U Balincu, prorijeđenom selu, desetak kilometara južno od Gline, u pustom zaseoku Gnjatovići, na Gnjatović Brdu, živi vremešni Milan Gnjatović, nadaleko poznata vitalna i brkata starina koji uspješno prkosi vremenu i nedaćama.
Svakodnevno se Milana može sresti uz cestu, u širokoj dolini pod brdom, kako budno pazi, čuva i napasa svojih 140 ovaca na desetinama hektara napuštene zemlje čije su međe davno izbrisane. Više od dvadeset godina na ovim prostorima plug nije zaorao brazde. Sve je zaraslo u šikaru i draču, a prema svemu sudeći, sve će to zajedno sa selom, progutati šuma i potpuni zaborav.
Već sada brdo Gnjatović i dolina ispod njega izgledaju kao da je rat upravo završen. Nekada, samo na brdu bilo je dvadesetak kuća: u svakoj po desetak članova obitelji svih uzrasta, cijele male seoske zadruge. Polja su se obrađivala, rakija se pekla, išlo se na prela i sijela, ženilo se i rađalo, a djeca se školovala. Danas, u trošnoj drvenoj kućici živi đed Mićo sa sinom Milanom i snahom. Unuci se rasuli po školama, sin Milan zauzet je različitim poslovima kako bi se preživjelo. Snaha kuha i brine o ženskim poslovima, a đed Mićo još uvijek je glavni u obitelji i bez njega se niti jedna važnija odluka ne može sprovesti.
Vrijeme je prolazilo, a prasac kojeg je Mićo želio također prodati je rastao. Rijetki kupci odustanu jer je prevelik. Uskoro će imati 400 kila. Pita se, što će tek onda s tom grdosijom?
- Nikada nisam išao u školu ! – kaže Mićo i objašnjava: ‘Kad je došlo vrijeme za školu, đed i otac donijeli su odluku. U školu se neće ići. Rekli su kako je važnije da naučim raditi na imanju, oko stoke i njive i da će to za mene biti najbolja škola. Evo, od tada je prošlo gotovo 80 godina i nimalo im ne zamjeram na toj odluci. Ja sam,ovdje na brdu, završio školu kakvu je malo tko završio. Naučio sam brinuti o obitelji i o sebi, naučio sam o poštenju i čestitosti, doktorirao stočarstvo i voćarstvo, a rakija koju pečem od mojih šljiva, nadaleko je poznata. Znam se potpisati i to je dovoljno – objašnjava đed Mićo.
Cijelu obitelj Oluja je oduvala u Srbiju. Nekako je Mićo izdržao tri godine, ali dalje se nije moglo. Iako su ljudi kod kojih su boravili bili ljubazni i pružali im svesrednu pomoć, zov Banije bio je prejak, pa se Mićo vrlo brzo obreo na svom brdu. Došao je sam jer su se ostali još uvijek nećkali i odvagivali da li se vratiti ili ne, ali Mićo nije imao strpljenja za duga razmišljanja i odugovlačenja.
Na brdu je zatekao samo dvije starice. Sve kuće opljačkane, neke i zapaljene, sve obraslo u korov. Uskoro su i te dvije žene otišle iz negostoljubive pustopoljine, pa je ostao potpuno sam. Kuća je bila pod krovom, ali sva unutrašnjost bila isprevrtana a namještaj uglavnom razbijen. Polako je Mićo stvari postavljao na svoje mjesto, osigurao sebi boravak, kakav - takav, za prvu ruku, odmah uzeo u ruke motiku i polako krenuo. Obišla ga je i policija, raspitivala se kratko i otišla. Poput Robinzona, potpuno usamljen, Mićo je prepinjao dan za danom. Kako kuća nije bila srušena niti zapaljena, nije tražio obnovu, a jedina pomoć koju je dobio bila je od Unprofora čiji su mu ljudi okrečili kuću iznutra.
Nakon četiri godine, kada je stvorio tek skromne uvjete za život, javio je svojima da se imaju na što vratiti. I tako, četiri godine nakon njegova povratka, kuća je opet živnula i miris svježe pečenog kruha, iz krušne peći, opet se ‘čuo’s Gnjatović Brda. Kako je đed Mićo gotovo 21 godinu radio u zagrebačkom građevinskom poduzeću Tempo, ostvario je mirovinu od 1.100 kuna. Vidjevši napuštene pašnjake, odlučio je nabaviti ovce. Danas ih ima 140, koju više ili manje, ni sam ne zna.
- Netko bi pomislio kako je to unosam posao, s obzirom na broj ovaca. E, moj sinko, ovdje na terenu, stvar je sasvim drugačija. Teško je ovcu prodati. Nedavno je jedan mesar kupio 12 janjaca i to je sve. Ostali janjci postat će ovce koje je još teže prodati. Sve na sitno i sve to ide nekako sporo. Sin je dao nedavno oglas na internetu da prodajemo janjce, ali nitko se nije javio, a cijena je bila povoljna, da povoljnija ne može biti. Opet nam ostaje osigurati sijeno za zimu, a to je prava muka i veliki posao. Ima tu još nešto što me smeta. Kad ošišamo ovce, to je ogromna količina prave ovčije vune kakve nadaleko nema. Sve završava u jarku i vatri. Od toga bi se nekada isplelo stotine pari čarapa, kapa i poluvera. A, evo, danas je to obično smeće. Srce me zbog toga boli. Nitko neće vunu ni zabadava - žali se starina.
Rijetki su ovdje putnici namjernici. Pokoji lovac ili krivolovac, rijetki sakupljači gljiva ili kestena, poneki izletnik i to je sve. Imao je Mićo prasca od stotinu kila kojega je također želio prodati, no nije išlo. Vrijeme je prolazilo, a prasac je rastao. Danas ima preko 300 kila, ali još nije prodan. Rijetki kupci navrate kad čuju za prasca i odustanu jer je prevelik. Uskoro će, kaže Mićo, imati 400 kila. Pita se, što će tek onda s tom grdosijom.
Bilo je nekada i dobrog posla s rakijom. Gnjatović Brdo puno je šljivara. Znalo se ispeći i po 1.000 litara rakije i sve prodati u Glini na tržnici. Danas je dvadesetak litara godišnje dovoljno za goste i putnike namjernike. Veliku bitku Mićo vodi s divljim svinjama. Sve mu živo unište, krompir, kukuruz, izgaze i izruju bare gdje raste sijeno za ovce. Žalio se u Općinu i lovcima. Svagdje mu kažu isto – neka podigne ogradu. Ne daju mu mira ni lisice, jastrebovi i lasice. Sve pernato odnesoše. Uza sve nedaće, brkati đed Mićo siguran je u jedno.
- Meni je ovdje najljepše i nikada nisam požalio što sam se vratio. Znaš, sinko, kad si na svojoj djedovini, kad poznaš svako stablo, pamtiš tko ga je i kada sadio, stvari su sasvim drugačije nego kad ti gledaš na to. Ovo ja ne zovem mukom, već običnim životom. Tako je bilo odvajkada na ovim prostorima – zadovoljan je brkati gospodar Gnjatović Brda na Baniji.
