Novosti

Kronika

Ljekovite trave dr. Laze

Povratnička priča usamljenika s Balinačkog brda: Osamdesetogodišnji Lazo Vojnović sam samcat živi na kraju teško dostupnog zaselka Balinca kraj Gline. Oskudici doskače branjem ljekovitog bilja, pa ga najbliži komšije zovu ‘doktorom’

U6irykxz6fvpmx6fw6vcfuqdafm

Krov koji je preživio ratove – Lazo Vojnović 

Malo je povratnika u raštrkanim banijskim selima koji se neće na nešto požaliti: neki nemaju struje, neki nisu ostvarili nikakva primanja ili prava na obnovu, neki do pitke vode moraju pješačiti po par kilometara. Malo je onih koji se uopće ne žale, pa i onda kad za to imaju dobrih razloga - i nije to stoga što su nedaće prihvatili zdravo za gotovo, nego zato što sve loše nastoje potisnuti i živjeti život najbolje što mogu u okolnostima u kojima su se obreli.

Do Laze Vojnovića iz Balinca stiže se nakon pet kilometara puta po hrptu brda; na samom ulazu u selo cesta je asfaltirana, a potom se, kako postaje sve užom, asfalt gubi, a iz tla izranjaju sve veće i sve dublje rupe, potom i blato kroz koje se jedva može proći, a onda put nastavlja kroz šumu, blatnjavom stazom nevidljivom od popadalog lišća. A na kraju posljednjeg zaselka Balinca, ondje gdje više nema nikakvoga prohodnog puta, posljednja je kuća Lazina. Osebujna i gostoljubiva starina željna je čeljadeta i razgovora. Zna Lazo da putnik namjernik neće dugo ostati, pa ne priča o nedaćama, samo onome što oplemenjuje taj život u pustopoljini.

- Oduvijek obožavam raditi s drvetom. Evo, ovo je šargija, stari banijski žičani instrument koji sam napravio prije više od 40 godina. Skupljam sve neobične panjeve i čvornate grane, pa ih slažem kao nekakvu izložbu. Svaku kunu koju uspijem sačuvati potrošim za neku alatku – tumači nam na početku razgovora.

Ipak, najveća mu je strast prikupljanje i sušenje ljekovitog bilja, pa na Balinačkom brdu nema travke koju ne prepoznaje. Kaže da svaka bolest ima svoju travu, samo je treba pronaći i pravilno uzimati. Ništa ne čuva za sebe, svoje znanje dijeli sa svakim tko pokaže i najmanji interes. A da su biljke pravi lijekovi, uvjerio se i na vlastitoj koži, kad je kao sedmogodišnjak obolio od epilepsije: napade uspješno kontrolira čajevima, pa se danas zbog svog stanja ne zabrinjava. Tokom rata pojavio mu se i tumor na mokraćnom mjehuru, no nakon operacije nije dopustio da se maligna bolest razmaše, nego tvrdi da ju je na uzdi držao čajem od kukuruzne svile. A kad mu je ipak dijagnosticiran karcinom bubrega, kaže da je pobijedio i njega, zahvaljujući pripravcima od gospine trave, lista breze i majčine dušice. Za dišne organe uzima čaj od plućnjaka, pa još, unatoč gotovo 80 godina na plećima, ima daha za duge šetnje po okolici.

- Danas pola svijeta boluje od povećanog šećera u krvi. Piju svakakve lijekove, pa dijabetes malo zaliječe, ali otruju jetru. A i gladovati moraju. Vidiš, prijatelju, treba samo uzeti jednu domaću jabuku, u nju zabosti čavao i ispeći je u pećnici, taj željezni čavao ima u sebi nešto što u kombinaciji s jabukom snižava šećer: čavao izvadiš, jabuku pojedeš, jednu ujutro, a jednu navečer, i ne boj se, šećer je na normali! Sve je lako provjeriti, uzmi aparatić i mjeri - savjetuje nam Lazo.

Pokušavamo doznati što mu najviše smeta i nedostaje u pustoši u kojoj živi, ali nikako da se na nešto požali. Jedino o ratu baš ne voli govoriti, a dobro se sjeća i Drugoga svjetskoga, premda je tada imao svega pet-šest godina.

- Vidiš ove crepove na kući? E, ja sam gledao oca i djeda kako ih skidaju čim netko javi da dolaze ustaše: brže bolje bi sve skinuli i sakrili, kako bi, ako ustaše zapale kuću, bar crijep ostao… i, evo ga, još je isti na krovu. Malo curka tu i tamo, ali još je dobar – prisjeća se Lazo.

Kad je navalila Oluja, Lazo je sa ženom Zorkom te sinovovima Rankom i Milom pobjegao glavom bez obzira. Završili su u Valjevu, no ondje su policija i vojska regrutirali mlade ljude i tjerali ih nazad u Hrvatsku ili Bosnu ratovati, pa su Vojnovići otišli na Kosovo. A kad se i tamo zaratilo, pa NATO započeo s bombardiranjem, izlaz je bio jedino u povratku na rodnu grudu. Sinovi su s obiteljima i danas u Srbiji, a Lazo i Zorka su se 2003. godine vratili na Balinačko brdo i započeli život iz početka, unatoč tome što im je kuća bila devastirana, a sve u njoj pokradeno i razvaljeno. Jedino je onaj crijep koji su otac i djed skidali pred ustašama ostao čitav i netaknut.

Zorku je Lazo sahranio prije desetak godina i otad živi poput Robinzona, sam samcat - prvi mu je susjed udaljen zamalo tri kilometra. Ostvario je 1.200 kuna socijalne pomoći, ali je radi toga bio prisiljen založiti i kuću i zemlju. Stoke nema, pa hranu mora kupovati. Kuha rijetko, no ipak ispeče nešto rakije od krušaka, koju, kako sam ne smije piti alkohol, podijeli putnicima namjernicima i komšijama koji mu često priteknu upomoć, donoseći mu potrebno iz trgovine.

- Ja sam Lazin najbliži susjed, udaljen sam ‘samo’ dva i pol kilometra od njega, pa mu uvijek dovezem sve što treba. Čudak je taj moj Lazo: na ništa se ne žali, dosta se kreće i šeta šumom, stalno mjeri i skuplja nešto što mi drugi i ne primjećujemo. A njegovi su čajevi zaista dobri i djelotvorni, zato ga i zovemo ‘doktorom’ - kaže Lazin komšija Dušan Tarbuk.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više