Svečano otkrivanje obnovljene spomen kosturnice žrtava fašističkog terora na pravoslavnom groblju u Glini 17. prosinca 2021. godine označilo je početak problematične kulture sjećanja usmjerene na ličnu promociju pojedinih političara i samozvanih humanitarnih radnika iz Gline i Banja Luke, a ne istinske želje za komemoracijom nevinih srpskih žrtava i građenjem boljih odnosa među stanovnicima Gline i svih naših mjesta na postjugoslavenskim prostorima.
Ova problematična kultura sjećanja ogleda se u neprimjerenim postupcima zamjenice gradonačelnika Gline za srpsku nacionalnu manjinu Branke Bakšić Mitić, potpredsjednika Gradskog vijeća Gline Nikole Janusa, predsjednika Odbora za pomoć Kosovu i Metohiji iz Republike Srpske Milorada Arlova i predsjednika Vlade Republike Srpske Radovana Viškovića, koji su javnim novcem financirali obnovu dotrajale i u potresu oštećene spomen kosturnice. Međutim, na iznenađenje mnogih, na obnovljenu spomen kosturnicu dali su postaviti ploču na kojoj su uklesana njihova vlastita imena, čime su oskrnavili ne samo kosturnicu, nego i bolno sjećanje na više od 2.000 ovdje sahranjenih nevinih srpskih žrtava ustaškog terora i genocida u Glini i glinskom kotaru 1941. godine.
Kako su nevine žrtve u Glini i glinskom kotaru 1941. surovo ubijane na sve moguće načine, krajnje je neprimjereno da su ovi pojedinci na obnovljenu spomen kosturnicu dali postaviti ploču sa svojim imenima, kao da su oni bitni a ne žrtve. To mora zaprepastiti svakog normalnog čovjeka, a posebno većinu potomaka nevinih žrtava. Stoga ova problematična ploča zaslužuje najoštriju kritiku i osudu šire javnosti.
Branka Bakšić Mitić ispred obnovljene spomen kosturnice (Foto: Facebook)
Međutim, neprimjereno ponašanje ovih ličnosti nastavljeno je nečuvenim tvrdnjama kako je spomen kosturnica obnovljena njihovom zaslugom prvi put nakon 70 godina. U tim tvrdnjama naročito prednjače Arlov i Bakšić, čije neznanje, neukost i neupućenost ne mogu biti opravdanje za njihov skandalozni čin. Stoga je ovdje važno podsjetiti širu javnost da su nakon ekshumacija žrtava u okolici Gline, koje su počele 1947. i završile 1949., njihovi ostaci preneseni na pravoslavno groblje u Glini, gdje je na mjestu u ratu porušene grobljanske kapele uređena zajednička spomen kosturnica.
Kako je komunistička Jugoslavija iznad svega njegovala herojski narativ o oslobodilačkom ratu i revoluciji na kojoj je temeljila svoj legitimitet, tako je spomen kosturnica svečano otkrivena na Dan ustanka naroda Hrvatske 1951. Zbog toga je na nadgrobnoj ploči od bijelog kamena uklesan ćiriličnim pismom sljedeći tekst: "Ovđe leže nevine žrtve zloglasnih pokolja, koje su ljeta 1941. god. u Glini i okolici izvršili ustaški zločinci u službi fašističkog okupatora, koji usmrtiše na zvjerski način preko dve hiljade sinova i kćeri srpskog naroda kotareva Gline i Vrgin mosta. Slava palim sinovima i kćerima naše otadžbine! Glina 27. VII. 1951. god. – Kotarski odbor Saveza boraca Glina".
