Često se stereotipi o narodima, nacijama i kulturama proizvode, između ostalog, i putem različitih obrazaca vezanih uz hranu. Stvar funkcionira na dobro uhodane i poznate načine. Određeni prehrambeni artikli, prepoznatljivi obroci ili gastronomske delicije nekog podneblja, bivaju precizno kodirani i strukturno distribuirani tako da u mislima mnogih proizvode učinke asocijativnog povezivanja s nekim prostorom i ciljanom etničkom ili kulturnom grupacijom. I to direktno na prvu, denotativnim mehanizmima. Pa će se recimo Italijane redovito vezati uz pizzu i špagete, a Bosance uz burek ili ćevape.
Na pomen Meksikanaca mnogi će pomisliti na tortilje, na primjer, a ukažu li se negdje datulje, eto ti odmah u mislima slika Arapa. Nekad je Vegeta, kao univerzalni začin, figurirala kao jedan od prepoznatljivih zaštitnih znakova jugoslavenskog, a danas hrvatskog, kulinarstva. Nije stoga čudno da se dotični model ugodno smjestio i dobro primio u reklamnoj industriji i marketinškim praksama. Računa se da je dokazano učinkovit, pa se na njega često može naletjeti u oglašivačkom diskursu.
Čini se da je jedino pitanje prelazi li takva praksa, i ako da do koje mjere, granice dobrog ukusa. Tako će, sad već prije više od petnaest godina, jedna domaća agencija proizvesti reklamni slogan za čokoladni brend koji je glasio: Više riže u Dorini nego Kineza u Kini. U kratku prosto-proširenu rečenicu stalo je puno toga, ponajviše mnogobrojnih Kineza i njima drage riže koji su se u idejnom rješenju marketinških stručnjaka preklopili u dobro poznatoj čokoladi domaće tvrtke.
Sugeriralo nam se naravno da ćemo dobiti neviđeno gusto obilje riže u spomenutoj čokoladi, što stvara spoj kojemu je teško odoljeti. Uostalom, izvorna rižina čokolada, kineski je proizvod. U podsvijesti kolektivnog subjekta, s čime reklama računa, romori ono dobro poznato pučko naravoučenije: ima ih k'o Kineza.
Zanimljivije od analize tog ne baš pametnog oglašivačkog uratka, čini nam se staviti naglasak na nešto što sigurno nije bilo u primislima njegovih autora. Autori dotične reklame nisu priklonili baš pažnju diskursu političke korektnosti, tom problematičnom, licemjernom modelu liberalne demokracije kojim se hine obazrivost i uviđavnost prema svima i svemu, dok se zapravo provodi agenda kontrole i (auto)cenzure.
Istovremeno je jezik političke korektnosti patronizirajući prema adresatu, potencijalnoj ili stvarnoj žrtvi nekog tipa isključivosti, čime ju se zadržava i zarobljava u sistemski podređenoj poziciji. Stoga takvu "omašku" u navedenom reklamnom uratku možemo samo pozdraviti, kao spontano nesvjesnu gestu pozicioniranu nasuprot političkoj korektnosti. A nisu ni Kinezi, ako je milijardu i tristo milijuna različitih ljudi uopće moguće svesti pod nekakav zajednički nazivnik, netko koga je potrebno braniti od reklame jedne čokolade iz Hrvatske.
