Riječ imperijalizam obično se preslobodno upotrebljava. Zbog toga se podrazumijeva da je imperijalizam težnja velikih država da dominiraju svijetom pomoću nasilja. S obzirom na to da je imperija, u smislu despotskih država, bilo u cijeloj povijesti čovječanstva, navedena definicija više odgovara pojmu imperijalnog. Tako možemo govoriti o Rimskom imperiju ili o kolonijalnim imperijima, dok neki i današnje SAD, Rusiju i Kinu smatraju imperijima.

No mi ćemo, slijedeći klasifikaciju koju je izložio slovenski sociolog Marko Kržan, o imperijalizmu u užem smislu govoriti samo u kontekstu njegove povezanosti s kapitalizmom. Stoga ćemo se upustiti u razmatranje njegove suvremenosti. Radna definicija glasila bi da je imperijalizam upotreba neekonomskih sredstava države ili privrednih organizacija u ostvarivanju prevlasti u međunarodnim odnosima, koja omogućava akumulaciju kapitala. Pokazat ćemo da kapitalizam na svjetskoj razini ne može postojati nego u obliku imperijalizma, odnosno prevlasti središnjih država nad njegovim rubom, što omogućava višak iskorištavanja radnih ljudi i prirodnih resursa periferije.

Dvije su vrste akumulacije kapitala. Ono što smo nazvali prvobitnom akumulacijom kapitala podrazumijevalo je uključivanje sirovina, zemlje i radne snage, odnosno njenih proizvoda u kapitalističku privredu. Pokazalo se, međutim, da to nije samo prvobitan, nego stalni oblik akumulacije razvlaštenjem. Druga vrsta akumulacije kapitala počiva na činjenici da je kapital koji se akumulira na rubu u vlasti kapitalističke klase iz središta i zato se njegovi profiti pretaču u središte ili njegove porezne oaze. Taj prijenos vrijednosti zabilježen je u nacionalnim računima.

No pritom nije zabilježena vrijednost koja se pretače zbog nejednake robne razmjene među državama. Kupci u središtu pomoću nejednake razmjene dobivaju više robe (vrijednosti) nego da su radna snaga i prirodni izvori s ruba plaćeni jednako kao u središtu. Najjednostavnije rečeno, da nema prelijevanja vrijednosti mobitel proizveden u Kini bio bi u SAD-u dvostruko skuplji. Dok kapitalizam u središtu omogućava razvoj, on na rubu proizvodi nerazvijenost. Tako dolazimo do druge definicije suvremenog imperijalizma prema kojoj je on hegemonija svjetskog središta nad periferijom, koja kapitalu omogućava višak iskorištavanja radnih ljudi i prirodnih resursa ruba, odnosno ograničavanje njegova razvoja.

Kapitalizam u središtu omogućava razvoj, ali na rubu proizvodi nerazvijenost. Tako dolazimo do definicije suvremenog imperijalizma prema kojoj je on hegemonija svjetskog središta nad periferijom, koja kapitalu omogućava višak iskorištavanja radnih ljudi i prirodnih resursa ruba

S promjenama kapitalizma mijenjao se i imperijalizam. Nakon godine 1880. kapitalizam je prešao u monopolističku fazu, što je dovelo do klasičnog imperijalizma, poznatog iz analiza Lenjina, Buharina i Roze Luksemburg, koji se još uvijek često uzima kao primjer imperijalizma uopće. No ta je faza trajala samo do kraja Drugog svjetskog rata, s obzirom na to da je kolonijalni sistem nakon 1945. krahirao. Dotadašnji oblik imperijalizma zamijenio je ovaj suvremeni, u kojem i danas živimo.

To je prevlast SAD-a koji je nakon Drugog svjetskog rata dosegao industrijsku, pomorsku i vojnu premoć, veću od britanske u stoljeću prije. Nastupilo je razdoblje koje Marko Kržan naziva kolektivnim imperijalizmom. Više se, naime, ne radi o "samostalnim" imperijalizmima pojedinih država ili saveza, nego o jednom imperijalizmu, koji ovisi o moći SAD-a, dok druge imperijalističke države u njemu sudjeluju samo ako njihovi posebni interesi nisu u suprotnosti s općim interesom hegemonije SAD-a.

