Mnoštvo starih sakralnih objekata podizanih od drvene građe između 16. i 19. stoljeća na području današnje Banije i Korduna dočekalo je devedesete godine u kakvom takvom, očuvanom stanju. Međutim, turbulentni raspad jugoslavenske federacije i ratna razaranja koja su se u Hrvatskoj zbivala od 1991. do 1995. nisu poštedjela ni te bisere arhitekture i tradicionalne gradnje u koje je bilo utkano specifično umijeće narodnih neimara i majstora, posebice tesara. Među dvadesetak takvih drvenih hramova i crkvica posvećenih pravoslavnim svecima, svojom se reprezentativnošću, starošću i ljepotom isticala crkva Sv. Ilije u Buzeti, ali je i nju zadesila zlokobna sudbina tmurnih devedesetih.
Zapravo, do prvih decenija 21. vijeka preživjela su svega dva takva pravoslavna objekta: poluzidani-poludrveni hram podignut 1820. pa posvećen Vaskrsenju Gospodnjem u Majskim Poljanama te crkvica Svetog Arhangela Mihaila u Donjem Selištu kojoj su temelji udareni davne 1720., kako stoji na metalnoj pločici pričvršćenoj o njezina drvena vrata.
Nažalost, potres koji je prije gotovo točno četiri godine svom silinom zatresao Baniju dokrajčit će majskopoljanski hram, pa je donjoseliški Sveti Mihailo sada jedini očuvani crkveni objekt od drva u ovome kraju. A da crkva ne propadne ni od zuba vremena ni u katastrofama kojima je uzrok čovjek, od trena njezina posvećenja brinu se ponajprije mještani – predano, srčano i najbolje što sami mogu.
U kolikoj je mjeri Selištanima stalo da svoje duhovno utočište spase od propadanja, govori ponajbolje to što su se zamalo svi odazvali pozivu paroha glinskoga Gorana Kalamande da se i novčanim donacijama pridruže njegovoj temeljitoj obnovi i nužnoj, ozbiljnijoj restauraciji, koja je upravo započela. Naravno, drveni je objekt zaštićeni spomenik kulture RH, pa će financijski teret obnove ponajveć pasti na teret šire lokalne zajednice, nadležnog ministarstva i državnog budžeta.
- Ova prelijepa građevina, jedina drvena crkva na banijsko-kordunaškim prostorima, preživjela je brojne ratove, potrese i katastrofe, vjetrove i oluje. Doživjela je i krađu zvona, a do sada je obnavljana dvaput, davne 1927. i ponovno 1985. Radovi na trećoj obnovi su u tijeku, pa vjerujem da će Sveti Mihailo vrlo brzo otvoriti svoja drevna drvena vrata. I opet će se nadaleko čuti zvona s njegova restauriranog tornja - govori nam Kalamanda, pa detaljnije pojašnjava što je sve tijekom obnove učinjeno i što još treba dovršiti.
Uslijed dotrajalosti i vlage nužno je bilo promijeniti donje nosive grede; neke su grede pak pomaknute za potresa, što je utjecalo na statiku cijeloga objekta. S krovišta je skinut crijep pa je ono za sada zaštićeno limenim pločama, no nakon konstrukcijske obnove cijeli će krov biti prekriven drvenom šindrom, kako je i bilo zamišljeno u izvornom projektu, kad je crkva podignuta 1720. Među najvećim investitorima obnove je SPC, odnosno Gornjokarlovačka eparhija i Crkvena opština Glina. Četrdeset tisuća eura osiguralo je Ministarstvo kulture, a tu su i spomenute donacije mještana.
- Posebnu smo donaciju dobili od Serafina Baltića, američkog episkopa i vikara čikaškog mitropolita, koji je rodom iz Donjeg Selišta – pohvalio se ovaj entuzijastični sveštenik koji nas je u uvodnim riječima podsjetio na krađu crkvenog zvona koja se zbila u jesen 2013.
Da je zvono sa zvonika Sv. Mihaila nestalo, prva je tada primijetila Selištanka Zagorka Baltić, koja je za krvavih devedesetih izgubila dvoje djece: 19-godišnju kći Sandru i 22-godišnjeg sina Georga. Preminuo je i njezin suprug Ranko, pa je nesretna žena tugu nastojala ublažiti svakodnevnim obilaskom posljednjih počivališta svojih najmilijih na donjoselištanskom groblju, tik uz Sv. Mihaila Arhangela. Kako je predano održavala grobove, podjednako je brinula i o starom hramu: redovito ga je provjetravala i uklanjala prašinu u unutrašnjosti, koju bi s posebnom pažnjom 'lickala' za svečevu slavu koja pada na 21. novembra.
- Kada sam toga jesenjeg dana 2013. ušla u crkvu, primijetila sam uže na podu, pogledala odmah u šupljinu tornja i vidjela da zvona nema. Čim sam našeg paroha obavijestila o nestanku, pozvali smo policiju koja je konstatirala da je riječ o pljački. Dvije smo godine bili bez zvona, a onda je nekim čudom nepoznati lopov vratio svoj plijen: samo ga je jedne noći ostavio ispred crkve u nekakvoj vreći – kazala nam je još davno Zagorka Baltić, koja je lopovskim 'dobročinstvom' bila iznenađena i razveseljena istodobno, baš poput većine ostalih mještana i mještanki. Posebno se povratku zvona bila obradovala tada vremešna a sada pokojna Sava Stambolija, koja nam je rekla.
- Hvala Bogu, naša će crkva opet zvoniti! Za pet godina upisat ću stotu, pa o našem Svetom Mihailu Arhangelu dosta znam, od najranijeg djetinjstva slušam i njegovu zvonjavu i priče drugih o tom zvonu. Tako je između dva svjetska rata starac kojeg smo zvali Lukina pričao da je zvono u davnini u ovaj kraj donijela voda, odnosno poplava i to baš na dan Sv. Mihajla u novembru, kad i danas obavezno zvoni. Doduše, zvonilo bi ono i ujutro, svaki put kad bi netko umro. A i taj đed Lukina znao bi ući u crkvu bez znanja i dozvole našeg popa, samo da zvonjavom objavi uzbunu. Pop mu to nikad ne bi zamjerio, jer bi znao da nema vremena za razmišljanje kad našoj ljetini zaprijeti oluja ili tuča – ispričala nam je tada starica. I Selištanac Đuro Gvojić davnih se šezdesetih prošlog stoljeća sa svojom dječjom družinom rado igrao podno crkvenog zvonika, pa se za Novosti prisjetio tih sretnih vremena.
- Čekali bismo na livadi blizu crkve da odrasli odu za svojim poslom, pa se penjali po tornju u potrazi za pticama. Tamo gore, baš oko zvona, bilo je puno ptičjih gnijezda, a mi bismo ptice i ptiće lovili žive, pa odnosili kućama, gdje bismo ih dan-dva držali u zatvorenim košarama, hranili zrnjem, pa puštali na slobodu. A one bi odmah poletjele prema tornju, udaljenom kilometar-dva od nas. Uživali smo u tom "nepogrešivom" usmjerenju letača, zapravo smo ih baš zbog toga i hvatali.
