Povijesni izvori otkrivaju da su habsburške vlasti naselile srpsko stanovništvo u Bijele Vode 1689. godine. U vojnom pogledu, selo potpada pod glinsku kapetaniju, koja je 1745. prerasla u Prvu bansku pukovniju sa sjedištem u Glini. U "Popisu sviju mjesta, sela i zaselaka i u Karlovačkom đeneralatu i u Baniji, gdje su sve pravoslavni Srblji naseljeni, zajedno sa brojem kuća, po zvaničnom popisu od god. 1768." stoji da Bijele Vode imaju 45 kuća. U crkvenom pogledu, matice su zavedene 1777., a selo potpada pod parohiju Dragotina.
Demografski rast sela vidljiv je u popisu 1822., koji otkriva da u Bijelim Vodama živi 279 muških i 221 ženskih, ili ukupno 500 stanovnika. Selo i dalje raste, pa prema prvom službenom popisu stanovništva Habsburške monarhije 1857., Bijele Vode imaju 672 stanovnika. Nakon razvojačenja Vojne krajine, u "Adresaru obrtnog i poslovnog svieta u Hrvatskoj godine 1890." navedeno je da u glinskom kotaru u Bijelim Vodama radi krčmar i mesar Đuro Samardžija. U "Srpskoj pravoslavnoj mitropoliji karlovačkoj po podacima od 1905." piše da djeca iz Bijelih Voda idu u školu u Dragotinu. U selu nema pravoslavne crkve, ali imaju dva pravoslavna groblja. Prema popisu 1910., selo ima 1048 stanovnika.
Slom Austro-Ugarske monarhije i stvaranje Kraljevine SHS mještani Bijelih Voda dočekali su s velikim nadama. Tada je u političkom pogledu najveći utjecaj među stanovništvom ostvarivala Demokratska stranka Svetozara Pribićevića.
Narednih godina u selu je vrlo aktivna Srpska zemljoradnička zadruga. Također djeluje Sokolska četa Bijele Vode, koja učestvuje na 1. seljačkom sletu Sokolske župe zagrebačke, koji je održan u Vlahoviću 2. kolovoza 1923. Četu vodi Adam Metikoš, a podržava istaknuti sokolaš dr. Milan Metikoš, porijeklom iz Bijelih Voda, školovan na Pravnim fakultetima u Zagrebu i Pragu, koji je imenovan novim kraljevskim javnim bilježnikom u Glini, piše petrinjsko Jedinstvo 22. veljače 1925. Metikoš je i politički aktivan, pa je nakon parlamentarnih izbora 1927. biran za narodnog poslanika Kraljevine SHS kao kandidat Pribićevićeve SDS u izbornoj jedinici Glina. Tada je u selu uređeno vrelo na kojem je uklesan tekst "Utemeljeno 1929.", zatim da su ga sagradili Mihajlo Jelić i Jovo Branković, a da je za gradnju "dao prilog dr. Milan Metikoš".
Prema pisanju beogradske Politike, Ministarstvo prosvjete uvažilo je molbu sela i odlučilo da Primorsko-krajiška oblast u Karlovcu izgradi novu školsku zgradu u Bijelim Vodama u predračunskoj sumi 333.132 dinara i za nabavku školskog pokućstva doda još 10.000 dinara. Tako je i bilo, pa je škola predana na upotrebu 29. kolovoza 1929., o čemu je izvijestilo Jedinstvo 29. rujna 1929., koje je također donijelo fotografiju škole.
Prema pisanju Jedinstva, škola se nalazi na lijepom mjestu, na Vučetića brdu, usred sela. Područje sela ima 1550 rali i na njemu živi 1044 žitelja. Od 127 kuća u Bijelim Vodama otpada 41 na Metikoše, 18 na Jeliće, 16 na Brankoviće, 12 na Demiće, 4 na Samardžije, te 36 na sve ostale (Kukoleče, Šeste, Rule, Grive i dr.). Selo ima oranica 1053 rali, livada 113 rali, pašnjaka i voćara 155 rali, vinograda 14 rali, šuma i šikara 152 rali, a neplodnog zemljišta 62 rali, dočim zemljišna zajednica ima 67 rali. Selo ima dosta blaga te se u svemu napredno razvija, ali još uvijek ima oko 49 posto nepismenih, kao i 90 djece za školu. Međutim, otvorenjem škole "udovoljilo se davnoj velikoj narodnoj potrebi", a time i znatno olakšale škole u Dragotini i Malom Gradcu.
