Hrvatska je među zemljama svijeta koje se mogu podičiti s najvećom količinom i s najviše izvora pitke vode. No 74-godišnji Milan Krnjaić iz Roviške, sela pokraj Gline, već je nekoliko godina prisiljen skupljati kišnicu s krova svoje kuće, pa je skladištiti u bačve i burad sve do sljedeće kiše. U nadi da će je do tada biti dovoljno za svakodnevne ljudske potrebe poput pranja i pripremanja hrane, vlastitu žeđ Milan utažava tako što pitku vodu kupuje, uglavnom u prilično udaljenim dućanima. Ali kad su tzv. toplinski valovi teško podnošljivi, a suša dugotrajna kao ovoga ljeta, taj će čovjek u godinama popiti i kišu.
- Te su moje nevolje započele odmah nakon potresa otprije četiri godine: bunar se urušio, šumski su izvori daleko, a oni po opustjelim roviškim imanjima nisu čišćeni i održavani dulje od četvrt stoljeća. Nema mi druge nego skupljati kišnicu i vodu za piće kupovati, a to mi dosta opterećuje budžet. Penzija je mala, jedva pokriva najosnovnije. Čini mi se da sam ja jedini stanovnik Banije koji skuplja kišnicu, okrenuo sam joj se čim sam vidio da je bunar otišao k vragu, a ja ostao bez vode za kuhanje i pranje. Zato sam oluk, žlijeb za vodu koja se slijeva s krova, spojio na cijev, pa taj 'slap' usmjerio u podrum i nekoliko velikih bačvi koje sam lijepo posložio. Ali za ovih je suša ta moja burad gotovo posve ispražnjena, pa jedva čekam najavljene kiše - objašnjava nam Milan Krnjaić.
U brdovitoj Roviškoj nikada nije bilo gradskog vodovoda, ali to za seljane nije predstavljalo neki problem, jer je svako domaćinstvo imalo bunar pun zdrave i hladne pitke vode, koje je bilo u izobilju za ljude i stoku, za okućnice i vrtove. No nakon tmurnih i 'olujnih' devedesetih malo se povratnika vratilo u svoj zavičaj, pa su takvi izvori ostali onečišćeni i zapušteni, a oni šumski udaljeni i teško dostupni. Milanov se bunar više ne može osposobiti jer su u potresu stradali zidovi septičke jame, pa se fekalije slijevaju u njega. Naš je sugovornik dugo nakon potresa dovozio pitku vodu od jednog prijatelja iz Gline, a mala je sreća u njegovoj nesreći što su mu u tamošnjoj podružnici Crvenoga križa odlučili pomoći tako što mu jednom na tjedan dođu počistiti kuću, donoseći mu pritom osnovne potrepštine, pa i flaširanu vodu.
Tako lakše gura dalje, ali svejedno svakog jutra gleda u nebo pun nade da će se i njemu nasmiješiti oblaci. Vidi li da će biti kiše, odmah pregleda oluke, cijevi i burad, pa ih po potrebi čisti od lišća i zemlje, kukaca i nametnika. I strpljivo čeka žuđene kapi da napokon može u miru oprati veš, skuhati štogod i pobrinuti se za higijenu svoga doma.
- Prije 60 godina, dok sam još bio školarac, moji su se roditelji iz Obljaja preselili ovamo u Rovišku, gdje sam se 1969. oženio sa svojom Marijom; živjeli smo zajedno u selu sve do njezine smrti prije dvadeset godina, a od tada samujem. Naša dva sina, Slobodan i Dragiša, ostadoše ondje kamo smo pobjegli za Oluje. U Srbiji su zasnovali svoje obitelji i tek me s vremena na vrijeme posjećuju. Ne pada mi sve to lako na dušu, a kad bih vam počeo nabrajati sve svoje zdravstvene probleme, pretanke bi bile te vaše novine da u njih stanu. Zato bolje napišite da je sve dobro: lijekove sam prije nabavljao preko prijatelja, a nedavno su mi u Crvenom križu kazali da oni o tome preuzimaju brigu. Eto, tako mi je otpao bar jedan važan problem – razlaže nam Milan svoju očito optimističnu životnu filozofiju.
Zdravlje mu već podulje ne dopušta obrađivanje bašte, ali ima tri kokoši koje mu povremenu podare doručak, pa o njima pažljivo skrbi. Tu je i lovačka terijerka koja mu čuva kuću i koja je veselo zamahala repom čim nas je, nenajavljene posjetitelje, ugledala. Kad smo domaćina upozorili da mu kujica i nije neka čuvarica, s ponosom nam je objasnio da njegova Lisa voli ljude, ali da se lisica, divlja svinja ili druga zvjerad koja zaluta u njegovo dvorište neće s njom baš dobro provesti.
Milan mjesečnih 270 eura mirovine raspoređuje kako najbolje zna i umije. Plaća struju i telefon, nabavlja osnovne namirnice, a ostatak odlazi na nenadane i neplanirane troškove. Tako mu se, recimo, nedavno pokvario traktor pa će par mjeseci morati dobro stegnuti remen da ga ponovno osposobi. Pritom se tješi time da ionako nerado sjeda za volan otkako sa zdravljem nije u najboljim odnosima. Taj sada neispravni 'ferguson' bio je prije tri desetljeća pravi spasitelj, koji je cijelu porodicu sretno dovezao do Zemuna.
- Dali su nam tamo na korištenje nekakvu majušnu kućicu, svu staru i dotrajalu. Marija i ja smo samo za hranu obitelji okopavali tuđe njive punih pet godina, a onda nam je puknuo film, nismo više htjeli biti sluge dok nas na Baniji čeka naše gazdinstvo. Sinovi odlučili ostati u Zemunu, a ja i žena natrag u Rovišku, gdje zatekosmo kuću pod krovom, ali bez vrata, prozora i svega drugoga vrijednog što smo u njoj i oko nje ostavili. Ništa, nije bilo druge nego zasukati rukave i krenuti ispočetka, pa sam tako od starih letava improvizirao nekakva vrata da bar donekle mirno noćimo na oronulom kauču koji lopovi nisu uspjeli iznijeti. Tako smo prebrodili prve teškoće, s vremenom smo nabavili nešto stoke i lijepo obradili zapuštene njive, a onda je Marija umrla. U samoći mi puno pomažu cure iz Crvenog Križa; da nije njih, možda bih već skroz propao - kaže Krnjaić. Snježana Jelić iz glinske ispostave te humanitarne organizacije potvrđuje da redovito obilazi Milana u zabačenom selu.
- O Milanu bi se jako puno pozitivnog moglo ispričati, no reći ću ukratko samo to da je jako skroman, jako vrijedan i, iznad svega, jako dobar čovjek. Puno toga ga muči, ponajviše nedostatak vode, ali uvijek govori da je sve moglo biti puno gore. Jedva je pristao da mu pružamo pomoć u kući, a sve mi se čini da je to prihvatio samo zato da mu dođe neko društvo s kojim će prodivaniti i kavu popiti. Osim tjednih posjeta i osnovne brige o njemu i domaćinstvu, nedavno smo mu donirali štednjak na drva, stari je dotrajao i propao – zaključuje djelatnica Crvenog križa priču o čovjeku iz Roviške, nekad živahnog sela s pedesetak kuća punih i starih i mladih. Danas je ondje tek pet-šest vremešnih povratnika, uglavnom nemoćnih da se međusobno posjećuju i pomažu.
