Iza velikog banijskog potresa potkraj 2020., danas 89-godišnja Milja Rajšić otišla je prezimiti kod kćeri Sofije i Danice u Srbiju. Ipak, bila je sigurna da će se s proljeća vratiti u Gornju Bačugu, u svoju obnovljenu kuću koju su statičari nakon katastrofe označili crvenom naljepnicom i proglasili opasnom po život. Jedva je čekala pa dočekala taj povratak, ne sluteći da će jedini dom naći u identičnom stanju u kojem je bio kad je iz njega u panici istrčala, posve nesvjesna razmjera štete: zidovi popucali i nakrivljeni, dimnjaci urušeni, namještaj i kućanski uređaji uništeni. Ukratko, totalno rasulo, ali Milja nije imala drugog izbora nego useliti u ruševno zdanje iz kojeg će, uslijed duge serije naknadnih potresa koji još s vremena na vrijeme tresu Baniju, svako malo morati bježati u silnom strahu da je ne poklope načeti zidovi.
- Prijavila sam se odmah u Petrinji za obnovu, gdje su nadležne službe kopirale moju osobnu iskaznicu i uzele sve druge podatke. I evo, čekam kod kuće nekoga da dođe, ali se nitko ne pojavljuje i nikakvoga glasa nemam. Tko zna kako bih preživjela protekle godine da mi nije unuke Vedrane koja živi u Njemačkoj: ona je u Karlovcu po privatnoj liniji angažirala neke dobre ljude koji su mi u dvorištu postavili kontejner i do njega pokretni toalet, onaj plastični, plavi. Onda su došli neki ljudi iz Civilne zaštite i kazali da to ne može tako, da se sanitarni čvor i kontejner moraju spojiti na vodu. Tako su rekli, pa otišli i više se ne vraćaju, skroz su me zaboravili. A ja u već treću zimu zaredom ulazim bez vode pa još po najvećoj studeni i u gluho doba noći moram na toalet izlaziti van, što mi je baš teška muka. Nasreću, priključena mi je struja pa bar svjetla i grijanja u kontejneru imam, ali i to zahvaljujući tek petrinjskom parohu Saši Umićeviću i komšiji Đuri Jujiću, njihovoj dobroti i angažmanu. Prestara sam za život u limenoj kanti bez vode i zahoda. Ljeti ne mogu izdržati od silne vrućine, a zimi se smrzavam. Dokad ću tako ne znam, ali sve mi se čini da neću još dugo. Bojim se ove zime koja opet pokazuje zube – požalila nam se vremešna žena.
Njezin je suprug u petrinjskoj tvornici Gavrilović radio punih 36 godina, pa je Milja naslijedila njegovu mirovinu koja sada iznosi tristo eura. Kad poplaća sve režijske troškove ne ostane puno toga da preživi
Budući da u oštećenu kuću ne smije, Milja je štednjak za kuhanje, dar susjeda, postavila u bivši svinjac koji je donekle uredila i očistila koliko se moglo. Tako sada dane provodi u svinjcu, a noći u kontejneru. No i darovani uređaj je dao svoje. Star je i neispravan, pa se dobrano naguta dima dok priprema obroke, a za jakog vjetra, pogotovu južnog, ne uspijeva u njemu ni vatru naložiti.
- Prije otprilike tri mjeseca, s početkom kalendarske jeseni, banuli mi u dvorište jedan muškarac i dvije žene: pažljivo su sve pregledavali, zapisivali i snimali kuću od prizemlja, pa kazali da se ne nadam skoroj obnovi. Jer, kao, nema ljudi i majstora koji bi to radili. To me baš dotuklo, izgubila sam svaku nadu da ću ikad više živjeti u svojoj kući. Sad znam da sam do kraja života osuđena na ovaj kontejner. Moja doktorica u Petrinji divi se kako dobro sve podnosim, a pojma nema koliko je u mene straha i žalosti što mi ni noću ne daju mira i spokoja. Zato ni sama ne znam zašto sve češće razmišljam o nevoljama koje sam prolazila za Drugog svjetskog rata i kasnije, u onom posljednjem – izražava nam Milja svoje emocije, pa pripovijeda kako se, iako je tada bila tek šestogodišnjakinja, dobro sjeća terora 1941., kad su ustaše palili banijska i kordunska sela, odvodeći i ubijajući njihove žitelje.
Miljin otac Miloš bio je postolar i partizanima se nije pridružio iz straha za svoju suprugu Evicu i njihovu djevojčicu. Stoga se tročlana obitelj na jedvite jade uspjela dočepati Bosne i dočekati kraj rata potucajući se po tamošnjim planinama od jednog do drugog privremenog utočišta. Po povratku u Gornju Bačugu dočekalo ih je zgarište. Nije ostalo baš ništa od triju kuća i par gospodarskih zgrada.
- Prođe pedesetak godina i eto ti ga opet rata: sve isto, bježanija pa povratak na opustošeno. Kad je počela Oluja, muž Janko i ja pobjegosmo u Srbiju za kćerima. Završili smo u Šidu, smješteni u jednoj napuštenoj kući i tako izdržali dvije godine. A onda se napokon vratismo ovamo, gdje zatekosmo kuću probijenu granatom, a sve što smo godinama stjecali bilo je pokradeno ili uništeno. Tako smo bili prisiljeni ponovno krenuti od nule, baš poput mojih roditelja kad su se vratili iz Bosne. Nasreću, ostvarili smo pravo na obnovu kuće, no već 2008. zatekla me nova nevolja: moj Janko umire od teške bolesti i ja ostajem sama. Potom dođe taj potres i dalje sve znate o mom životu, nevolja za nevoljom, ne nazirem im kraja. Malo je u njemu bilo dobrih godina, baš kao i dobrih ljudi oko mene – olakšava pričom svoju muku naša sugovornica.
Njezin je suprug u petrinjskoj tvornici Gavrilović radio punih 36 godina, pa je Milja naslijedila njegovu mirovinu koja sada iznosi tristo eura. Kad poplaća sve režijske troškove – uključujući naknadu za slivne vode i pitku vodu koje u limenom kontejneru uopće nema – ne ostane puno toga da preživi do sljedeće penzije. Ali se i to može, kaže nam, ako čovjek nije prezahtjevan. Načula je da će doskora morati plaćati i struju koja je u limenu nastambu uvedena dobrotom paroha i susjeda, što je još jedna nemala obaveza koje je za sada oslobođena.
- Bit će kako mora biti, protiv sudbine se ne može. A vi, dok nam ja kuham kavu, slobodno zapišite i pripomenite u tom svom tekstu da bi mi novi štednjak za kuhanje stvarno dobro došao – zaključila je skromna baka naš susret u gorko-slatkom tonu napitka koji nam je pripremala.