Drugi proces bio je otpor rubnih država i naroda. Najradikalniji i najtrajniji raskid s imperijalističkim sistemom dosegle su države u kojima je došlo do socijalističkih revolucija, poput SSSR-a, Kine, Jugoslavije, Kube, Vijetnama i drugih. Radilo se o narodnooslobodilačkim pokretima s prevlašću radnika i seljaka pod vodstvom komunističkih partija. A u kolonijama je bilo socijalističkih, ali i "nacionalno-buržoaskih" pokreta, kao što vidimo na primjeru Indije, koja nije imala socijalističku revoluciju. I kapitalizam u središtu se promijenio prilagodivši se novonastaloj situaciji. Dok su evropske zemlje bile preslabe da spriječe proces dekolonizacije, SAD za to nije bio zainteresiran. On je na drugi način došao do tržišta i sirovina koje su prije monopolizirale evropske zemlje. Taj je proces poznat i kao neokolonijalizam.

Države periferije danas imaju materijalna sredstva za nezavisnu logistiku, dok je monopol u toj sferi "ideološki" i osigurava ga američka potrošačka kultura

Tako je nastao svjetski sistem u kojem su države zauzele neki od četiri moguća položaja. Prvi je bio kapitalističko središte, koji su činile SAD, zapadna Evropa i na svoj način Japan. Zatim su tu bile države realnog socijalizma. Treću vrstu činile su države, uglavnom bivše kolonije, čija je nacionalna buržoazija pokušavala nacionalizirati kapitalističku proizvodnju i tako se industrijalizirati, primjerice u Indiji. Četvrta vrsta bile su nekadašnje kolonije u kojima je na vlast došla kompradorska buržoazija, koja je sačuvala neposrednu ovisnost o stranom kapitalu.

Usprkos uspjehu realno socijalističkih zemalja i nesvrstanih država, imperijalističko središte nije doživjelo krizu, već "najboljih 30 godina" pune zaposlenosti i brzog društvenoekonomskog razvoja. Kriza koja je nakon 1975. godine zahvatila države realnog socijalizma i svjetski rub, upućuje na to da su i u uređenju nakon Drugog svjetskog rata imperijalističke države na čelu sa SAD-om očuvale dominaciju nad periferijom na svim ključnim područjima poput tehnologije, financijskih tokova, prirodnih resursa i jeftinih sirovina u stranim zemljama, te komunikacija i masovnih medija. Tu su još kulturna i ideološka hegemonija američke potrošačke kulture, liberalizma i rasističke ideologije. Sve te monopole štiti monopol nad vojnom silom, koji SAD-u i njegovim saveznicima omogućava da nametnu imperijalističko uređenje skoro svakoj državi. Samo realno socijalističkim zemljama imperijalisti nisu mogli ovladati, dok je vojna moć Sovjetskog Saveza bila velika. Ali su ovladali ostatkom svijeta.

Privilegirani položaj središnjih država omogućio im je rastakanje klasne borbe kod kuće i pristanak radničkih stranaka i sindikata na kapitalističko uređenje i reformizam. U tim okolnostima kriza koja je zahvatila fordistički model u središtu, a nastupila je već početkom sedamdesetih godina, nije dovela do propasti imperijalističkog sistema, već do slabljenja revolucionarnog radničkog pokreta u središtu i do sloma poslijeratnog antiimperijalizma, kako u nekadašnjem socijalističkom bloku, tako i u onome što smo nazivali trećim svijetom. Zato suvremeni imperijalizam ne predstavlja novi oblik, već se radi o poslijeratnom imperijalizmu koji je uzeo maha u vremenu u kojem je antiimperijalizam zatrt, a novoga još nema.