Izgled spomen kosturnice sačuvan je na brojnim fotografijama od kojih su neke objavljene u raznim novinama, brošurama, časopisima i knjigama. Njen izgled nije se mijenjao sve do septembra 1989., kada su Skupštine općina Gline i Vrginmosta pokrenule akciju solidarnosti da se do 50-te godišnjice zločina već prilično dotrajala kosturnica temeljito uredi i renovira. Tako je i bilo. Do 1991., ponajviše zahvaljujući dobrovoljnim novčanim prilozima radnih organizacija, ustanova i građana ovih dviju općina, popločana je cijela spomen kosturnica i postavljena nova nadgrobna ploča od crnog mramora, s neznatnim izmjenama ćiriličnog teksta. O tome svjedoče sačuvane fotografije te arhivski i novinski izvori tog vremena, a mogu da posvjedoče mnogi još živući građani Gline i Vrginmosta. O tome govore i znanstveni članci koje je objavio potpisnik ovih redova. Pa kako onda Arlov i Bakšić tvrde i još se time javno hvale kako je upravo njihovim zaslugama spomen kosturnica obnovljena prvi put nakon 1951.?
Spomen kosturnica žrtvama fašističkog terora na pravoslavnom groblju u Glini 1951.
Tako dolazimo do komemoracije koja se tradicionalno održava kod spomen kosturnice 13. maja svake godine, a koja je u organizaciji predsjednika Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Gline Milana Martinovića, nakon 2021. postala jednako problematična kao i sporna ploča. Stoga ovdje treba upitati ove ličnosti da li oni uopće znaju što se zapravo komemorira 13. maja? I kako je moguće da u posljednje četiri godine, a naročito ove 2024., na komemoraciji ni jednom jedinom riječju nije spomenut masovni ustaški zločin nad oko 400 Srba Glinjana u Prekopi 13. maja 1941., iako je upravo taj dan određen za komemoriranje i odavanje pošte ubijenim Srbima Glinjanima. Umjesto toga, prisutni su morali slušati hvalospjeve lokalnoj političarki, samozvanom humanitarnom radniku i predsjedniku strane vlade, kao da su oni bitni a ne pijetet prema žrtvama.
A što je trebalo reći? Najmanje to da su nakon uspostave zločinačke NDH, ustaške vlasti u Glini 11. i 12. maja 1941., bez ikakvog povoda, a pod izgovorom odvođenja na saslušanje, planski i sistematski uhapsile sve srpske muškarce od 16 do 65 godina, koje su pritvorili u kotarskom zatvoru u Glini, gdje su ih brutalno mučili i zlostavljali. Zatim da su ih u noći 12. na 13. maja 1941. kamionima odvezli u obližnje selo Prekopa, gdje su ih pored već iskopane jame ustaše dočekivali i surovo likvidirali, najčešće metkom u potiljak.
Nakon masovne likvidacije, njihovi leševi su slagani u jamu, zakopani i posuti krečom. Procjenjuje se da je te noći u Prekopi ubijeno oko 450 muškaraca, od toga oko 400 Srba Glinjana i oko 50 Srba iz okolnih sela koji su se kritičnog dana slučajno zatekli u Glini. Hrabrim i odvažnim bijegom sa stratišta u Prekopi spasio se samo postolar iz Karlovačke ulice i poznati nogometaš Glinskog sportskog kluba Nikola Samardžija. Tako je Glina postala prvi grad u NDH u kojem su svega mjesec dana od njenog proglašenja pobijeni gotovo svi odrasli srpski muškarci, čime je naglo promijenjena socijalna, profesionalna i nacionalna struktura Gline. Doslovno preko noći nestala je gotovo cjelokupna društvena elita i građanski sloj Srba u Glini, počevši od pravoslavnog svećenstva preko građanske inteligencije, trgovaca i obrtnika do radnika i šegrta. Imovina ubijenih Srba Glinjana, njihove kuće i stanovi, kao i njihove trgovine i radnje, ubrzo su opljačkane i otete po ustaškim povjerenicima, a zapravo po ustašama iz Gline. Nedugo zatim, porodice ubijenih Srba Glinjana, njihove udovice i djeca, većinom su prisilno iseljavani na njemačko okupaciono područje u Srbiji, dok su preostale udovice i djeca u Glini tražili spas u prisilnoj nacionalnoj asimilaciji, odnosno kroatizaciji konverzijom na katoličanstvo.
