Američki State Department u zadnja tri tjedna nekoliko je puta ažurirao svoju internetsku stranicu koja opisuje odnose SAD-a s Kinom. Iako je u novoj verziji "strateško natjecanje" ostalo "okvir kroz koji SAD gleda na svoj odnos s Kinom", definiciji tog okvira dodani su neki novi elementi. "Odvraćanje kineske agresije", "borba protiv kineske nepoštene trgovinske politike", "suzbijanje kineske zlonamjerne cyber aktivnosti", "okončanje kineske globalne trgovine prekursorima fentanila", "ublažavanje kineske manipulacije međunarodnim organizacijama" i "promicanje odgovornosti kršenja ljudskih prava unutar Kine i širom svijeta" već su u prvom paragrafu predstavljeni kao temeljne (vrlo aktivne) postavke američke politike spram Kine.
Ostatak teksta otkriva da je najveći fokus na ekonomskim odnosima, u sklopu kojih se kineske gospodarske prakse izričito naziva "uvredljivim", "nepoštenim", "nezakonitim" te "najrestriktivnijim" po pitanju ulagačkih mogućnosti i "nepredvidivim" po pitanju provedbi propisa u zemlji. Tome je pridodana kineska "nepoštena trgovinska praksa", što uključuje "korištenje prisilnog rada" i "goleme državne subvencije" koje i američke tvrtke stavljaju u nepovoljan položaj "čineći ih sukrivcima u kršenju ljudskih prava u Kini".
Međutim, iako je jezik, očekivano u stilu predizbornih najava predsjednika Donalda Trumpa, ponešto pooštren, sve ovo nije ništa pretežito novo u odnosu na prvi Trumpov ili predsjednički mandat Joea Bidena. Ono što je u ovom ažuriranju bilo novo je nešto što se više zapravo ne može pročitati, a tiče se Tajvana. Naime, u ovoj verziji ispuštena je tvrdnja da Washington ne podržava neovisnost Tajvana, što je značajna promjena u dosadašnjim stavovima. Jer iako su gotovo sve američke administracije nakon Kissingerove i Qiao Guanhuaove sintagme formulirane tijekom Nixonovog posjeta Pekingu 1972., da se Kina i SAD "slažu da se ne slažu" oko Tajvana, ponekad znale izjavama političara ili vojnih lica relativno neodređeno signalizirati kako SAD, ako ništa drugo, nema ništa protiv tajvanske samostalnosti, čvrsto napisan policy paper, potpisan od predsjednika, u kojem jasno stoji da SAD podržava tajvansku nezavisnost ne postoji.
State Department je u tri tjedna nekoliko puta ažurirao svoju stranicu koja opisuje odnose SAD-a s Kinom. Ono što je u ovome novo je nešto što se više ne može pročitati, a tiče se Tajvana. Naime, ispuštena je tvrdnja da Washington ne podržava neovisnost Tajvana
Upravo suprotno, unatoč 75-godišnjoj ekonomskoj i vojnoj podršci (kontinuiranoj prodaji oružja), SAD je vrlo pažljivo izbjegavao davanje čvrstih garancija, zbog čega je i do sada na stranicama State Departmenta i stajalo da SAD "službeno" ne podržava tajvansku nezavisnost. Ovim potezom je SAD pod Trumpom ponovno "zaplesao po rubu", što je po ovom pitanju iznimno osjetljiv Peking prepoznao kao novo provokativno signaliziranje kojim se SAD poigrava ne samo s Tajvanom nego i s pomno skrojenom dinamikom vrlo složenih odnosa čitave regije "Dalekog istoka" u kojoj je Kina, zbog svoje geografske veličine te ekonomske i vojne moći, u središtu.
