Tek što je troje stanovnika Momčilovića Kose, zaselka Velikoga Gradca, uspjelo nekako ublažiti i sanirati posljedice potresa koji je potkraj prošle godine zadesio Baniju, stuštila se na njih nova nevolja – ni dva mjeseca nakon katastrofe, svi su seoski bunari odjednom i istodobno ostali bez vode.

Čim je to uočio, dobrano šokirani 62-godišnji Mile Momčilović požurio je susjedima, 82-godišnjem Živku i deset godina mlađoj Ranki Kreća, namjeravajući ih zamoliti da se posluži njihovim bunarom. Na zajedničko zaprepaštenje, ustanoviše odmah da se i kod njih isto zbiva, pa kao jedini stanovnici zaselka zaključiše da je riječ o ozbiljnom problemu, što im se potvrdilo kad su obišli još desetak bunara u dvorištima okolnih, napuštenih kuća: svaki je neobjašnjivo presušio, premda je Momčilović Kosa oduvijek predio Banije poznat po izobilju pitke i zdrave vode.

- Ovo je za nas još jedan potres, ravan onome koji nas je zatresao 29. decembra. Badava nam donirana hrana, odjeća i pomoć što su stizali sa svih strana kad smo iznebuha ostali bez vode, tog izvora života – pojadala nam se odmah Ranka. Budući da je par stotina metara ispod kuće Krećinih davno zaboravljeni i u šipražje zarasli izvor na kojem su nekad pastiri napasali stoku i za žega gasili žeđ, nije im bilo druge nego očistiti to vrelo koje nekim čudom nije presušilo. Tako Ranka sad svakodnevno odlazi onamo s kanisterima, pa do kuće dovlači barem vodu za piće i osnovne potrebe. No to joj stvara nemale teškoće ne samo zbog godina, nego i stoga što poslije operacije koljena sve teže hoda.

- Od rata devedesetih sve je krenulo nizbrdo ovdje u Velikom Gradcu i okolnim zaselcima. Čini mi se zapravo da je sve gore i gore, odnosno da se nevoljama ne nazire kraj - uključuje se u razgovor Žarko, pa nam sažima neželjenu odiseju iz kolovoza 1995. u kojoj su i oni jedva živu glavu sačuvali, da bi nakon povratka na ognjište morali ponovno započinjati sa životom, u nimalo sjajnim okolnostima, sa skromnim primanjima i pod teškim uvjetima.

- Onda nas je udario potres. I taman kad smo pomislili da smo ga nekako preživjeli, evo nove nevolje, ostadosmo bez vode... vrag zna što je sljedeće na redu - govori sa zabrinutošću nama i samome sebi. U Momčilovića Kosi bilo je nekoć dvadesetak kuća, u njima stotinjak stanovnika koji su brinuli o cijeloj masi stočnih grla; samo je krava u tom zaselku bilo više stotinu. I svi su, ljudi i životinje, uživali u izobilju pitke vode, zahvaljujući zdravom okolišu iznad i ispod zemlje. Znalo je, doduše, doći do oskudice žita i kukuruza. Povremeno bi kakva oluja povaljala sijeno a mraz uništio voćke, no bar je vode uvijek bilo – i to toliko da bi se djeca ljeti njome svakodnevno polijevala, dok bi odrasli tim blagom iz bunara pojili konje i krave ili prali blatnjave kotače zaprežnih kola i poljoprivrednih vozila. Voda je bila jedina na kojoj se nikada nije štedjelo, jer za tim doista nije postojala potreba.

U nedavnom je zemljotresu kuća Krećinih ostala bez dimnjaka, a i zidovi su joj na par mjesta popucali, ali su im statičari ipak dali tzv. zelenu naljepnicu. Tako bi sada morali razmišljati samo o tome kako popraviti oštećenja i pokrpati pukotine, što im ne bi bilo nimalo lako. No bez vode je nemoguće. Vraćamo se do Mile Momčilovića, po čijim je djedovima nazvan cijeli zaselak. Njemu je potres život zagorčao u većoj mjeri nego Krećama, jer mu je kuća nakon detaljnog pregleda označena žutom naljepnicom, pa zahtijeva hitnu intervenciju.

- Statičari su do mene došli odmah, svega par dana nakon potresa, pa kazali da se na kući mora hitno intervenirati. Al' evo, prošlo više od dva mjeseca, a od intervencije ništa! A ja sam nit' umijem, nit' nemam novca da to sredim, pa i dalje u toj kući živim, Tu i tamo opet zatrese, zapraši sobe, i prođe: znam da ima slučajeva gorih od mojeg i da najprije treba pomoći porodicama s djecom, zato imam i strpljenja i razumijevanja. Takav sam da ne volim moljakati i zanovijetati, ali se nadam da će valjda i meni jednoga dana netko doći pomoći. Sada mi je važno to što mi je kuća evidentirana, odnosno stavljena na nekakvu listu – kaže nam on.

Više od oštećenja na kući Milu brine iznenadna nestašica vode u bunarima sela. Kaže kako nije problem u vodi za piće. Ima jedan izvor koji još nije presušio, pa se on i njegovi susjedi tamo snabdijevaju pitkom vodom. Više ga muči i probleme mu stvara nestašica vode kojom treba oprati suđe i okupati se.

- Nismo mi ovdje navikli biti bez vode, pa nismo pripremljeni na ovakvu situaciju. Ovaj moj bunar bio je možda i najjači po količini vode u selu i nikada nije presušio. Siguran sam da je voda nestala zbog potresa. Nekako se zatvorila glavna žila, podzemne vode su otišle drugim pravcem a naši bunari su presušili. Kako će se to riješiti, ne znam - pita se Mile Momčilović.

SNV-ova terenska suradnica Ljuba Vrga pohitala je u taj banijski zaselak čim je čula što se zbilo s bunarima: nakon razgovora s preostalim stanovnicima, i sama ih je sve pomno pregledala, pa je izvještaj sa svim podacima već poslan Službi za socijalna i humanitarna pitanja Vijeća.

- Nagla nestašica vode u Momčilović Kosi velik je problem za troje povratnika, pa ću predložiti da se u njihova dvorišta što prije postave veliki plastični rezervoari s vodom, da bar nekako prebrode nevolju dok se ne iznađe bolje rješenje – kazala nam je Vrga.