Spomen ploča palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz 1967.
Daljnja prekretnica u razvoju sela bila je osnivačka skupština Voćarske zadruge u Bijelim Vodama 24. kolovoza 1930. Tom prilikom kotarski ekonom iz Gline i nadležni savjetnik banske uprave iz Zagreba održali su vrlo poučna predavanja o zadrugarstvu. Potom je izabrano ravnateljstvo zadruge u kojem su bili Adam Branković, Mićo Griva, Adam Rula i Tomo Samardžija, dok su u nadzornom odboru bili Adam Metikoš, Jovo Metikoš, Jovo Samardžija i Luka Šesto, piše Jedinstvo 7. rujna 1930. Voćarska zadruga učestvovala je na Gospodarskoj izložbi u Glini od 21. do 25. rujna 1931., gdje se istakla u kategoriji voćarstva i vinogradarstva sa svojim izloženim produktima – vrlo ukusnim suhim šljivama, kruškama i grožđem, pa je među 136 izlagača nagrađena prvom nagradom. O njenom uspjehu pisalo je Jedinstvo 1. studenog 1931., koje je objavilo i fotografiju novoizgrađene sušnice u Bijelim Vodama – prve ove vrste u Savskoj banovini.
Sličnu obrazovnu ulogu imala je i Jugoslovenska čitaonica u Bijelim Vodama, koja je osnovana u prostorijama osnovne škole 26. prosinca 1937. Prema odobrenim pravilima, ovo društvo unapređuje "narodne i kulturne interese i njeguje društvenost i međusobno zbliženje članova čitaonice" te ujedno nabavlja knjige i časopise te priređuje zabave i predavanja. Za predsjednika društva izabran je Mićo Griva, a za tajnika Simo Kukoleča.
U logor Gospić 26. srpnja 1941., odvedeno je preko 30 muškaraca. Međutim, najveći broj žitelja stradao je u zbjegu i borbama u Bosni 1943. Tada su u teškim bitkama na Neretvi i Sutjesci poginula 42 borca iz Bijelih Voda
Drugi svjetski rat i splet povijesnih okolnosti doveli su do sloma Kraljevine Jugoslavije i stvaranja zločinačke NDH. Eskalacija i kulminacija ustaškog terora i genocida praćena je masovnom deportacijom preko 500 srpskih muškaraca iz glinskog kotara u logor Gospić 26. srpnja 1941., kada je odvedeno preko 30 muškaraca iz Bijelih Voda. Međutim, najveći broj žitelja stradao je u zbjegu i borbama u Bosni 1943. Tada se u sastavu Sedme banijske divizije i njenog minerskog voda istaknuo borac Mirko Vidra, koji je uključen u Inženjersku četu Vrhovnog štaba sa naredbom da sruši most na rijeci Neretvi, kako bi sa inženjercima izgradio improvizirani prijelaz preko Neretve za spas ranjenika. Tada su u teškim bitkama na Neretvi i Sutjesci poginula 42 borca iz Bijelih Voda.
Nakon oslobođenja Gline 1944. i konačnog oslobođenja zemlje 1945., život u spaljenom i uništenom selu bio je težak i pun neimaštine. Prema popisu 1948., Bijele Vode imaju 825 stanovnika. Značajnu ulogu u daljnjem razvoju sela imala je Seljačka radna zadruga Prvoborac, na čijem je čelu bio Milan Branković, koja je sazidala štalu za stoku veličine 30 x 12 metara za svega četiri dana, piše Novi život iz Karlovca 14. srpnja 1950.
