Kada je Đuro Baltić iz Balinca kraj Gline doznao da će umjesto svoje, u banijskom potresu oštećene kuće u zaselku Baltić Brdo, za smještaj dobiti kamp-prikolicu, njegovoj sreći nije bilo kraja. Naime, statičari koji su do njega stigli tek dvadesetak dana nakon decembarske katastrofe, ustvrdili su da se u njegovu domu može dulje boraviti samo na vlastitu odgovornost, dodijelivši mu tzv. žutu naljepnicu. Prvih se dana i noći Đuro snalazio kako je najbolje znao i umio, ulazeći u kuću tek nakratko, po najnužnije stvari. U međuvremenu je u dvorištu pomno pripremao mjesto za obećanu prikolicu, mireći se pritom s krajem života na kakav je navikao. A kad je obećani alternativni smještaj napokon stigao, nije mogao povjerovati svojim očima: prikolica je bila u toliko lošem stanju da je izdaleka bilo jasno da nije za boravak i stanovanje, pa je prvotnu radost zamijenilo teško razočaranje.
- Odmah po potresu, obratio sam se za pomoć vlastima Gline. Obećali su da će nešto poduzeti i svoje su obećanje doista ispunili, ali bolje bi bilo da se nisu angažirali. Prikolica je sva oronula, razbijena, sa brojnim postraničnim rupama: prokišnjava, a vrata joj se ne mogu zatvoriti. To je običan škart, imam dojam da se netko htio riješiti svog smeća pretvarajući ga u donaciju. Mislim da nitko nije imao pojma u kakvom je stanju. Nazvao sam ih, rekli su da će sutradan doći pogledati o čemu je riječ, ali od toga je prošlo petnaestak dana, a njih još nema. Rekli su da rade na mom slučaju i da će, čim bude moguće, zamijeniti prikolicu - kaže nam Đuro Baltić.
Tako se Đurine nevolje nižu jedna za drugom: naknadnim podrhtavanjima proširene su pukotine u zidovima kuće. Nastale su i nove, pa još čeka sljedeću statičarsku potvrdu, premda ni ona prva nije bila dobra. Neupotrebljiva kamp kućica, jasno, nije pripomogla tom gorkom nizu. A onda je, bez ikakve prethodne obavijesti, i Pleter prestao dovoziti tople obroke za šestero preostalih stanovnika Baltić Brda.
- Neće nitko ovdje umrijeti od gladi, navikli smo mi na teške situacije. Kupusa i krumpira uvijek ima, a ponešto suhog mesa se još dade naći po tavanima. No kuhanje je ozbiljan problem: ako u kuću ne smijem, kako ću onda kuhati. Taj topli obrok me spašavao. Otišao sam u Glinu pitati zašto ga više ne dovoze, a žene koje dijele obroke kazale su samo da im je rečeno da ga za nas više nema - jada nam se naš sugovornik koji preživljava od 800 kuna socijalne pomoći mjesečno. Uspijeva se održati na životu jer mu glinski Centar za socijalnu skrb plaća režijske troškove, komunalne naknade i struju, ali to je doista život na slamku, u kojem se na jedvite jade spoji kraj s krajem. Samo za osnovni popravak derutne prikolice, koju je oblijepio nekakvim trakama a vrata učvrstio konopcem, potrošio je par stotina kuna; koliko je to za njega golem iznos, možemo tek pretpostavljati.
Svega stotinjak metara od Đure živi njegova susjeda, 71-godišnja Miljka Matijević. Nakon smrti supruga Živka prije sedam mjeseci, samuje: kćeri Dragana i Ljiljana sa svojim obiteljima žive u njoj dalekom Novom Sadu i Banjaluci. I njezinu su kuću statičari nakon potresa na brzaka pregledali, pa joj prikačili 'žutu', s napomenom da je neupotrebljiva za boravak bar privremeno, dok se obave nužni popravci.
- Budući da nemam gdje drugdje živjeti i spavati, boravim u kući svakodnevno i usprkos tim preporukama. Strah me je, naravno, pogotovu stoga što su naknadni potresi baš zaredali. Inače, živim od poljoprivredne mirovine u iznosu 1.170 kuna mjesečno: kad platim režije, nerijetko više od tisuće kuna, malo mi ostane za druge potrebe. Kako sam prije par godina operirana kao onkološka bolesnica, nisam više za teži fizički posao. Moram se čuvati, a imam oko dva hektara obradive zemlje na koju dobivam godišnji poticaj od par tisuća kuna. To rastežem k'o vrag svog ćaću, pa nekako preživim - objašnjava nam Miljka, s kojom smo se susreli taman nakon njezina povratka iz Gline kamo ju je automobilom odvezla i kući vratila aktivistkinja Srpskog narodnog vijeća Ljuba Vrga.
Zašto su stanovnici Baltić Brda naprasno prestali dobivati tople obroke, pokušali smo doznati na nadležnim adresama: djelatnica Pletera koja nam se javila na telefon kazala nam je da je dostava hrane ukinuta za one čije su kuće dobile zelene naljepnice, ali nam nije znala navesti razlog radi kojeg ga ne dobivaju i oni sa žutim. Prema nekim informacijama, pored Đure, Milke i još četvero žitelja Baltić Brda, topli obroci uskraćeni su iznebuha i za više desetaka drugih ljudi iz Balinca i njegovih zaselaka.
"Od vrata do vrata" ima 67 korisnika
Prijevoz do prvoga gradskog središta i natrag do kuća, mahom u zabačenim ruralnim sredinama, osiguran je povratničkom svijetu u sklopu SNV-ova programa "Od vrata do vrata", a našoj sugovornici iz Baltić Brda doista puno znači: da ga nema, morala bi plaćati taksi po 30 kuna u svakom smjeru, što bi za nju samu bilo gotovo neostvarivo.
- Taj je program u potpunosti opravdao sav organizacijski trud i porođajne muke kroz koje smo prolazili kad smo ga pokretali; pokazalo se da je itekako potreban uglavnom vremešnim stanovnicima ovog dijela Banije, pa nema dana da po nekoliko ljudi prevezem do Gline kako bi ondje obavili važne poslove i zadovoljili za svaki život neophodne potrebe. Ovoga trenutka brinemo i prevozimo 67 korisnika i vrlo smo blizu gornje granice. Mjesečno prevezem od 40 do 60 vremešnih ljudi u grad, obave svoje potrebe, ja ih sačekam pa ih vratim njihovim kućama. A program se širi i, evo, nedavno je započeo u Petrinji. Inače, Bojna i Veliki Gradac su najudaljenija mjesta u koja idem: ljudi koji ondje žive prije su za svaki odlazak u grad morali izdvojiti znatan novac, pa je jasno koliko je njihovo zadovoljstvo što to sada mogu učiniti besplatno - objašnjava Vrga.
