Ovih dana na potresom ranjenoj Baniji nema čega nema: sa svih strana Hrvatske, Evrope i svijeta svakodnevno pristižu konvoji s važnim i nevažnim ali od srca poslanim stvarima, da se nađu nevoljnicima. Pomoć doista stiže u raznoraznim oblicima – od dječjih slikovnica i bojica, preko tona hrane, sanitarnog i sanitetskog materijala, šatora i odjeće, do kamp-kućica i kontejnera. Osim toga, svakog su trena ljudima na usluzi vatrogasci, liječnici, spasioci, alpinisti, kuhari, policajci i vojnici. No za jednim je zanimanjem potražnja ipak najveća i sada majstore te struke nije najjednostavnije naći: to su dimnjačari.
Stotine banijskih dimnjaka se urušilo, a vatrogasci bi ih u najkraćem mogućem roku poskidali s krovova i to s posebnom pažnjom, da ne oštete crijepove i druge dijelove krovišta. No, kakvo je stanje pojedinog dimnjaka, pogotovu onog dijela između tavana i pokrova, može procijeniti i sanirati samo dobar, stručan dimnjačar. Zagrijati kuću s lošim dimnjakom moglo bi dovesti do požara, pa se čak i rijetki vlasnici kuća s tzv. zelenom naljepnicom libe to učiniti bez dimnjačarskog atesta. A zima sve jače steže. Tihomir Kušan, glinski dimnjačar, posljednjih petnaestak dana malo spava.
- Gotovo nema kuće kojoj dimnjak nije oštećen. Većina ih je začepljena komadima cigle i šute te ih se mora bar pročistiti da se može grijati. Mobitel mi ne prestaje zvoniti, svi me traže, pa spavam tek par sati dnevno. Najprije odlazim kod obitelji s djecom, a potom kod vremešnijih ljudi i to po cijelom glinskom i topuskom kraju; kad bi to bio moj jedini posao, brže bih ga obavljao. No, važno je ljudima brzo pomoći, jer je stanje stvarno dramatično - kaže nam Kušan, koji je i koordinator državnog sustava veza u kriznim situacijama za Glinu.
Vremešna i boležljiva Dušanka Momić iz Donjeg Selišta već danima osluškuje hoće li se zemlja opet zatresti, pa je još uvijek prilično uplašena.
- Kad je bio onaj najgori zemljotres, pobjegla sam van. Kuća mi nije jako oštećena, stradali su tek dimnjak i štala. No kako se svako malo ponovno zatrese, spakirala sam torbu s najnužnijim stvarima: držim je kraj vrata da je mogu jednostavno dograbiti budem li morala bježati iz kuće - objašnjava nam. Molimo je da nam pokaže kako će pobjeći van s povećom torbom; pokušava to učiniti, ali je ona preteška za njezine godine.
Baka Dušanka s vrećom za bijeg
- Ajme meni, baš sam je pretovarila – iznenađena je naša sugovornica. Pomažemo joj reducirati utrpane stvari da torba olakša, pa joj uzgred savjetujemo da ne napušta kuću bezglavo i odmah, nego tek kad se tlo malo smiri. Na Baltić Brdu kraj Gline posjećujemo Đuku Baltića koji i trinaesti dan nakon potresa iščekuje statičare da dođu procijeniti štetu na kući. Pukotine na njoj vidljive su već izvana i upućuju na ozbiljna oštećenja, no Đuka nema kuda pa u kući živi i dalje. Urušeni je dimnjak sam popravio, a promijenio je sam čak 60 crijepova. Premda statičara još nema, posjetili su ga djelatnici Crvenog križa i civilni zaštitari, pa je barem opskrbljen hranom i drugim nužnim stvarima.
Lazo Vojnović iz Balinca čekao je bolestan i uplašen puna četiri dana da ga netko posjeti i vidi kako je prošao potres u njegovu zabačenom i teško dostupnom sokaku. Prvi su stigli novinari RTL-a, čiji je reporter Ivan Žada odmah alarmirao nadležne: zahvaljujući tome, Lazo je za sat-dva dobio lijekove, hranu, pokrivače i ostalo potrebno.
- Mene su, prijatelju moj, spasili novinari. Hvala im gdje čuli i nečuli: tlak mi je par dana divljao, pa sam samo ležao u ovoj osami. Sada je lakše, doznali su ljudi za mene pa svakodnevno dolaze ili me nazovu. Kuća je drvena i nije nešto jako oštećena, ali ovaj Božić ipak nikada zaboraviti neću – kaže nam. U Majskom Trtniku snijeg je već dobrano prekrio staze, pa su ih mještani i pored svih nenadanih poslova morali čistiti da bi uopće bili dostupni.
Ne samo da mi je hladno, nego na tavanu imam meso koje se mora na dimu prosušiti. Ako mi propadnu slanina i kobasice, propadoh i ja, kaže Stanko Vilić iz Majskog Trtnika
- Još mi je samo snijeg nedostajao da ova nevolja bude kompletna! Srušili mi se dimnjaci, vatrogasci su otklonili cigle, sam sam postavio neku klimavu cijev i uvezao je žicom, pa sad ložim vatru. Ne samo da mi je hladno, nego na tavanu imam meso koje se mora na dimu prosušiti. Ako mi propadnu slanina i kobasice, propadoh i ja: to je moj cjelogodišnji trud. Što se tiče humanitarne pomoći, zapišite, molim vas, da su mi već dan nakon potresa donijeli hranu, deke, robu i pitali što mi još treba. Nikoga od tih ljudi nikad prije nisam vidio, a nose mi darove – zahvalan je ljudskom dobrotom nemalo iznenađeni Stanko Vilić.
I Bijele se Vode bijele od snijega, a u selu nema kuće koja nije bar malo oštećena. Već nekoliko dana mještani zajedno obnavljaju krovove: pomažu se međusobno, počev s onima čija je imovina najviše stradala.
- Znamo se mi u našem selu malo i porječkati, tu i tamo nekoga izogovarati, ali su u ovoj nevolji zaboravljene sve svađe i nesporazumi. Svi smo se kao jedan penjali na krovove i krpali što se skrpati dalo. Kad se vrate mirna vremena, vratit će se i naše čarke, ali bi u ovom trenutku svaka bila posve besmislena i krajnje nepotrebna – tumači nam Miloš Branković.
Nema Banijaca i Banijki koji nisu čuli za SNV-ovu akciju "Banija je naša kuća", a mnogi su na neposredan način već doživjeli korist od nje. Za kraj, jedno pomalo trivijalno zapažanje, bar u ovim potresnim danima: u medijima su učestale rasprave o tome je li ispravno reći Banija ili Banovina. Iz osobnog iskustva vašeg reportera, stanovnika tog dijela Hrvatske, jezikoslovnom 'mudrijašenju' karakterističnom za ovo područje i njegove ljude, moglo bi se doskočiti ovako: kad rakija bude rakovina, i Banija će biti Banovina.