Komemoracija kod spomen kosturnice u Glini 13. maja 1964.
Također je trebalo reći da je kulminacija ustaškog genocida u Glini i glinskom kotaru 1941. potakla otpor, a onda i ustanak, koji je s vremenom prerastao u narodnooslobodilački rat iz kojeg su partizani i komunisti izašli kao pobjednici. Trebalo je reći i da su nakon antifašističkog oslobođenja Gline, u Prekopi 14. maja 1944., partizanske i komunističke vlasti organizirale prvu komemoraciju nevinim žrtvama, da bi nakon konačnog oslobođenja zemlje pokrenule ekshumaciju ostataka žrtava 1947. i njihovo prenošenje u uređenu kosturnicu na pravoslavnom groblju u Glini, koja je svečano otkrivena 1951. Pogotovo je trebalo reći da je Skupština općine Glina 27. aprila 1964. donijela odluku da se ‘13. maj 1941.’ proglasi ‘Danom žrtava fašističkog terora’, kojim su glinske žrtve dobile oblik regulirane službene komemoracije. Valja podsjetiti da su za vrijeme socijalizma komemoracije tradicionalno održavane kod spomen kosturnice uz primjereni kulturno-umjetnički program, ali i na činjenicu da je mjesto stradanja nevinih Srba Glinjana u Prekopi ostalo neobilježeno.
Međutim, ništa od svega toga nije se moglo čuti u posljednje četiri godine u govorima organizatora iz Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Gline i njihovih gostiju iz Republike Srpske. Također je apsurdno i potpuno neprimjereno da 13. maja, na dan koji je određen za komemoriranje i odavanje pošte ubijenim Srbima Glinjanima, organizatori i gosti govore o nevinim žrtvama masovnog ustaškog zločina u glinskoj pravoslavnoj crkvi, koji se dogodio tri mjeseca kasnije, 30. jula 1941. Takvim govorima oni već godinama potiskuju zločin nad Srbima Glinjanima u pozadinu i zaborav, i to na sam dan njihovog stradanja. Zabrinjavajuće je što su i na ovogodišnjoj komemoraciji izostale odmjerene i tolerantne izjave gostiju iz Republike Srpske.
Vijest o akciji uređenja spomen kosturnice, 1989.
Važno je podsjetiti širu javnost i na zločin u glinskoj pravoslavnoj crkvi. Nakon insceniranog incidenta u selu Poljani kod Topuskog, ustaške vlasti su 28. jula 1941., pod izgovorom odvođenja u logor Gospić, uhapsile preko 370 srpskih muškaraca iz Topuskog i okolnih sela, od kojih su manji dio (70 muškaraca) pritvorili u općini, a veći dio (preko 300 muškaraca) u topličkoj pravoslavnoj crkvi, gdje su ih brutalno mučili i zlostavljali. Zatim je navečer manja grupa muškaraca iz općine dovedena na željeznički kolodvor Topusko i upućena u logor Gospić, a odatle u logor Jadovno.
Sutradan navečer dovedena je i veća grupa muškaraca iz topličke pravoslavne crkve, koja je sa željezničkog kolodvora Topusko u noći 29. na 30. jula umjesto u Gospić upućena željezničkim stočnim vagonima u Glinu, gdje je pod jakom stražom sprovedena u glinsku pravoslavnu crkvu. Ustaše su preko 300 srpskih muškaraca tada pritvorili u pravoslavnoj crkvi i ujutro popisali, da bi ih tokom dana i večeri brutalno mučili i zlostavljali, a onda u noći 30. na 31. jula 1941. sadistički i surovo ubijali, najčešće klanjem nožem.