Nezrelost subjektivnih uvjeta za otpis imperijalizma i kapitalizma govori u prilog tome da su monopoli na kojima se zasniva vladavina centra i dalje jaki

Kraj fordističkog razdoblja u središtu morao se odraziti i na periferiju. U krizi poslijeratnog kapitalizma u središtu šezdesetih godina prošlog stoljeća oživjeli su protusistemski pokreti – studentski, radnički, mirovni, feministički i proturasistički. U zaoštrenoj klasnoj borbi u osamdesetim godinama pobijedile su vladajuće klase i dogodila se neoliberalna kontrarevolucija. Iako je dizanje kamatnih stopa (Volkerov šok) američkih Federalnih rezervi u SAD-u uistinu doveo do sniženja inflacije, cijena je bila uništavanje brojnih radnih mjesta u središtu, a na periferiji zaoštravanje dužničke krize, koja je pokopala brojne pokušaje autonomne industrijalizacije. Daljnji "miran suživot" država realnog socijalizma i država koje su htjele izbjeći perifernu ovisnost s kapitalističkim središtem više nije bio moguć. SAD-om predvođeni kolektivni imperijalizam ponovo je usisao te države u svoju orbitu. Sistem se, nakon poraza protuimperijalizma, prvi puta nakon Drugog svjetskog rata gotovo nesmetano razmahao.

U aktualnoj fazi suvremenog imperijalizma, nakon propasti realnih socijalizama i autonomnih pokušaja industrijalizacije, mnoge su se periferne države industrijalizirale pa više nisu samo izvor sirovina i poljoprivrednih proizvoda. Većina industrijske radne snage i proizvodnje danas je koncentrirana izvan središta, što je promjena sa svjetsko-povijesnim implikacijama. Najveći dio industrijske proizvodnje izvan središta otpada na Kinu, koja se nije razvijala klasičnim kapitalističkim putem.

Ako imperijalizam definiramo kao prevlast koja omogućuje akumulaciju kapitala s viškom iskorištavanja stanovništva i prirodnih resursa stranih država, ne može se govoriti o sovjetskom imperijalizmu. U SSSR-u nije bilo kapitalizma koji bi iskorištavao savezničke države. Današnja je Rusija u potpunosti kapitalistička, ali njezina prevlast nad vlastitom sferom utjecaja nije povezana s akumulacijom kapitala, a opterećuju je i zapadne sankcije. Osim što ruski kapital nema koristi od svog "imperijalizma", a ruski kapitalisti masovno izvoze kapital i to ne na periferiju Rusije, nego u porezne oaze i zapadne države. Ruska politika danas je u suprotnosti s interesima SAD-a, a to u vremenu kolektivnog imperijalizma podrazumijeva i interese imperijalizma uopće. Njegova je tendencija zapravo svojevrsna latinoamerikanizacija nekadašnjeg istočnog bloka, uključivanjem pojedinih zemalja u razne zapadne integracije poput NATO-a i EU-a, dakle s asimetričnim savezništvom. Njima ruski subimperijalizam ne treba, već im smeta. Zato je umjesto o ruskom subimperijalizmu ispravnije govoriti o reakcijama na imperijalističku politiku SAD-a i njegovih saveznika, koji su od Rusije htjeli napraviti treći svijet.

Sjetva u Kini, zemlji koja ide svojim putem (Foto: Wikimedia Commons)