Pitanje tajvanske nezavisnosti vrh je sante leta isprepletenih odnosa čitave "regije", u koju se SAD uvukao završetkom Drugog svjetskog rata. Već sam Tajvan vrlo je specifična geopolitička zavrzlama, koja svoje ishodište ima u Kineskom građanskom ratu, svoje globalne nastupe u raznim epizodama hladnog rata i koja je do sada, kao rezultat političko-društveno-ekonomske transformacije, poprimila nove razmjere, neodvojive kako od aktualnih globalnih, tako i od specifičnih unutarkineskih i unutartajvanskih problema. Sam SAD po pitanju Tajvana ima vrlo jedinstvenu poziciju, jer za razliku od svih drugih zemalja svijeta koje s Kinom održavaju međudržavne odnose, jedini nema potpisanu klauzulu o jedinstvenosti Kine i Tajvana kao sastavnog dijela Kine.
Sve druge zemlje svijeta potpisale su tu klauzulu koja onemogućuje Tajvanu dobivanje šireg međunarodnog priznanja. One koje nisu, osim SAD-a, tj. Belize, Eswatini, Guatemala, Maršalovi Otoci, Palau, Sveti Kristofor i Nevis, Sveta Lucija, Sveti Vincent i Grenadini, Tuvalu, Vatikan, Haiti i Paragvaj, nemaju uspostavljene državne odnose s Kinom. SAD ne spada ni u jednu od dviju spomenutih grupacija. Washington je izbjegao potpisivanje takve klauzule, ali ima (službeno sa siječnjem 1979.) uspostavljene odnose s Kinom, koji su praktički sve do prvog Trumpovog mandata bili čvrsta podloga brojnih političkih promjena u svijetu, kao i sveukupnog globalnog ekonomskog rasta.
Odgovor na pitanje zašto je SAD u ovom smislu poseban je vrlo cirkularan – zato što je to SAD, u ukupnom nominalnom smislu daleko najmoćnija državna tvorevina koju povijest poznaje, a koja je upravo tu svoju prednost, kao i svaka druga velika sila prije ove, iskorištavala u izgradnji svojih međudržavnih odnosa. Posebice od kraja Drugog svjetskog rata. Rezultat te prednosti vidi se i u razvoju i stanju odnosa s Kinom i prisutnošću SAD-a u regiji oko Kine. Bliskost SAD-a s Tajvanom je svakako najsvjetliji primjer prednosti koju ima nad Kinom. Japan, koji je SAD pobijedio na Pacifiku u Drugom svjetskom ratu, a potom zaštitio od osvete sovjetske i kineske komunističke ruke, drugi je takav primjer. Iako tu postoje velika ograničenja, na povezanost SAD-a s Južnom Korejom, koja traje od Korejskog rata, može se gledati kao na treći.
I u Japanu i Južnoj Koreji SAD ima funkcionalne vojne baze. Uz njih, tu su i vojna baza na Guamu i stalno prisustvo američke mornarice u Malajskom prolazu spremno da Kini prekine dotok nafte iz Irana (zbog čega Kina gradi sustav cesta, tunela i mostova od Tibeta do pakistanske luke Gwadar). S druge strane, kineski brodovi ne plove uz američku obalu, Kina nema vojnih baza blizu američkog kopna, nije na usporediv način pretjerano povijesno ni politički bliska niti jednoj zemlji nadomak SAD-a, te nema mogućnosti ni kapaciteta SAD-u čak ni načelno konvencionalnim putem zaprijetiti prekidanjem ijednog za SAD strateški važnog opskrbnog lanca – osim u slučaju Tajvana koji je najveće proizvodno središte mikročipova najviše kvalitete.
Međutim, bilo bi krivo zaključiti da SAD "vlada" prostorom oko Kine. Prostor oko Kine čini iznimno složen dinamičan sustav odnosa koji se stvarao stoljećima i na koji tamošnje zemlje iznimno paze da ga se previše ne poremeti. Naime, Kina na kopnu graniči s 14 zemalja, a na moru – uzme li se u obzir kinesko svojatanje Južnokineskog mora – sa šest. A te zemlje, između ostalog, uključuju istaknute globalne ili regionalne sile poput Rusije, Indije, Japana, Pakistana i Indonezije. Njih čak četiri – Rusija, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja – ne računajući Kinu, nuklearne su sile.
