Sedamdesetak siromašnih samačkih ili višečlanih banijskih obitelji primilo je ovog proljeća pakete Srpskog narodnog vijeća pomoći u hrani i kućanskim potrepštinama, a među prvima je bila Milka Baltić iz Donjeg Selišta kraj Gline. Par mjeseci nakon darivanja, posjetili smo tu boležljivu staricu s namjerom da je bolje upoznamo i ljudskim joj razgovorom bar nakratko olakšamo samoću. Nažalost, njezin bi se život u posljednjih tridesetak godina jedva mogao nazvati životarenjem, ne toliko radi svih boleština koje su na nju navalile, koliko radi samoće i tuge za najmilijima, koji već dugo nisu pored nje.
Naslijedila sam tisuću kuna suprugove penzije, dobivam još pet stotina nekakve socijalne pomoći i s time moram izdržati iz mjeseca u mjesec. Crveni križ vodi brigu o meni
Stoga suze rijetko presahnu u njezinim očima, no kad pred sebe stavi sliku svojih dviju praunučica, kroz njih ipak zaiskri pokoji osmijeh. Milkine su nevolje započele, kao i tolikim drugim ljudima, u devedesetima prošlog stoljeća. Početak ratnih sukoba njezinu je kći Zoru zatekao u Zagrebu, gdje je živjela i radila. Informacije su na područje pod nadzorom tadašnje RSK Krajine slabo stizale.
- Jednog su nam dana na početku rata javili da je Zora umrla: na koji način i iz kojih razloga, do danas zapravo ne znam, čak su mi neki ljudi tada savjetovali da šutim i ne raspitujem se previše. A to me neznanje, sinko moj, i dan-danas razdire, jednako snažno kao i prvoga dana. Nit’ sam bila na njezinoj sahrani, nit’ znam je li sprovoda uopće bilo, pa je dio mene zauvijek s njom umro – uvodi nas u svoju tužnu životnu priču usamljena starica.
Vrijeme nakon Zorine smrti neće joj donijeti utjehu, dapače: početkom kolovoza 1995. godine, kad su mnogi s Banije Olujom rastjerani na put u neizvjesno, sa suprugom Dušanom i sinom Rodoljubom zapakirala je najnužnije stvari u svega četiri torbe pa u koloni suseljana krenula prema Bosni. Nakon dugih iscrpljujućih putešestvija kroz tri države, završili su naposljetku u crnogorskoj Budvi.
- Nije nam ondje, pogotovu u početku, bilo lako bez novca i ikoga svoga, ali smo se s vremenom ipak snašli, posebno kad se naš Rodoljub oženio i zaposlio. No taman kad smo Dušan i ja pomislili da i nama napokon opet sviće, naš je sin teško obolio i od te bolesti ubrzo umro, ostavivši za sobom suprugu i kćerkicu. Ode tako za mojom Zorom, od čije se smrti još nisam oporavila, moj Rodoljub: ne znam može li čovjeka u životu snaći nesreća strašnija od toga da ostane bez djece – priča nam Milka sva u suzama.
Godine su se potom nizale jedna za drugom. Rodoljubova je kći Duška odrastala, školovala se, našla posao a potom se i udala u Novom Sadu, no Milki i Dušanu malošto je uspijevalo odagnati tugu za svojom djecom, barem dok im jedina unuka nije dobila dvije djevojčice, danas osmogodišnju Nađu i četverogodišnju Sašu. Curice su prabaki i danas jedina radost, unatoč tome što ih dosad još nije vidjela uživo: niti su one dolazile na Baniju, niti je Milka odlazila poslije povratka u Hrvatsku u Novi Sad.
- Obećala je moja unuka da će ih ovoga ljeta dovesti u Selište na par dana: živim za taj dan jer su te dvije jabučice moja jedina radost. Kad ih napokon vidim, mogu mirne duše umrijeti. Kroz ove njihove slike vidim svog Rodoljuba, pa jedva čekam da ih provedem sokacima u voćnjacima u kojima se igrao i komšijama trešnje krao, da ih odvedem do obala Gline u kojoj bi se kupao dok bi krave koje je trebao čuvati, pravile štetu po selu – okreće se sjećanjima i nadi naša tužna sugovornica.
Nakon sinovljeve smrti, Baltići su još par godina proveli u Budvi, ali je Dušana srce sve više vuklo na Baniju, pa se u proljeće 2007. godine sam samcat zaputio za Donje Selište. Kuću je, naravno, zatekao devastiranu, opljačkanu i obraslu korovom. No odmah je zasukao rukave i primio se posla da je dovede u kakvo-takvo, za život ljudi pogodno stanje. Trebalo je dvije godine da u tome uspije, pa da i Milka napokon dođe svojoj kući.
- Nije mi se baš išlo na Baniju, iako mi u Budvi nije bilo najbolje: bila sam na tuđem, ali mi je bar Rodoljubov grob bio blizu, pa sam mogla otići do njega kad poželim i tako sebi olakšam tugu. Znala sam da ću u Selištu biti sama s Dušanom, povazdan prepuštena osjećajima i sjećanjima. Upravo je tako bilo, a tako je i danas, unatoč tome što smo prve dane po mom povratku Dušan i ja teško radili na tuđoj zemlji i imanjima, da zaradimo makar za hranu. Sjećam se da nam je čovjek iz susjednog sela, prezimena Knez, dobavljao namirnice i neke sitnice; poznavali smo ga otprije, bili u dobrim odnosima i on to nije bio zaboravio. Kad je prvi put nakon Dušanova povratka došao u naše dvorište, muž se bio preplašio no Knez je samo iz torbe izvukao flašu rakije i nešto hrane. Eto, uvijek je bilo dobrih ljudi i uvijek će ih biti – kaže Milka, pa potom dovršava razgovor o svojoj neveseloj sudbini.
- Moj se Dušan naglo razbolio, kratko bolovao, pa umro. Tako sam već deset godina ovdje potpuno sama: naslijedila sam tisuću kuna suprugove penzije, dobivam još pet stotina nekakve socijalne pomoći i s time moram izdržati iz mjeseca u mjesec. Istina, Crveni križ vodi brigu o meni, odvezu me ponekad doktoru, nabave mi lijekove i s te sam strane relativno zadovoljna, pogotovu stoga što mi je vid jako oslabio i što sam već nekoliko puta operirana, pa se sama teško krećem – kaže žena koja svake večeri, kad čak i seoski psi utihnu, uzme u ruke već iskrzanu fotografiju pa uz slabašno svjetlo gole žarulje, kroz sve deblje staklo naočala, promatra svoje radosti, Nađu i Sašu; kad joj ovoga ljeta praunučice napokon ulete u dvorište, sigurni smo da će joj se svjetlija i sretnija budućnost ukazati u istom trenu.