To im je, preuzimanjem najprofitabilnije industrije i crpljenjem prirodnih sirovina, razbijanjem velike države i njezine vojske, pod Jeljcinom i uspijevalo. Ruske vladajuće klase su, da bi same iskorištavale te resurse, zaustavile proces periferizacije, što su im omogućila dva ostatka socijalizma, a to su relativno jaka vojska i vojno-industrijski kompleks. Zaustavljanjem periferizacije Rusija je, htjela – ne htjela, ispala iz svjetskog imperijalističkog sistema. Sve i da ruske vladajuće klase priželjkuju subimperijalistički položaj, u suvremenom kolektivnom imperijalizmu za njega nema mjesta. Sve agresivnija politika Zapada govori u prilog tome da u Rusiji ne vide samo prijetnju svojim posebnim interesima, nego imperijalističkom sistemu kao takvom. Kapitalistička Rusija se izvan svjetskog kapitalističkog sistema neće moći razvijati, ali ni unutar njega, jer je taj sistem periferizira. U sličnom je položaju bila i carska Rusija sve do Oktobarske revolucije, koja je to stanje presjekla napuštanjem kapitalizma i ulaskom u borbu protiv imperijalizma. Takvih tendencija danas u Rusiji nema, pa vladajućim klasama ostaje pokušaj povezivanja s Kinom.

Kada se te dvije zemlje usporede, osnovna razlika je u tome što u Kini nije došlo do obnove kapitalizma. Sistem, koji bismo mogli nazvati termidorskim, ne samo da se održao, nego postiže velike uspjehe u modernizaciji. Tome u prilog govori usporedba s Rusijom, ali i zemljama poput Indije. Naime, uspjeh Kine neusporediv je s razvojem Indije koja se bori s rastućom nejednakošću i velikim siromaštvom. Stopa krajnjeg siromaštva u Kini je u međuvremenu smanjena u zavidnom opsegu. Često čujemo da je za "kinesko čudo" zaslužan kapitalizam, odnosno uvođenje tržišnih odnosa na unutarnjem planu i uključivanje u globalizaciju na vanjskom.

No pitanje je zašto se to onda nije dogodilo u drugim državama koje su provele neoliberalne "reforme". Razlika je u tome što kineski realni socijalizam nije dozvolio obnovu kapitalizma. Naravno da u Kini ne postoji samo tržišni socijalizam, nego i prava kapitalistička proizvodnja s privatnim vlasništvom, tržištem dužničkog i vlasničkog kapitala i tržištem radne snage. No kapitalistička proizvodnja u Kini postoji u okviru društvene formacije koja nije kapitalistička. Šezdeset posto poduzeća još je u državnom vlasništvu, posebno u strateškim sektorima. Proizvodni je sistem podređen planskim mehanizmima i državnom financijskom sektoru, koji korigira i regulira odnose na tržištu kapitala. To je omogućilo skladan razvoj privrede, rast produktivnosti, odnosno rast zaposlenosti i plaća kakav u kapitalističkim državama ne postoji. Presudno pitanje pritom je hoće li Kina izdržati na svom samostalnom putu ili će ići "do kraja", tj. do obnove kapitalizma. U potonjem bi slučaju došlo do likvidacije neprofitnih sektora i poduzeća, kao što se dogodilo u drugim zemljama nekadašnjeg realnog socijalizma.

U kineskom primjeru važno je i to što agrarni sektor nije kapitalistički jer zemlja nije privatizirana i seljaci i dalje imaju mogućnost dugoročnog zakupa. Ne možemo govoriti o tržištu obradive zemlje, što ima značajne klasno-političke posljedice. Kina je u tom smislu problem sela i deagrarizacije riješila bolje od, primjerice, Indije. Valja pritom istaknuti i da je agrarno pitanje temeljni problem čovječanstva zato što prema nekim procjenama oko tri milijarde ljudi živi od male seoske proizvodnje. Ako se tom pitanju pristupi na kapitalistički način koji zagovaraju imperijalističke države, odnosno Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija, "višak" svjetskog stanovništva će se povećati do nerješivih razmjera. S obzirom na to kapitalistički put vodi u favele i slamove, odnosno do aparthejda na globalnoj razini.

