Bijele Vode, prorijeđeno banijsko selo desetak kilometara sjeveroistočno od Gline, kao malo koje naselje na Baniji i Kordunu, ima svog kroničara koji pomno zapisuje sve događaje posljednjih dvadesetak godina, ali i sjećanja starijih mještana o svemu što se nekada davno događalo u Bijelim Vodama.
Naći će se u Jelićevim knjigama podatak kada se nečija krava otelila, kome su veprovi pojeli ljetinu, čije je kokoši i kada odnio jastreb, kada je pao prvi snijeg, jesu li rodile šljive
Riječ je o Stojanu Jeliću (72), povratniku koji pomno u debele bilježnice, sitnim ali čitkim i urednim rukopisom, bilježi sve što smatra važnim. Ima u tim svakodnevnim zapisima svega i svačega, netko bi rekao i nevažnih stvari, ali za Stojana je sve jednako bitno. Nalaze se tu popisi mještana; kad su rođeni, kad su se vratili iz progonstva, od čega žive, primaju li socijalnu pomoć ili uživaju mirovine. Jelić prekrižuje sa spiskova one koji umru, zapisuje godinu i bolest od koje su bolovali, dodaje na spiskove pridošlice koji, doduše rijetko, kupe nečije imanje i dosele se u Bijele vode, a bilježi i događaje. Naći će se u njegovim knjigama podatak kada se nečija krava otelila, kome su veprovi pojeli ljetinu, čije je kokoši i kada odnio jastreb, kakva je bila zima, kada je pao prvi snijeg, jesu li rodile šljive ili ih je uništio mraz.
Stojan se nikad nije ženio, kaže nije imao vremena, a kad je vrijeme došlo, bilo je kasno. Roditelji, Stoja i Đorđe umrli su nakon povratka, starija sestra Anka živi u Beogradu, druga sestra Mara živi kraj Beograda, a brat Veljko je pokraj Batajnice.
- Svi smo mi lijepo živjeli do tog prokletog rata. Kad je grunula Oluja i ljudi počeli bježati glavom bez obzira, otac je rekao da nas četvero djece moramo isto u bježaniju. Bunio sam se i želio sam ostati jer nikada nikome nitko od nas nije ništa nažao učinio, ali otac je bio kategoričan. Roditelji su ostali, a mi smo završili u Srbiji. Svaki dan sam razmišljao o povratku i nikako se nisam mogao pomiriti s novom sredinom. Zvao sam ponekad telefonom roditelje, ali otac bi uvijek govorio da još nije vrijeme da se vratim. Nekako je odugovlačio s mojim povratkom, a tek kasnije sam shvatio zašto. Kada sam ipak, 1997. godine nenajavljen došao kući, otac mi je ispričao kako su petnaestak dana iza Oluje, nakon što ih je obišla Hrvatska vojska i korektno se ponijela prema njima, nepoznati ljudi u maskirnim uniformama upali u selo, opljačkali i maltretirali ono malo mještana koji nisu izbjegli. Mog oca su natjerali da legne u lokvu vode, a jedan je zapucao. Promašio je oca i pogodio metalne tačke koje još uvijek stoje pod šajerom. Ispričao mi je otac još kako je tih prvih dana iza Oluje, u selo dolazila Tamara Metikoš, udana za našeg sunarodnjaka i zaposlena u policiji, koja ih je hrabrila i pomagala im prvih dana. Donosila je kruh, a znala je i oprati rublje starijima i nemoćnima - priča Stojan Jelić.
Od 2003. godine kada su mu umrli roditelji, Stojan živi sam i ne žali se. Sretan je kaže - što je na svome. Njegov dnevni boravak prepun je knjiga. Mnogo čita, a još više piše i zapisuje. Živi od mirovine koju je ostvario radeći 24 godine u sisačkoj željezari. Još 1980. godine je počeo štedjeti novac, a kada je vidio da će biti rata i da je vrag odnio šalu, pokušao je 1990. podignuti ušteđevinu, ali nije uspio. Zaredala su pisma bankama, sve bezuspješno. No ipak, petnaest godina kasnije, baš na Svetog Savu 2005. godine Stojana su obavijestili da će mu novac biti vraćen, zajedno s kamatama. Uštedio je nešto više od 10.000 njemačkih maraka, a banka mu je isplatila 13.000 eura. Mogao je popraviti kuću, kupiti sve što je potrebno i započeti normalan život.
Ne prođe dan da Stojan ne uzme knjigu u ruke. Trenutno, po tko zna koji put čita Ivu Andrića, sve natenane da mu ništa ne promakne. Ipak, knjige bi se i mogao odreći, ali pisanja nikako. Svaki dan zapisuje ponešto, prelistava ono što je zapisano, ispravlja, popravlja i dodaje nove činjenice, pa Bijele Vode danas imaju preciznu kroniku na kojoj bi mogli pozavidjeti i veća naselja i gradići. Istraživao je Stojan i porijeklo imena svog sela.
- Pronašao sam i zapisao da u Bosni isto tako postoje Bijele Vode, a pronašao sam i zaselak Bele Vode sela Žarkova, kraj Beograda. Možda su nekada davno ovdje u pustopoljinu stigli ljudi iz jednog od tih naselja pa dali ime na uspomenu na mjesto odakle su došli, a možda su ovdašnje Bijele Vode dobile ime po vrsti zemlje koju ovdje zovemo ‘liga’. Ona je bjelkasta, pa kad padaju kiše, putevima se slijeva bijela voda. Ti sad moj novinar, izaberi što hoćeš i napiši što hoćeš, ja dalje istražio nisam – objašnjava Stojan Jelić. Pronašao je Stojan i podatak da je 1858. godine u selu živjelo 1.345 stanovnika, razmještenih u više stotina domaćinstava, ali i tužnu činjenicu da je danas u Bijelim Vodama jedva 40 duša.
Ima u njegovim preciznim zapisima još nešto. Susjed Živko Kljajić pričao mu je kako su na njegovoj livadi, tik uz cestu Glina - Dvor, kod Sela Dragotina, par kilometara od Bijelih Voda, pokopani Kordunaši ubijeni nekoliko dana iza Oluje. Otišao je na to mjesto, izmjerio i skicirao položaj navodne grobnice i o tome izvijestio Documentu i policiju. Do sada nitko nije reagirao, vrijeme prolazi i eventualni zločin sve je udaljeniji od otkrivanja.
- Ja ne znam da li je to istina, ali mislim da bi trebalo istražiti. Bio sam tamo nekoliko puta i na tom mjestu u proljeće raste nekakva čudna trava koja na svojim vlatima ima crvenu crtu pa je po tome mjesto karakteristično. Uostalom, Živko Kljajić je još uvijek živ, možda zna nešto više – kaže Stojan.
I tako, dan za danom, Stojan Jelić upisuje u svoje knjige sve ono što misli da je važno. Gdje će knjige završiti, nije ga briga. Važno je, kaže, da je zapisano, a sve što je zapisano, smatra Stojan, kad-tad mora biti i pročitano.