Nadalje, uz već spomenuti Tajvan, na koji je Kina iznimno osjetljiva i zbog kojeg je u punom smislu riječi spremna vojno intervenirati, tu su i neriješeni sukob Sjeverne i Južne Koreje, trajni animozitet Indije i Pakistana zbog kojeg su se obje zemlje nuklearizirale, problematična kinesko-indijska granica, višedesetljetna nestabilnost u Mianmaru, nestabilne političke okolnosti u Bangladešu, Kambodži, Nepalu, Pakistanu, mnoštvo sporova oko morskih i kopnenih granica, rusko-japanski spor oko Kurilskih otoka i mnogi drugi izazovi. U gotovo svaki ovaj "izazov" Kina je na razne načine duboko upletena, što ju čini neizostavnim faktorom, u prvom redu, stabilnosti ove regije. A sama regija prožeta je iznimnom poviješću, koja se na dnevnoj bazi, kao i svugdje drugdje na planeti, isprepliće s aktualnim zbivanjima.
Čak i da ne zadiremo stoljećima unazad, razvidno je kako je ova regija "prepuna povijesti". Nakon ogromnog krvoprolića tijekom Drugog svjetskog rata ovu su regiju oblikovali Kineski građanski rat (druga faza: 1945. – 1950.), Prvi indokineski rat (1946. – 1955.), Korejski rat (1950. – 1953.), Prvi i Drugi kašmirski rat (1947/8., 1965.), tri tajvanske krize (1954/5., 1958., 1995/6.), građanski rat u Laosu (1959. – 1975.), Kinesko-indijski rat (1962.), Indonezijsko-malezijski sukob (1963. – 1966.), Kinesko-sovjetski pogranični sukob (1969., nakon čega je uslijedio gotovo 20-godišnji prekid odnosa), Bangladeški oslobodilački rat i (treći) Indijsko-pakistanski rat (1971.), Vijetnamski rat (1955. – 1975.), genocid u Kambodži (1975. – 1979.), indonezijska okupacija Istočnog Timora (1975. – 1999.), Kambodžansko-vijetnamski rat (1978. – 1989.), Kinesko-vijetnamski rat (1979.), sovjetska invazija na Afganistan (1979. – 1989.), građanski rat u Šri Lanki (1983. – 2009.), Siachenski rat (1984. – 2003.), pogranični rat Laosa i Tajlanda (1987. – 1988.), građanski rat u Tadžikistanu (1992. – 1997.), građanski rat u Nepalu (1996. – 2006.), Kargilski rat (1999.), rat u Afganistanu (2001. – 2021.), tadžikistansko-kirgistanski pogranični sukob (2021/2.) itd.
Od početka hladnog rata naovamo ova je regija svjedočila stvaranju raznolikih režima – uz postojeće parlamentarno-monarhističke (Tajland, Japan, Butan) i sultanate (Brunej) – od onih unikatnih komunističkih (Kina, Sjeverna Koreja, Vijetnam, Laos, Kambodža), "ultranacionalističkih" (Kina, Južni Vijetnam, Tajvan, Indonezija, Južna Koreja), unikatno demokratskih (Singapur, Tajvan, Južna Koreja, Indija, Indonezija, Burma, Tadžikistan, Uzbekistan, Kirgistan, Filipini, Nepal, Bangladeš), do militarističkih (Mianmar), teokratskih (Afganistan), parlamentarnih elektivnih monarhija (Malezija, Kambodža), izrazito autokratskih (Sjeverna Koreja, Kambodža) i sl., od kojih su se neki održali, neki ne, a neki u manje ili više nevjerojatnim obratima transformirali iz jednih u druge.
