Imam dvanaest koza i to je sve moje bogatstvo. Za svaku dobivam sto kuna godišnjih poticaja, a kad mi država uplati taj novac, ne znam pravo što bih s njim: samo za njihovu hranu, pogotovu zimi, treba mi barem triput toliko. Tvrdoglave su te moje koze, ali sam ja još tvrdoglaviji i guram dalje, pa što bude – bude, uvodi nas u razgovor sedamdesetogodišnji Đuro Matijević iz Balinca, brdovitog sela južno od Gline.
Nekada je kuća Matijevićevih bila poznata po poljoprivrednoj i stočarskoj proizvodnji, ali je to u ljeto 1995. naprasno prekinuto s Olujom. Porodica je tada završila negdje kraj Sremske Mitrovice, u kraju u kojem nikada prije nije bila; dobiše ondje od nekih dobrih ljudi tek baštu da je obrađuju, pa izdržaše nekako dvije godine. Potom se odlučiše vratiti u svoj balinački zaselak, na Baltić Brdo.
- Kad smo se supruga Mirjana i ja vratili iz progonstva, moralo se od nečega opet započeti, pa kupih jednu kozu. S time je sve krenulo nabolje, jer sam ubrzo od nekih austrijskih donatora dobio kravu, a onda smo nabavili i purane. Život je opet ušao u kolotečinu: nije, doduše, bilo kao prije rata, ali se nekako guralo. Tu i tamo bi zapelo, kao kad nam je lisica u sat vremena zadavila tucet kokošiju. No valjaju se godine, i mi s njima, pa sve više 'skraćujemo' vrt i smanjujemo blago, tako da smo sada na ovih dvanaest koza – tumači nam domaćin.
Poslije rata sam pokušala dokazati da sam bila nezakonito otpuštena, no to nikoga nije zanimalo. Jednima sam bila previše lojalna Hrvatima, a drugima Srbima, prisjeća se Mirjana Matijević
Unatoč tome što ne zdvajaju previše, nakon povratka im ipak nije sve glatko išlo. Razumljive su poteškoće oko ponovne uspostave života savladavali korak po korak, no onda su zaredale nepredviđene nevolje, s kojima se do danas bore. Đuro je prije rata bio zaposlen kao pravosudni policajac s činom nadzornika u zagrebačkom Remetincu, a 1991. godine, s 25 godina radnog staža, naprasno je umirovljen. Kad ga upitasmo je li ta nagla penzija uslijedila radi sastava njegovih krvnih zrnaca, samo sliježe ramenima.
- Umirovljen sam 1991., a prvu mirovinu dobih 2008. godine - kaže nam uz znakovit osmijeh.
Čim se vratio iz izbjeglištva, tužio je Ministarstvo pravosuđa, pa s tom državnom institucijom vodio spor dugih jedanaest godina, iako se sve moglo riješiti kroz godinu-dvije. Naime, u njegovu je slučaju sve bilo jasno: svi dokumenti uredni, a staž upisan u radnu knjižicu.
- Do danas mi nije jasno čemu je služilo to besmisleno rastezanje i odlaganje; navodi me na zaključak da je jedini cilj bio namjerno otežati život meni i mojoj obitelji. Čuo sam priče nekih upućenijih pravosudnih radnika da se igralo na kartu oduzimanja što većeg broja mirovina, pa što već prođe. Za mene je tragedija ipak u nečemu drugom: dugotrajni spor nakraju dobih, ali bez ijedne kune zaostatka. Znači, jedanaest godina borbe sa sustavom rezultiralo je naposljetku rješenjem o mirovini, ali od naknade za pravnu bitku oko svojih prava i zaostataka ne dobih ništa – kaže Đuro.
Pošto je dobio maratonski spor i mirovina mu se počela isplaćivati, angažirao je jednog zagrebačkog odvjetnika da pokuša ostvariti svoja prava. Iako ga je advokat redovito izvještavao o tome koje je korake poduzeo – uz ostalo i da je tužbu poslao na Sud za ljudska prava u Strasbourgu – uslijedit će šok za Matijevića: doznaje, naime, da nikakva tužba nije poslana, nakon čega s odvjetnikom gubi svaki kontakt.
I Đurina supruga Mirjana bila je prije rata zaposlena u policijskim službama, jer je odmah nakon srednje škole, još davne 1970., završila kao službenica u Petrinji. No kako je taj grad s početkom raspada federacije završio izvan dosega hrvatskih vlasti, dočekaše je kontrole i samovolja moćnih pojedinaca.
- Ja sam odmah dobila otkaz s obrazloženje da sam, iako Srpkinja, previše lojalna Hrvatima. No nisam se baš dala tako jednostavno otjerati: podnijela sam tužbu i pokrenula sudski postupak, pa je na kraju petrinjski sud presudio u moju korist i vratio me na posao. Ipak, moj tadašnji pretpostavljeni kazao mi je da me nit' smije nit' može primiti natrag, jer će inače i sam ostati bez posla. Poslije rata sam pokušala dokazati da sam bila nezakonito otpuštena, no to nikoga ovdje nije zanimalo. Stvarno, da poludiš: jednima sam bila previše lojalna Hrvatima, a drugima Srbima – prisjeća se Mirjana.
Danas ipak prima mirovinu, a ona sa svim dodacima iznosi dvije tisuće kuna mjesečno. Uz Đurinih 3.400, izdrže nekako. Njihova kći Jovana, studentica zagrebačkog PMF-a, dovršava svoj diplomski rad na poznatom Institutu Ruđera Boškovića, dočim je njezina sestra Bojana već diplomirala na Veterinarskom fakultetu i sad čeka posao. Kada su se Matijevići napokon pomirili sa svim proživljenim nedaćama i nepravdama te nekako navikli na svakodnevne poteškoće, dogodio se banijski potres.
- Iako nam je kuća dobila zelenu naljepnicu, dobrano je oštećena, pa smo u njoj u vječitom strahu. Još nam je veći problem stara kuća, koja nam je služila kao spremište za alate, strojeve i stočnu hranu: taj je objekt stradao do tolike mjere da je neupotrebljiv. Stoga ove godine kukuruz nisam ni zasijao, a ni sijeno za koze nemam kamo skloniti. Podnijeli smo zahtjev da bude popravljen, pa za potrebne papire i elaborate već platili devet tisuća kuna, no pojma nemamo što će od svega toga biti. Ako smo uzalud dali novac za obnovu koje neće biti, bit će nam doista teško i preteško - zaključuje Đuro Matijević u strahu od budućnosti.
