Želja da ima vlastitu pitku vodu koju 72-godišnji Matija Ivanišević ima od najranijeg djetinjstva nije se još ispunila. Umjesto iz kuće u Banskom Grabovcu, oštećene u potresu, ovaj čovjek i dalje mora vodu uzimati iz dvorišnog bunara.
- Moj vam je ćaća bio tvrdoglav čovjek: kad se 1970-ih upisivao samodoprinos za uvođenje vodovoda u selo, nije htio čuti za tu 'novotariju', pa smo se mučili i ljeti i, pogotovu, zimi da vodu dovučemo s bunara. Potkraj osamdesetih otac je odlučio graditi novu kuću, koju smo godinama podizali. A kad je već bila pod krovom i samo je još instalacije za već kupljene slavine trebalo sprovesti, navali na nas ona Oluja, pa otjera mene i majku Janju s ognjišta - priča Matija Ivanišević.
Iako je Ivanišević odmalena sanjao o pitkoj vodi u vlastitoj kući, nje ondje još nema: Nema nikakve mogućnosti da je sprovede u objekt u kojem od potresa ionako živi na vlastitu odgovornost
Dok su sin i supruga bježali prema Srbiji, glava kuće ostade u selu čuvati porodično gnijezdo – nije mu se, doduše, baš ni odlazilo u nepoznato. Dovoljno mu je bilo znati da će njegovi najbliži sačuvati živu glavu, pa je stoga i pripadnike Hrvatske vojske dočekao u dvorištu pustog sela, bez straha i smireno. Premda mu regularna vojska ispočetka nije učinila ništa nažao, iza nje navališe drugi vojnici u potrazi za plijenom, pa se Matija stariji isprva pred njima skrivao u šumi, a onda je na nekoliko mjeseci utočište pronašao u Sisku. Vratio se odonud čim su pljačkaški pohodi malo jenjali te obiteljsku novogradnju pronašao posve opustošenu. Najteže mu je nekako palo što su lopovi iz nje odnijeli cijevi i drugi kupljeni vodoinstalacijski materijal. Žalio se i tražio pomoć na sve strane, no malo je koristi od svega bilo: rekoše mu da će voda u kući poteći kad plati priključak, a kako novca ni za to ni za novu opremu nije imao, ostade i tu 'na suhom'.
Sin i majka uspjeli su se s nekolicinom drugih Banijaca i Kordunaša skrasiti u Gornjem Milanovcu, gdje su bili smješteni u prostorijama dječjeg vrtića. No kad je Janja, načeta ratnim strahotama, preminula, Matija se već u jesen 1996. iz tuđine vraća ocu, u svoj Banski Grabovac.
- Bio sam zaprepašten kad sam se vratio: osim mog ćaće i još nekoliko drugih, selo pusto, a u njemu sve razrušeno, pokradeno, u korov obraslo. Otac je dobivao neku penzijicu stečenu prije rata u sisačkoj Željezari od koje je uspijevao preživjeti, pa sam i ja kao bivši radnik u istoj firmi otišao do Siska da ostvarim kakav-takav prihod, ali su mi kazali da deset upisanih godina radnog staža nije dovoljno, da moram imati barem 15. Tako ostadoh bez penzije, no kad je tata uskoro umro, dobio sam socijalnu pomoć koja je s vremenom rasla, pa sada iznosi 920 kuna mjesečno. Od toga živim. Iskustvo me naučilo koliko je uzaludno lutati po kojekakvim kancelarijama, pa nisam podnio zahtjev za obnovu u potresu razrušene kuće, a ni u Crveni križ nisam išao. Od nikog ništa nisam tražio. Odlučio sam se, kako se ono kaže, uzdati u se i u svoje kljuse. Pa dokle ide – tumači nam Ivanišević mlađi.
Ipak, prije nevolja koje će ga snaći s banijskim potresom, Matija je uspio isposlovati da mu vodu sprovedu bar u dvorište, ako već ne u kuću čiji će se dimnjaci u decembarskoj katastrofi ozbiljno nakriviti, krovni crijepovi popadati, a zidovi popucati. Statičari su potvrdili da taj objekt nije baš siguran za život, pa je Matija prve noći poslije potresa, usprkos hladnoći koja je stezala, provodio na dvorištu, a potom u kamp-kućici koju mu je osigurao privatni donator. Izdržao je u toj nastambi do proljeća prošle godine, a onda se na vlastitu odgovornost vratio u svoju kuću, iako se u njoj i dalje trza na svaki jači šum. Zimi je prisiljen založiti vatru, ali kako dimnjak još nije osposobljen, sada dodatno strepi pred mogućim požarom. Ipak, voda mu je i dalje najveći problem: dvorišna slavina je popucala uslijed hladnoće, unatoč tome što ju je od leda nastojao zaštititi kako je najbolje znao.
- Mjesecima je već zaleđena, ne može je odlediti ono zubato sunce koje se pojavi na par dana, pa sad opet nemam pitke vode i ne mogu oprati ni sebe ni ono malo veša. Dokle će tako ići, stvarno ne znam. Najviše me zabrinjava hoće li mi stići račun za vodu isteklu radi puknuća dvorišne slavine. Do sada sam nekako uspijevao platiti utrošak vode, ali sam sada, čini mi se, dolijao. Stvarno strepim od tog računa, iako me problemi s vodom prate od samog rođenja. Možda se ipak nađe netko tko bi mi uspio pomoći – pita se naglas zdvojni Matija Ivanišević.
U njegovom Banskom Grabovcu, nekoć ustaničkom selu u kojem 1941. nije bilo kuće iz koje bar netko nije otišao u partizane, danas živi tek dvadesetak ljudi poznije životne dobi. Matijini pokojni roditelji bili su među sretnicima koji su izbjegli strašni ustaški masakr, odmazdu nad 1.285 nedužnih civila, mahom srpske nacionalnosti: Janja se navrijeme uspjela sakriti u šumi, a otac je već bio u banijskim narodnoslobodilačkim jedinicama. Na tu tragediju rijetke preostale mještane i još rjeđe posjetitelje podsjeća tek spomenik postavljen usred sela, uz koji jednom godišnje svečano polažu vijence.