Ipak, gospodarski rast, u prvom redu Japana, Južne Koreje, Tajvana, Singapura i Kine, na kraju se pozitivno reflektirao na ostatak regije i pomogao u njezinoj stabilizaciji i povezivanju. Ovu stabilnost danas čuva složen sustav bilateralnih odnosa, potpomognut dvjema istaknutijim "unutrašnjim" multilateralnim organizacijama: ASEAN-om, u kojem nema Kine, Japana ni Koreje, te "rusko-kineskom" Šangajskom organizacijom za suradnju (Shanghai Cooperation Organisation, SCO).
Prva je usmjerena na postizanje ekonomske kohezije na prostoru jugoistočne Azije, što koristi kao podlogu za očuvanje mira putem političkih dijaloga, dok druga kroz sustav političkih i sigurnosnih dijaloga djeluje prema prostoru centralne Azije s ciljem stvaranja veće razine povezanosti i na ekonomskoj razini. U ovoj regiji aktivne su i neke "vanjske" multilateralne organizacije, koje svoj put ovamo nalaze primarno preko zemlje koja možda i najviše "strši" iz ove složene arhitekture odnosa – Japana.
Japansko djelovanje u Drugom svjetskom ratu nije zaboravljeno (ili oprošteno) ni u jednoj zemlji u kojoj je Japan bio prisutan (ne ide mu u prilog izostanak "japanskih" nirnberških procesa ili gotovo bilo kakvih suđenja ratnim zločincima, što je bio rezultat američke zaštite). Ekonomsko vezanje Japana uz SAD i uloga koju je tijekom hladnog rata igrao na strani SAD-a svrstali su ga u posebnu kategoriju jedine posve zapadno orijentirane i u tom smislu "svrstane" zemlje regije.
Japan je inicijator tzv. Kvadrilateralnih sigurnosnih dijaloga (QUAD) koji, uz njega, okupljaju SAD, Australiju i Indiju (ona zbog kineskih veza s Pakistanom i općenito izravnog rivalstva s Kinom u svakom smislu najopreznije nastupa spram Kine), te vrlo blisko surađuje sa sigurnosnim partnerstvom AUKUS (Australija, UK i SAD), koje za (općenit) cilj ima "osigurati" i održati stabilnost Indo-Pacifika (pri čemu se neizgovoreno primarno misli na Kinu kao glavnu prijetnju postizanju ovog cilja).
Međutim, na QUAD i AUKUS ne treba gledati kao na izraz uspjeha američke prisutnosti u regiji. Ovakve i slične inicijative su zapravo kontinuirani rezultat neuspjeha stvaranja konkretnog vojno-sigurnosnog saveza poput NATO-a, što SAD pokušava od početka hladnog rata (neuspjeh SEATO-a, 1954. – 1977.). Tako SAD-u ostaje da se oslanja na zasebne zemlje koje, izuzev Japana, neće olako srljati u ikakve "antikineske" saveze ili se otvoreno deklarirati kao "kineski neprijatelji", koliko se god pribojavale Kine.
Uostalom, na prisutnost zapada u ovoj regiji niti jedna zemlja ne gleda previše blagonaklono, pa se ni strateški jednodimenzionalno oslanjati na zapad ne čini suviše privlačnim. Zbog svega toga, tj. manjka konkretnih točaka za "eksploataciju", vraćamo se na Tajvan koji kao vrh sante leda ostaje trenutno najpristupačnija polazišna točka za izravnu provokaciju Kine i instant podizanje razine stresa u pažljivo balansiranoj regiji složenih odnosa i povijesti u kojoj živi četiri milijarde ljudi. Za sada, većina zemalja regije svjesna je kako forsiranje "izvlačenja tajvanske karte" u nekom trenu može lako dovesti do rušenja regionalne kule od karata koju poslije više nitko neće znati posložiti.
* Autor je profesor na sveučilištu Capital Normal u Pekingu, suradnik Zagrebačke škole ekonomije i managementa te koautor (s Ivicom Bakotom i Matom Njavrom) knjige "Veliki povratak: Razvoj moderne kineske vanjskopolitičke misli".