Godine 1960. objavljen je "Ratni dnevnik" bivšeg partizanskog komesara i tadašnjeg generalnog direktora RTV Zagreb Ivana Šibla u kojem je jedno poglavlje posvećeno Bijelim Vodama. Zatim je 1962. snimljen poznati partizanski film "Kozara" redatelja Veljka Bulajića, za kojeg je scenografiju radio Vlado Branković, rodom iz Bijelih Voda, koji se potom afirmirao u Sarajevu kao istaknuti scenograf i filmski radnik Bosne i Hercegovine. Također vrijedi spomenuti da je bivša učiteljica i organizatorica školstva u partizanima te poslijeratna prosvjetna i društveno-politička radnica Draginja Metikoš, rodom iz Bijelih Voda, izabrana za predsjednicu Skupštine općine Glina 3. lipnja 1963. Njen izbor bio je raritet, kako na republičkoj, tako i državnoj razini, ali i potvrda afirmacije ženskih prava.
Povodom Dana borca i završetka radova na elektrifikaciji sela, 4. srpnja 1963. održana je u Bijelim Vodama velika svečanost, kojoj je prisustvovalo oko 600 ljudi, piše sisačko Jedinstvo. Iako su teškoće bile velike, jer je selo razbacano u pet zaselaka, ipak je velikim zalaganjem mještana, sredstvima samodoprinosa i dobrovoljnim radom izgrađeno 12 kilometara niskonaponske mreže i dvije trafostanice za 148 domaćinstva. Na svečanosti je govorio bivši komesar Sedme banijske divizije i tadašnji zastupnik Saveznog vijeća Savezne skupštine Đuro Kladarin.
Na Dan borca 1967. na zgradi osnovne škole u Bijelim Vodama svečano je otkrivena spomen ploča, čiji tekst glasi: "Za vječni spomen i zahvalnost poginulim borcima i žrtvama fašističkog terora sela Bijele Vode u Narodno-oslobodilačkoj borbi od 1941 - 1945. god." Zatim su uklesana imena 64 pala borca i 70 žrtava fašističkog terora. Spomen ploču je podigao Savez boraca Bijele Vode, a ploču otkrio najistaknutiji borac sela Milan Metikoš, dugogodišnji zaposlenik republičkog SUP-a Hrvatske, a od 1968. otpravnik poslova Ambasade SFRJ u Beču u Austriji.
Naslovnice omladinskog lista ‘Mladost’ iz 1983. i 1985.
Prema popisu 1971., Bijele Vode imaju 637 stanovnika. Selo uglavnom živi od stočarstva, ratarstva i voćarstva, premda mnogi žitelji odlaze na posao u Glinu, Petrinju i Sisak. Osnovnu školu u selu pohađa veći broj djece, u kojoj se kao prosvjetni radnik ističe Gojko Mandić. Također se ističe sportski radnik Dane Metikoš, bivši rukometaš i predsjednik DTO Partizan u Glini, koji je nakon odlaska u Sisak odigrao izuzetnu ulogu u popularizaciji i razvoju sisačkog sporta kroz Centar za rekreaciju Željezare Sisak.
Na inicijativu Osnovne organizacije Saveza socijalističke omladine Bijele Vode, 27. kolovoza 1977. u selu je osnovan Omladinski nogometni klub Proleter. Klub se takmičio u Omladinskoj nogometnoj ligi, koju je organizirala Općinska konferencija SSO Glina. Tako je u konkurenciji dvadesetak omladinskih ekipa iz Gline i okolnih sela, Proleter u proljeće 1978. odigrao i prvu službenu utakmicu u Taborištu.
Na Osmom kongresu Saveza komunista Hrvatske u Zagrebu od 24. do 26. travnja 1978., kao novi član CK SKH izabrana je kvalificirana radnica Pamučne predionice u Glini dvadesetsedmogodišnja Nada Jelić iz Bijelih Voda, piše Jedinstvo 7. lipnja 1978. Njen izbor u najviše republičko partijsko vodstvo bio je sasvim usklađen s tadašnjom široko zasnovanom kampanjom primanja radnika i mladih u SK.
1963. je sredstvima samodoprinosa i dobrovoljnim radom izgrađeno 12 kilometara niskonaponske mreže i dvije trafostanice za 148 domaćinstva
Mještani Drenovca i jednog dijela Bijelih Voda svečano su otvorili 25. rujna 1979. moderniziranu cestu u dužini od tri kilometra, koja je izgrađena samodoprinosom mještana i SIZ-a za lokalne ceste. Na taj način oni su se povezali asfaltnim putem sa glavnim saobraćajnicama koje vode prema Sisku, Karlovcu, Zagrebu i Dvoru na Uni, piše Glinski vjesnik 9. listopada 1979.
