dosta građe pokradeno, što nas je iznenadilo i strašno ogorčilo. U tu sam se kuću udala još 1957. godine, pa punih 38 godina živjela u Bijelim Vodama. Suprug Velimir umro je još 1982. i od tada sam samovala, ali sam bar do te Oluje bila svoja na svome. U nekoliko sam navrata posjetila selo, sve se nadajući da ću jednoga dana ponovno otključati vrata svoje kuće i bar se nakratko nauživati Banije. Sad su mi javili da je pola kuće pokradeno, pa se i taj moj san istopio. Sin Bogdan odmah je stupio u vezu s jednim odvjetničkim uredom u Zagrebu, pa ćemo vidjeti može li se što učiniti, barem da dobijemo nekakvu naknadu. Nažalost, sve je usporila ova pandemija, pa će se i to produljiti. Ne mogu nikako razumjeti da netko ide krasti cigleni zid koji gotovo i nema neke vrijednosti, a bez njega je kuća posve neupotrebljiva. S tim su ciglama otišle sve moje želje za povratkom. Srce me boli za kućom i za srušenim snovima – kazala nam je Sofija kad smo je nazvali.
Svaki put kad bi rijetki preostali mještani Bijelih Voda primijetili da je nekome opljačkana kuća, odmah bi o tome obavještavali policiju. Policijski bi timovi dolazili na lice mjesta i obavljali uviđaje, no njihovi napori ne bi obično ničim rezultirali, možda i stoga što su drski lopovi nastojali zatrti svaki trag svojih razbojstava. Želeći doznati više, obratili smo se Policijskoj upravi Sisačko-moslavačke županije. Policijski su nas službenici obavijestili da su tokom ove i prošle godine zaprimili čak osam prijava krađe građevnog materijala s banijskih kuća. Tri su počinitelja, kažu u policiji, prijavljena zbog kaznenog djela krađa, a za ostalima se još traga. Od navedenog broja krađa dvije su počinjene u Bijelim Vodama, a ostale mahom u drugim slabo naseljenim mjestima, nad napuštenim objektima čiji vlasnici žive izvan Hrvatske. Policijski službenici, stoji u dopisu, aktivno prikupljaju podatke o događajima i mogućim počiniteljima, a cijelo područje pojačano obilaze.
