Upitate li bilo koga u brdovitom banijskom selu Balincu za Slavka Vojnovića, svatko će vam reći – eno ga ondje, na kraju puta. A taj put, kroz šumu pri vrhu brda, prohodan je jedino za sušnog vremena: krivuda se njime nekoliko kilometara do mjesta gdje se obrušava u dolinu rijeke Gline i gdje je katnica čija je gradnja započela još osamdesetih prošlog stoljeća, ali još nije dovršena. To je i danas dom samotnjaka, na lokaciji što su je davno odabrali njegovi čukundjedovi. Daleko od ljudi i civilizacije, krepki sedamdesetogodišnjak živi usamljeničkim životom dan po dan, polagano i mirno, i ne bi se mijenjao s nikim na svijetu.
U nekoć za banijske prilike povelikom zaselku Vojnovićima, gdje je znalo obitavati po nekoliko stotina stanovnika, Slavko je danas jedini; posljednji od stare loze svojih balinovačkih prezimenjaka, čuvar jedinog traga života u sada zaboravljenoj pustopoljini. Ipak, sve nedaće koje bi se nekom drugom možda učinile nepremostivim problemom u svakodnevnom preživljavanju, za njega su tek sitnice, nerijetko nevažne spomena – da ih, jasno, uopće ima kome spomenuti. Jer, veći dio vremena on provodi posve sam, a upitate li ga zašto je tome tako, možda vas iznenadi odgovorom da je to sam zaslužio.
Nisam ti ja više za slikanje. Slikaj, brate, ovu lijepu prirodu, a mene pusti, kaže sedamdesetogodišnji Slavko
- Ma sve vam to, moj novinaru, tako nekako ide, svašta sam ja dosad u ovoj osami pregrmio: onu Oluju, teški povratnički život i onaj nedavni potres koji je dobrano uzdrmao kuću i mene. Kad je zatreslo, bacalo me na sve strane, pa u prvi mah nisam ni znao što se događa. Kad sam napokon istrčao van, sve je stalo i utihnulo, samo se prašina digla, a kuća stoji cijela, kao da se ništa zbilo nije! Zato i nisam nikoga zvao da je pregleda: sam sam zaključio da je neoštećena i da mogu normalno nastaviti živjeti u njoj - objašnjava nam.
Iako nije baš najboljeg zdravlja, radi koliko može i mora, žaleći tu i tamo što se nikada se nije ženio, premda zapravo nije siguran je li to bila loša ili dobra odluka. Otac mu je umro toliko davno da ga i ne pamti, pa je s majkom Milkom i bratom Draganom odrastao u staroj pletari što su je prije kojih tristotinjak godina od blata i pruća podigli pređi Vojnovića, da se u njoj rađaju i umiru generacije. Slušao je od djetinjstva priče o teškom životu i borbi za opstanak, a djedovi bi mu u tim storijama često spominjali jednu krušku, posađenu kad se kuća počinjala podizati; tog drvenog gorostasa i danas posjećuju botaničari, dovijajući se kako da mu produlje život i spase ga pred neumitnom prolaznošću i propašću.
U početku kolovoza 1995. Vojnovići su poput tolikih drugih svojih sunarodnjaka krenuli prema Bosni s prikolicom i najnužnijim stvarima; da su i stigli spakirati više, ne bi ih imali gdje staviti, jer je najveći dio te prikolice zauzeo krevet na kojem je bila Slavkova i Draganova bolesna i nepokretna majka.
- Netom prije no što smo trebali krenuti, Dragan je odjurio pozdraviti curu koja je bila s jednom bojnom HV-a, ali se nikada nije vratio. Ubijen je tog dana a da se još ne zna tko je i zašto to učinio: mislim da je to djelo neke paravojske iz Bosne, čiji su pripadnici u to ludo doba haračili graničnim područjem. Tako sam se s mamom na prikolici sam uputio u neizvjesnost, no taj crni dan neću nikada zaboraviti kolika me tuga pritisnula radi brata i radi svega što ostavljamo, ne znajući što će se zbivati s kućom, stokom, nama... Uglavnom,
iz štale i svinjca sam pustio životinje da se same snalaze, a naše dvije krave su nas pratile sve dok od umora nisu posustale. Mi si to nismo mogli dopustiti pa smo, iako slomljena srca, nakon 15 dana završili u Kraljevu, gdje je mama za par mjeseci umrla što od bolesti, što od tuge – prisjeća se Slavko.
Godinama nakon majčine smrti glavu su mu opsjedale slike njihovih krava, stare pletare djedova i zelene Banije, da bi nostalgija napokon nadjačala moguću odluku da sam ostane u tuđoj zemlji. Tako je već u proljeće 1998. opet stajao pred imanjem obavijenim u gustu šikaru i korov.
- Kad sam za par dana raskrčio svu tu draču, razveselio me prizor kuće koja je nekim čudom ostala cijela: valjda se pljačkašima učinila toliko jadnom da je ni zapaliti nisu htjeli! Doduše, sve je iz nje pokradeno, čak i posve bezvrijedne sitnice. Ništa našeg nije u njoj bilo, ali je kuća stajala na svom mjestu i to mi je bilo dovoljno – kaže Vojnović.
Nedugo nakon povratka, ostvario je pravo na kojih osam stotina kuna socijalne pomoći, pa toliku crkavicu i danas prima svakog mjeseca da bi je razvlačio od dana do dana kako najbolje zna i umije; nasreću, glinski Centar za socijalnu skrb plaća mu struju, pa bude makar neznatnu mrvicu lakše. Veliki mu je oslonac SNV-ov projekt "Od vrata do vrata", u sklopu kojeg smo ga i mi posjetili, pošto ga je Ljuba Vrga dovezla kući iz Siska, u kojem je bio na pregledu kod liječnika.
- Baš mi puno znači što ne moram plaćati preko sto kilometara vožnje do Siska i nazad. Prije me taj put znao koštati po par stotina kuna, a ne bi me vraćali i skupljali kao sada, na samom kućnom pragu. Ne vozi naša Ljuba samo mene, čujem da s njom mnogo ljudi iz Balinca i okolnih sela odlazi do Gline, Petrinje i Siska. Bude im k'o pravoj gospodi: obave što moraju i ne troše novce, jer ih besplatno odvezu i vrate kući! Bolje od toga ne može, niti se ikada moglo - tumači nam Slavko, koji na kraju razgovora nipošto nije htio pristati na fotografiranje.
- Nisam ti ja više za slikanje. Slikaj, brate, ovu lijepu prirodu, a mene pusti: slikao si me, ako se sjećaš, prije par godina, pa tu sliku lijepo sam pronađi, bio sam na njoj bar malo mlađi – zaključio je sam naš susret.