Prema popisu 1981., selo ima 463 stanovnika. Unatoč demografskom padu, selo se i dalje razvijalo, a školovani pojedinci iz Bijelih Voda zauzimali istaknute pozicije u javnom životu. Tako je u Zagrebu 1983. Duško Radaković postao sekretar Predsjedništva Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske. Ta funkcija je bila zapravo druga najvažnija u SSOH, nakon predsjednika.
Zatim je 29. studenog 1983. izašao prvi broj omladinskog lista Mladost, koji izdaje Osnovna organizacija Saveza socijalističke omladine Bijele Vode. List je donosio kraće informacije o društveno-političkim i omladinskim temama ili reportaže o lokalnim akcijama. U narednih par godina objavljeno je deset brojeva i ukupno 153 teksta. List je završavala kulturna i sportska rubrika. Svaki broj je štampan u tehnici šapirografa i u fotokopirnoj tehnici, a tiraž se kretao po 50 primjeraka po svakom broju. List je s dosta uspjeha uređivao Milan Jelić, kojem je pomagao urednički kolegij novinara omladinaca.
"Makar imala sela Bijele Vode, Babinu Rijeku, Skelu, Marinbrod i Kozibrod – Banija ne plovi", pisao je književnik Matko Peić u svom poznatom putopisu "Ljubav na putu: od Drave do Jadrana" objavljenom u Zagrebu 1984. Vrijednost djela prepoznala je Televizija Zagreb, koja je 1987. adaptirala putopis i producirala nagrađeni dokumentarni film redateljice Višnje Laste "Ljubav na putu: skitnje po Gorskom kotaru, Lici i Baniji". Vrijedi spomenuti kako tih godina u redakciji kulture TV Zagreb radi i poznata novinarka Branka Šesto, porijeklom iz Bijelih Voda.
U kolovozu 1987. Mladost je objavila prigodni članak "Više od igre" posvećen desetoj godišnjici postojanja NK Proleter (1977 - 87). Naredne 1988. završena je obnova pravoslavne crkve u Dragotini, koju su financirali iseljenici iz Bijelih Voda koji žive u SAD-u i Kanadi.
Među istaknutim ličnostima tog vremena, koje su rodom ili porijeklom iz Bijelih Voda, vrijedi izdvojiti barem troje. Prvi je dr. Branko Griva, kirurg i pukovnik, koji je tada radio na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, na Klinici za plastičnu hirurgiju i opekotine, gdje je bio načelnik i stekao zvanje primariusa. Drugi je kardiolog prof. dr. Mihajlo Šesto, profesor u trajnom zvanju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, tada zaposlen na KBC Rebro u Zagrebu. Treći je prof. dr. Dušan Metikoš, redoviti profesor na Fakultetu za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu.
Prema popisu 1991., Bijele Vode imaju 371 stanovnika. Međutim, daljnji razvoj sela zaustavio je raspad Jugoslavije. Nakon reintegracije teritorija, ali ne i ljudi, od 1995. počinje hrvatska epoha u povijesti ovog gotovo pustog i potpuno zanemarenog sela. Tako je prema popisu 2001., u Bijelim Vodama živio svega 61 stanovnik.
Među preostalim žiteljima sela ističe se inž. strojarstva Dušan Metikoš, jedan od osnivača SDSS-a u Glini, jedno vrijeme predsjednik VSNM Grada Gline, a potom Udruženja antifašista Grada Gline. Iako se uspješno bavi pčelarstvom, manje je poznato da je Metikoš već dulji niz godina dobrovoljni darivatelj krvi, kojem je nakon 100-og jubilarnog darivanja Predsjednica Republike svečano uručila odlikovanje 24. listopada 2019.
Krajem 2020. Baniju i Bijele Vode uzdrmao je potres, na kojeg se nadovezao i najnoviji popis stanovništva 2021., prema kojem selo ima 33 stanovnika, a danas svega 27. Bolji poznavatelji prilika u selu, poput Dušana Metikoša, smatraju da unatoč bogatoj baštini i prekrasnoj prirodi, Bijele Vode čekaju crni dani.
