Trebao se dogoditi potres na Baniji da bi ljudima iz toga kraja počela pristizati pomoć i da novinari sa svih strana uoče koliko je ondje život težak, nerijetko i na samom rubu preživljavanja – i to već desetljećima. Nakon što se zemlja zatresla do te mjere da su mnogi, ionako derutni stambeni objekti postali posve neupotrebljivi ili visokorizični za boravak, do mnogih sela i zaselaka bilo je jako teško dostaviti kontejnere i kampere uslijed zapuštenih i od blata neprohodnih putova, a nerijetko ih se nije moglo spojiti na vodoopskrbnu mrežu jer nje jednostavno nema. Do takvih su se zabačenih naselja jedva probijale medicinske i spasilačke ekipe, od kojih uglavnom vremešni i bolesni ljudi obično nisu ni mogli tražiti pomoć, s obzirom na to da je dostupnost telekomunikacijskih signala u tim područjima slaba ili nikakva. Poslije potresa bi tako, na hladnoći koja je ozbiljno stiskala, znali čekati pomoć i po nekoliko dana.
Supružnici Jelić, 82-godišnji Milan i 80-godišnja Desanka, kažu da nakon potresa nisu osjetili nikakvu značajniju promjenu svoje svakodnevnice u Bijelim Vodama kraj Gline.
- Jedina vidljiva promjena je ta što su mi na kuću nalijepili žutu naljepnicu s upozorenjem da se u njoj može boraviti tek na vlastitu odgovornost. Zidovi prostorija popucali su na sve strane, pa spavamo u ljetnoj kuhinji i čekamo, a da ni sami ne znamo što: ti što su slikali kuću rekli su da će ponovno doći pažljivije je pregledati, ali kad će to biti, sam vrag će znati – kaže Milan.
Jelići su sa sinovima Zoranom i Stevom nakon Oluje završili u Inđiji: prvi i danas ondje živi sa svojom porodicom, a drugi radi u Njemačkoj. Kad je u kolovozu 1995. zagustilo, bili su uvjereni da će sve potrajati tek dan-dva, kao što je po pričama starijih znalo biti za Drugoga svjetskog rata – seljaci bi pred vojskom nakratko pobjegli u šumu, pa bi se vraćali svojim kućama čim bi ljudi u okupatorskim uniformama otišli. No strah je ipak činio svoje pa su se i oni pridružili dugim kolonama koje su s Banije kretale prema Uni.
- Našli smo tamo u Inđiji nekakav smještaj, svakodnevno smo naporno radili i štedjeli, čak sam i traktor bio prodao da kupimo neki teren i sagradimo svoju kuću. No kako su nas sjećanja na prijašnji život sve više progonila. Džaba nova kuća u tuđoj zemlji i među tuđim ljudima. Desanka i ja smo se nakon pet godina odlučili vratiti ovamo, na svoju Baniju. A kad smo stigli, nisam ni panj mogao pronaći da na njega sjednem. Sve je bilo porušeno i pokradeno: u štali čak više nije bilo prastare metle ili zahrđalih vila za đubar. U prvo smo vrijeme spavali na podu sobe bez vrata i prozora. Kasnije sam, razgovarajući s drugim povratnicima, doznao da su nas podjednako pljačkali lupeži hrvatske i srpske nacionalnosti. Tja, čini se da lopove previše ne zabrinjava ni nacija ni pripadnost - objašnjava Milan Jelić.
Zidovi prostorija popucali su pa spavamo u ljetnoj kuhinji. Ti što su slikali kuću rekli su da će ponovno doći i pažljivije je pregledati, ali kad će to biti, sam vrag će znati – kaže Milan
Nakon povratka, uspio je ostvariti mirovinu za 25 godina svog rada u sisačkoj Željezari i, kasnije, njezinu pogonu u Glini. Do radnog je mjesta svakodnevno prvo pješačio pet kilometara do Maje, da bi ondje čekao vlak kojim će dalje na posao. Noću bi od kuće odlazio i noću se vraćao, pa ne čudi njegova ogorčenost što mu nisu priznali pet ratnih godina staža, iako ga je pošteno odradio. I sada se zbog toga osjeća zakinutim, jer je na sam dan Oluje u glinskom pogonu Željezare proizvodio čelične spojnice.
- Krivo mi je za taj staž, mnogi su ga ostvarili, a ja nisam i ne znam zašto, s obzirom na to da su svi moji kolege posvjedočili da sam radio do zadnjeg dana. Penzija mi sada iznosi 1.300 kuna, pa sami izračunajte što imam za 25 godina teškog rada i posla s kojeg nikad nisam izostajao. Supruga ima tisuću kuna poljoprivredne mirovine i s time prepinjemo. Stoke nemamo, njive ne obrađujemo, samo što još obrađujemo tu bašču koja nas hrani – kaže Milan.
Još jednu stvar Jelići teško mogu razumjeti, ali su je prisiljeni prihvatiti i – plaćati. Naime, uz kuću su otprije imali ciglenu i nadsvođenu šupu u koju su spremali ogrjevno drvo, no kad su se vratili iz Inđije zatekli su je bez krova, odnosno devastiranu kao i sve drugo. Milan je za taj objekt tražio obnovu, ali je nije dobio, nego je zasukao rukave i sam skrpao krov. Potom je u Bijele Vode iz Siska nekakva komisija došla provjeriti o čemu je točno riječ: zaključili su da je to spremište za drva i alat zapravo garaža, pa mu naložili da mora plaćati naknadu za garažni prostor.
- Došle su prvo dvije ženske i jedan muški, tvrdeći da se šupa nikako ne može obnavljati na teret države. A kad sam je obnovio sam do mjere da ne prokišnjava, dođoše komunalci iz Gline i izdadoše mi rješenje da moram plaćati za garažni prostor. Uzalud sam im pokazivao hrpu drva, objašnjavao da nemam auto i da je to oduvijek obična šupa, nisu im ništa vrijedile ni činjenice ni moje kukanje, pa sada svaki mjesec plaćam za nepostojeću garažu. I, jasno, osjećam se prevarenim – protumačio nam je domaćin.
Unatoč svim nevoljama koje su se zaredale od kobnoga kolovoza 1995., Milan i Desanka su i sada sretni što su se vratili na svoje. Kažu da su tek u tuđini spoznali neprocjenjivu vrijednost vlastite djedovine i ne mogu razumjeti one koji se ne vraćaju svojim kućama, makar one sada bile zapuštene i razrušene.
- Nikad za kuću koju sam nam gradio u Inđiji nisam osjetio ljepotu i ljubav kakvu osjećam za ovu u potresu popucalu banijsku kuću, unatoč tome što su me ovdje zakinuli za staž i što plaćam naknadu za garažu koja zapravo ne postoji – završio je naš razgovor Milan Jelić.