Osnovne činjenice o zločinu govore da su žrtve ubijene zato što su pravoslavni Srbi, a ubijeni su u vlastitom vjerskom objektu. Još iste noći, ustaše su sve okrvavljene leševe kamionima odvozili u šumu Latinovo kod Novog Sela Glinskog, gdje su ih bacali u već iskopane jame, zakopavali i posipali krečom. Bijegom iz jame spasio se zemljoradnik Ljuban Jednak, koji je preživio pokolj u glinskoj crkvi. Ujutro nakon pokolja, ustaše su prale crkvene zidove i podove koji su bili poprskani krvlju, kao i okrvavljeni pločnik pred crkvom.
Izgled obnovljene spomen kosturnice na pravoslavnom groblju u Glini (snimak iz 2014.)
Zatim su ustaške vlasti u Vrginmostu 1. i 2. avgusta 1941. počele javno pozivati Srbe po okolnim selima da se radi predstojećeg ‘pokrsta’ ili pokatoličavanja okupe u Vrginmostu 3. avgusta 1941. Nakon što se u dvorištu Sokolskog doma u Vrginmostu okupila velika grupa od oko 2.000 Srba, ustaše su prema unaprijed smišljenom planu počeli popisivati muškarce i opkoljavati dvorište Sokolskog doma oko kojeg su odmah postavili mitraljeze, nakon čega su naredili razdvajanje muškaraca od žena i djece. Ustaše su tada evidentirale 972 srpska muškarca iz okolnih sela, koje su preko noći pritvorili u Sokolskom domu u Vrginmostu, odakle su ih na prevaru sutradan od 7 ujutro do 11 sati 4. avgusta 1941. odvozili autobusima i kamionima u Glinu i glinsku pravoslavnu crkvu.
Pred crkvom su ih ustaše dočekivali, prebrojavali i pljačkali, nakon čega su ih pritvarali u crkvu, koja se počela puniti. Nakon kraćeg ili duljeg pritvaranja u crkvi, ustaše su ih dalje prevozili na dva stratišta izvan Gline, gdje su ih kod već iskopanih jama ustaše dočekivali i surovo ubijali, najčešće metkom u potiljak, manji dio u mjestu Žutak kod Viduševca (oko 150 srpskih muškaraca) i veći dio u šumi Latinovo kod Novog Sela Glinskog (oko 800 srpskih muškaraca). Svi muškarci dovedeni na oba stratišta su pobijeni, pri čemu se nijedan nije spasio. Nedugo zatim, ustaške vlasti donijele su odluku da se 12. avgusta 1941. otpočne s rušenjem glinske pravoslavne crkve (crkve–stratišta), koja je uništena do temelja u okviru cjelokupnog državnog plana i politike uništenja Srba u NDH.
Nakon oslobođenja Gline i konačnog oslobođenja zemlje, odlukom komunističkih vlasti ove žrtve su ekshumirane 1948. i 1949., nakon čega su prenesene i sahranjene pored ubijenih u zajedničkoj spomen kosturnici na pravoslavnom groblju u Glini, koja je otkrivena 1951. U kosturnici su sahranjene žrtve i drugih masovnih ustaških zločina u okolici Gline 1941., zbog čega je uklesana brojka od preko 2.000 nevinih žrtava na nadgrobnoj ploči sasvim utemeljena.
Imajući u vidu sve navedene činjenice, skandalozna je privatizacija i politička zloupotreba historijskog sjećanja na stradanje Srba kako bi pojedini političari i samozvani humanitarni radnici iz Gline i Banja Luke preko obnovljene spomen kosturnice stjecali simbolički kapital čuvara srpskih žrtava i jedinih tumača stradanja. Tome, pored njihove lične promocije, sva ova manipulacija i služi. Za sve njih jednostavna poruka: najplemenitiji altruisti pomažu tako da ostanu anonimni.
