Koga god u brdovitom banijskom selu Balinac upitate gdje živi Slavko Vojnović, svi odreda kažu – na kraju puta. A šumski put po vrhu balinačkog brda, prohodan samo u sušno doba godine, krivuda i proteže se nekoliko kilometara. Tamo gdje se put obrušava u dolinu rijeke Gline, smještena je više od 300 godina stara drvena kućica, dom samotnjaka Slavka.
Iako su mjesto odabrali njegovi čukundjedovi, Slavko se ne bi mijenjao za bolje. Daleko od ljudi i civilizacije, ovaj krepki šesdesetpetogodišnjak živi svoj usamljenički život, dan po dan, sve polako i mirno, kao da je to jedino mjesto na svijetu. U povelikom zaseoku Vojnovići, u kojemu je nekada živjelo više stotina žitelja, Slavko je danas jedini stanovnik, posljednji od stare loze Vojnovića u Balincu i posljednji čuvar života u ovoj zaboravljenoj pustopoljini. Sve nedaće koje se putniku namjerniku učine kao nepremostiv problem u preživljavanju na osami, za Slavka Vojnovića tek su sitnice, uglavnom nevažne spomena i reklo bi se, dio najobičnije svakodnevnice. Slavko živi sam samcat, a kad ga upitate kako to, samo što ne kaže – to sam i zaslužio.
U staroj pletari koju su još prije 300 godina sagradili čukundjedovi Vojnovići od pruća i blata, rađale su se i umirale generacije. Djedovi su često spominjali krušku zasađenu kad je kuća sagrađena
- Kao mladić, a kasnije i zreo čovjek, imao sam svoje ljubavi, provodio dane i noći s lijepim djevojkama, sve jednom boljom od druge. Nisam se vezao ozbiljnije niti za jednu, sve misleći kako će uskoro doći ona prava. Prolazili su tako mjeseci i godine, pa je onda naletio ovaj zadnji vražji rat, započela bježanija i drugi problemi pa ostadoh bez životne družice. Značenje stare uzrečice, koju sam još kao dijete tu i tamo čuo od starijih, kako ‘izbirač nađe otirač‘ tek sada razumijem, kada sam upao u vlastitu zamku. Nije mi toliko važno što meni netko nema skuhati kavu, već što ja nemam nikoga da mu skuham kavu - pojašnjava Slavko.
Slavkov otac Ilija umro je davno i Slavko ga ne pamti, pa su majka Milka, brat Dragan i on živjeli u trošnoj kućici sve do rata. A kućica kao iz Grimovih priča, ili još bolje, kao kućica znamenitog ježa što ga opjeva Branko Ćopić.
U staroj pletari koju su još prije 300 godina sagradili čukundjedovi Vojnovići od pruća i blata, rađale su se i umirale generacije. Slušao je Slavko kao dijete priče o ovoj kućici, a djedovi su često spominjali jednu krušku koja je zasađena kad je kuća sagrađena. Nedaleko kuće i danas se može vidjeti ta višestoljetna, gorostasna kruška koju posjećuju botaničari i razmišljaju kako da je spase od propasti. Istovremeno, Slavkovu kuću nitko ne primjećuje, jer nju, valjda, ne treba spašavati. Osim Slavka ovdje nadaleko nema više ni žive duše, a pletara stoji i dalje. Malko naherena, stotinu puta pokrpana, odoljeva snijegovima i kišama, ratovima i svim drugim nedaćama.
Udarili su Slavko i brat osamdesetih godina temelje nove kuće, zalili prvu deku no tako je ostalo. Početkom kolovoza 1995. godine, kada je krenula Oluja, Vojnovići su brže bolje spakovali najnužnije i krenuli prema Bosni u strahu za vlastite živote. Gotovo sve su ostavili jer je, zbog bolesne majke, veći dio prikolice zauzeo njen krevet. Prije samog polaska, brat Dragan je na brzinu odjurio u Bojnu gdje je imao curu, da vidi što je s njom. Nažalost, isti dan je tamo ubijen, a Slavko ni dan danas ne zna tko ga je i zašto ubio, premda smatra su to učinili pripadnici nekakve paravojske iz Bosne, čije su jedinice haračile po tom graničnom pojasu. S bolesnom majkom otisnuo se na put u neizvjesnost.
- Nikada neću zaboraviti taj dan. Tuga pritisnula. Što zbog brata, što zbog kuće, što zbog stoke. Pustio sam dvije krave iz štale, otvorio svinjac i pustio životinje neka se snalaze kako znaju. Kilometrima su nas naše dvije krave pratile, sve dok nisu posustale od umora. Srce nam se slamalo. Završili smo, nakon 15 dana, u Kraljevu. Nakon nekoliko mjeseci, što od tuge, što od bolesti, umrla mi je majka, pa sam ostao sam. Prolazili su dani, mjeseci i godine, a ja sam sve češće razmišljao o onoj svojoj pletari u Baniji i kravama koje nas prate, sve dok mi se to nije toliko usjeklo u glavu i srce da me nije puštalo. Izdržao sam nekako tri godine i već u proljeće 1998. godine stajao sam pred šikarom koja je progutala moju kućicu. Kada sam nakon par dana raskrčio drač, obradovao sam se što je kuća cijela, priča naš sugovornik. Valjda je pljačkašima izgledala toliko jadna i stara da je nije bilo vrijedno niti paliti. Sve je, doduše, bilo pokradeno, pa čak i ono bezvrijedno. Ništa nije zatekao što je bilo ostavljeno.
- Ali, kuća je tu, ja sam tu i to je dovoljno. Već su se neki ljudi bili vratili. Savjetovali su mi da odem u Glinu i da tražim socijalnu pomoć. Ma kakvu vražju pomoć kad sam bio zdrav i tek mi je bilo 45 godina? Ne bih to uzeo od sramote. Zasukao sam rukave i počela je borba koju vodim još i danas. Neka međunarodna organizacija mi je još malo dozidala onu novu, započetu kuću i tu se s njom stalo. Četrnaest godina sam živio na rubu gladi, a onda sam, prije nekoliko godina bio prisiljen zatražiti pomoć. Određeno mi je 800 kuna mjesečno - objašnjava Slavko Vojnović.
Tih 800 kuna Slavko teško uspije rasporediti. Prvo se mora platiti struja, voda, slivne vode i kućarina, pa što ostane. Ostane 500 kuna koje se moraju razvući. U šali, Slavko kaže kako sve plaća osim lifta i parkirališta. Do Gline Slavko ima više od 10 kilometara. Nekada taj put pređe biciklom, nekada pješice, sve kako bi kupio nešto namirnica ili, eventualno, posjetio liječnika. Posebnu pažnju posvećuje velikom vrtu koji obrađuje od ranog proljeća. Povrće sprema za zimu, ukiseli kupusa, iskopa krompira, usječe drva i ne boji se snjegova koji ovaj pusti kraj zametu, nekada i do krova stare pletare.
