Po brdima Banije svakodnevno ‘luta’ agilna dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić i pritom vješto detektira povratničke probleme, posebice u svakodnevnici vremešnijih i usamljenijih ljudi koji s mizernim socijalnim primanjima jedva uspijevaju povezati kraj s krajem. Tako nas je pozvala u jednodnevni posjet Balincu, razvučenom brdskom selu jugozapadno od Gline u čijim zaselcima i sokacima daleko od očiju javnosti i još dalje od trgovine, liječnika, pošte ili banke, u mahom samačkim domaćinstvima, žive uglavnom starije osobe.
Kad se s glavne ceste što veže Glinu i Obljaj skrene uzbrdo prema Balincu, svega se još par kilometara vozi asfaltom – put je potom nasut krupnim šljunkom, no još uvijek u solidnom stanju. A onda vas dočekuje samo zemljani i šumski, koji je u ovo jesenje doba prekriven lišćem i koji će se vrlo brzo pretvoriti u jedva raspoznatljivu, zapuštenu stazu, pa vam neće biti druge nego se pješice zaputiti do posljednje kuće u zaselku Vojnovići. U njoj svoje usamljeničke dane broji Lazo Vojnović, koji se obradovao vreći brašna što mu je na dar donijela glinska dogradonačelnica, a još više društvu s kojim napokon može, barem nakratko popričati, ‘proljudikovati’. Sretan što ga ima tko saslušati, učas nam je iskazao dobrodošlicu, iznijevši za stol kruške i jabuke, a potom nije dugo trebalo čekati da nam i sam kaže što ga najviše muči.
- Vidite, sada ste k meni došli za suhoga vremena, ali ono će potrajati još samo nekoliko dana. S prvim će se kišama ovaj neodržavani put koji je sama ilovača raskvasiti toliko da će ga biti nemoguće proći. To je problem koji me najviše muči. Narušenog sam zdravlja, nekoliko sam puta sam operiran i svakog časa mogu klonuti. Živim bez jednog bubrega, krvni pritisak mi je čas visok a čas nizak, pa i srce ‘trokira’. Padne li kiše i snijega, Hitna će teško do mene: morat će negdje ostaviti vozilo pa dalje pješice, a tada su za zdravlje mog srca minute najvažnije. Tako da ja živim u strahu. Znam da danas ima strojeva koji bi ovaj moj sokak proširili u tili čas… a kad bi još i put nasuli, problem bi bio riješen. Ali, čini mi se da su to pusti snovi i kao da nikoga nije briga. Obilazio sam nekad kancelarije u Glini, ali sve je ostalo samo na obećanjima iako je riječ o samo kilometar i pol puta. Druga stvar koja me muči, oprostite na izrazu, jest zahod. Imam nekakav drveni nakrivljeni u dvorištu i sve je dobro dok ga ne zaspe snijeg i stegne zima, pa bude prava avantura na minus 15 doći do njega. A još se i snijeg prije mora prtiti. Kad bih imao kakav mali sanitarni čvor u kući, tek umivaonik i wc-školjku, preporodio bih se. Ali ja za to nemam novca i ne bih umio sam radove izvesti. Dokad ću još moći ovako, stvarno ne znam - požalio nam se Lazo Vojnović.
U istom zaselku brdovitog i šumovitog Balinca pronalazimo i kuću Slavka Vojnovića, a ona je doista nešto posebno: drvena pletara koju su njegovi čukundjedovi opleli prije tristo godina i danas još stoji, makar sva naherena i šupljikava. Doduše, kasnih osamdesetih prošlog stoljeća započeo je Slavko u blizini graditi i zidanu kuću, ali mu nije pošlo za rukom dovršiti je, pa mu je stara još uvijek jedini dom.
- Ova moja pletara trista godina odolijeva ratovima, snijegovima, vjetrovima i drugim nedaćama. Stotinu je puta već krpana, ali je još topla i ugodna. Dobio sam davno i nekakav novac za obnovu, ali ova nova kuća sagrađena je samo do prve deke, pa je sav novac otišao na krov. I tu se stalo, u njoj se živjeti eventualno može samo ljeti. Živim od 800 kuna socijale. Kad platim režije, ostane mi manje od 500 kuna. Znači, ti sad živi s petnaestak kuna na dan - jada se Slavko.
Zamjenica glinskog gradonačelnika pomno zapisuje sve probleme koje iznose naši sugovornici, pa tako i Slavku obećaje da će istražiti što za njega može učiniti. Iz ostalo, i on bi poput svog prezimenjaka Laze bio sretan da riješi problem sanitarnog čvora.
Nekoliko kilometara dalje od dvojice Vojkovića, živi umirovljenik Dušan Tarbuk.
- Život ovdje nikako nije lagan. Posebno je teško starijim povratnicima, a najteže je onima koji su sami i osamljeni, poput Laze i Slavka. Glavna bitka koju oni biju nije nedostatak novca, premda su im primanja više nego ‘tanka’, postoje druge stvari koje ih muče. Najviše su to zdravstveni problemi, jer je odlazak liječniku iz ovih naših vrleti prava avantura, posebno zimi. Pored svega, ono malo plodova iz bašta i kukuruzišta skljaštre nam divlje svinje, a kokoši i drugu perad nerijetko odnesu jastrebovi i lisice. Najbliža nam je trgovina ona u Glini, pa se dobro mora planirati što će se i kada kupiti. Ako, na primjer, zaboravite kupiti šibice, eto vam problema: ne možete tek tako ponovno skoknuti do dućana, a bez šibica vam ni vatre nema – tumači nam Tarbuk.
Osim što obilazi povratnike u glinskoj okolici. Branka Bakšić Mitić ovih je dana zaokupljena i jednom inicijativom koja bi se uskoro mogla sprovesti u djelo. Naime, kako je na cijelom području samo jedan društveni dom u funkciji, onaj u Malom Gradcu, dogradonačelnica je pokrenula akciju da se obnovi dom u Selištu.
- Glinski pododbor SKD-a ‘Prosvjeta’ od ove godine ima 35 novih članova, uglavnom mlađe dobi. Ima li se na umu ta činjenica, jasno je koliko je i za njih potrebno osigurati prostor za vježbanje i nastupe. Dom u Malom Gradcu prilično je udaljen od Gline, pa mi se čini da bi onaj u Selištu bio najpogodniji za tu namjenu. Stoga sam već obavila potrebne razgovore, a najprije one s mještanima okolnih sela. Svi se oni slažu s time da valja obnoviti dom i u tome žele svesrdno sudjelovati i pomagati koliko mogu. Razgovarala sam i s gradonačelnikom Gline, koji je obećao da će grad snositi većinu troška obnove - kazala nam je dogradonačelnica na kraju zajedničkog obilaska Balinca i njegovih zaselaka.