Kina dakle ide svojim putem, koji se sve više razlikuje od onog subimperijalističkih država. Ona je još uvijek prisiljena na nejednaku razmjenu s imperijalističkim državama, koja se temelji na višku iskorištavanja radne snage, ali se ta nejednakost smanjuje. Što se tiče kineskih investicija u zemlje "u razvoju", ni one nisu imperijalističke, dok kapitalistički odnos ne određuje kinesku društvenu formaciju. Kineski infrastrukturni projekti u trećim zemljama reakcija su na imperijalizam, a ne imperijalizam sam. Ona od zemalja u koje ulaže ne traži "strukturne reforme" koje za "razvojnu pomoć" traže zapadne države i njihove međunarodne financijske ustanove. No sve to ne znači da je Kina socijalistička ili da je na putu u neki novi socijalizam s obzirom na to da blokira djelatno uključivanje radnika u procese društvene transformacije. Svrstavanje Kine u imperijalistički tabor utoliko nam onemogućava da razumijemo prirodu pravog imperijalizma, odnosno da ispustimo iz vida važnu činjenicu da neimperijalistički put već postoji. Treba, naime, vidjeti kako iz termidorske faze oportunističkog antiimperijalizma u interesu vladajućih grupacija prijeći u socijalistički antiimperijalizam koji bi onemogućio dominaciju i iskorištavanje. O tome ovisi hoće li doći do ispunjenja subjektivnih uvjeta za nastup novog vala antiimperijalizma.

Ukratko, kapitalistički put je razvojna slijepa ulica zato što je nejednak i na periferiji proizvodi nerazvijenost, a jednako tako i demografske probleme. Nerješavanje agrarnog pitanja u tom smislu samo će pogoršati i ekološke probleme jer klima neće izdržati "američki način života" na globalnoj razini. Jednako tako, središte koje se deindustrijaliziralo ima sve više neproizvodnog rada i zato ono periferiji sve više prodaje financijsku i ideološku maglu. Kod nejednake razmjene ne radi se više o tome da se više potrebnog rada zamjenjuje za manje u središtu, nego da se realna vrijednost stvorena na periferiji razmjenjuje za fiktivnu vrijednost u središtu. U prvom valu antiimperijalizma politička hegemonija centra temeljila se na njegovoj ekonomskoj premoći nad periferijom. Danas je središte proizvodnje, odnosno proizvodnih sila i životnih potrepština, prvi put nakon stoljeća na periferiji. Odnose unutar društava ne združuju više konkurencija i ekonomija, nego monopoli. Pravno-politička nadgradnja i ideologija. Nastaju novi objektivni uvjeti za otpravljanje kapitalizma i imperijalizma na periferiji. Nezrelost subjektivnih uvjeta za otpis imperijalizma i kapitalizma govori u prilog tome da su monopoli na kojima se zasniva vladavina centra i dalje jaki. No njihove su perspektive negativne. Smetnja više nije razvoj tehnologija, pomanjkanje akumulacije robe, sredstava za proizvodnju i radne snage, nego manjak novca zato što je on centraliziran u financijskom sistemu koji kontroliraju imperijalističke države.

Smetnja su i strateške sirovine, energenti i rijetki minerali, čiju nabavu u velikoj mjeri još kontroliraju velike multinacionalne kompanije. Imperijalističke države ne prezaju od sile u obliku sankcija i embarga, primjerice na iransku i venezuelsku naftu i ruski plin. Kineski zahtjevi za nezavisnom nabavom nisu imperijalizam, nego mjera opreza. Države periferije danas imaju materijalna sredstva za nezavisnu logistiku, dok je monopol u toj sferi "ideološki" i osigurava ga američka potrošačka kultura, čiju infrastrukturu čine novi oblici konzumerizma i "društvenosti" (Amazon, Fejsbuk i Gugl) koji su pod hegemonijom zapadnih multinacionalnih kompanija. Taj je monopol sve više ovisan o monopolu na vojnu silu SAD-a. Tu se krije najopasnija i najtvrđa jezgra opstanka suvremenog kolektivnog imperijalizma, a ona je u vojno-industrijskom kompleksu SAD-a, koji je solidno produktivno-tehnološki utemeljen i ne želi dopustiti svijetu da se razvija, nego će radije posegnuti za ratovima. Danas "malim", a sutra potencijalno i na svjetskoj razini.