Vjetrovi uraganskih brzina pogodili su sredinom aprila gotovo polovicu Kine. Prosječna brzina kretala se od 90 kilometara na sat, mjestimično, npr. u Hananu, dosegnuvši i 168 kilometara na sat. Uzrok su hladne fronte iz Sibira u kombinaciji s visokim temperaturama u unutrašnjosti zemlje koje su stvorile snažne temperaturne razlike, što je potaknulo stvaranje jakih vjetrova. Oni su se ubrzavali iznad ravnica pustinje Gobi, ponegdje prerastavši u pješčane oluje koje su onda prohujale kroz sjevernu Kinu – Peking, Unutarnju Mongoliju, Hebei i Shanxi – te nastavile do sjeverozapadne Kine – regija Ningxia i Gansu – uzrokujući kaos cijelim putem. U Pekingu je izdano upozorenje stanovnicima da ne izlaze, zatvorene su trgovine, ustanove i škole, a u provinciji Anhui poginuo je motociklist na kojeg je palo stablo. Videa prikazuju kako vjetar nosi skutere i vespe, kontejnere, prozore i krovove te žene. Tamo gdje nije bilo pješčanih oluja, bilo je kiša i snijega. Sve pomoćne službe brzo su izašle na ceste, pri vidljivosti od 300 metara, uklanjati vozila zaglavljena u neprirodnoj prirodnoj katastrofi. Komentar jednog kineskog novinara na YouTubeu glasi: "Dakle, uobičajeno proljetno vrijeme, samo ekstremno."

A takva je i šteta. Zrak je zagađen česticama pijeska promjera 10 pikometara, otkazano je oko 3200 letova, vlakovi su u kašnjenju, oštećena je infrastruktura, poljoprivredni gubici su, prema prvim procjenama, ogromni. Javnosti je kao utjeha ostala samo činjenica, ako su vlasti ostale objektivno nemoćne na terenu, barem su imale situaciju pod satelitskom kontrolom. Kineska meteorološka uprava primijetila je rekordne brzine vjetra na gotovo 500 meteoroloških postaja. Posljedice su bile posebno teške u gradovima poput Shijiazhuanga, gdje su se stanovnici suočili s vjetrovima koji su dosezali razinu 13 na Beaufortovoj ljestvici, iako ljestvica službeno ima 12 stupnjeva, pri čemu je taj posljednji, najviši i najjači – uragan. Proljetna sezona vjetrova pokazala se tako jačom od ljetne sezone tajfuna. Kina se suočava s ubrzanom degradacijom tla, širenjem pustinja i sve učestalijim klimatskim ekstremima – od pješčanih oluja u Pekingu do razornih poplava i toplotnih valova u ostatku zemlje. U regijama kao što su Gansu, Ningxia i Unutarnja Mongolija, podzemne vode nestaju za jedan do tri metra godišnje. Urbanizacija, monokulture, prekomjerna ispaša i klimatske promjene dodatno pogoršavaju stanje. Posljedice aprilskih vjetrova bile bi i strašnije da Kina od 1978. ne provodi projekt Veliki zeleni zid za obuzdavanje pustinja i oporavak tla u plodno.

U martu, prije rekordnih vjetrova, u Kini je započela nova proljetna sezona pošumljavanja rubova pustinja Gobi i Takla Makan u sklopu projekta Veliki zeleni zid. Prenose se prizori dronova koji istovremeno izbacuju sjeme u pravokutne šablone od slame. Prije nego što ga dronovi bace, sjeme se premazuje gelom koji zadržava vodu i hranjive tvari, što povećava preživljavanje za 30 posto. Slamnati kvadrati stabiliziraju pijesak i sprječavaju eroziju. Zbog toga tlo pod dronovima više ne pleše s pijeskom – stabilizirano je. Dronove uspješno koriste od 2019. godine. Ne samo što su smanjili kapitalne i troškove rada, povećali su uspjeh preživljavanja sadnica s tužnih pet na 30-ak posto, koliko su imali u prvim dekadama projekta. Od tada do danas, kada implementiraju treći stupanj i petu fazu projekta, naučili su mnogo.

Kina se suočava s ubrzanom degradacijom tla, širenjem pustinja i sve učestalijim klimatskim ekstremima. Urbanizacija, monokulture, prekomjerna ispaša i klimatske promjene dodatno pogoršavaju stanje. Posljedice aprilskih vjetrova bile bi i strašnije da Kina od 1978. ne provodi projekt Veliki zeleni zid za obuzdavanje pustinja i oporavak tla u plodno

Prvi stupanj službeno se zvao Masovna mobilizacija naroda, no medijski je jednostavno ostao poznat kao Veliki zeleni zid. Taj dio sastojao se od dvije faze, sprečavanja širenja pustinja i stvaranja novog zelenog pokrova, a trajao je do 2000. godine. Zajednički su im fokus na kvantiteti i sadnja pogrešnih vrsta – sadili su uglavnom topole, crni bor i hrast, koji zahtijevaju mnogo vode. U tom periodu uložili su ukupno 50 milijardi dolara. Šest milijuna ljudi, uglavnom seljaci i vojska, godišnje bi zasadili ukupno 25 milijardi stabala monokulturnih šuma. Ovdje treba napomenuti da je to podatak s uračunatim odstupanjima zbog korupcije, jer službeni podaci procjenjuju da je lažnim prijavljivanjem broja posađenih sadnica i drugim oblicima manipulacije 10 posto od ukupne investicije otišlo na korupciju. Od stvarno posađenih 25 milijardi stabala, 60 posto sadnica navodnjavano je ručno, što je uzrokovalo ogromnu potrošnju vode. Od svega toga, preživjelo je 15-25 posto. Monokulturne šume lako su se razbolijevale i nisu stvarale biološku raznolikost – zbog čega nisu imale šanse uspjeti. U Mongolskoj unutarnjoj visoravni, 90 posto topola posađenih 1980-ih je umrlo. U provinciji Gansu, 40 posto šuma propalo je zbog prekomjernog korištenja vode za navodnjavanje. Nasadi istih vrsta stvarali su "zelenu pustinju" bez biodiverziteta, osjetljivu na bolesti.

Umjesto da projekt proglase propalim, Kinezi su učili na pogreškama te od 2000. do 2020. godine traje drugi stupanj projekta pod medijskim nazivom Reforma, a službeno Znanstvena obnova ekologije. Promijenili su taktiku i počeli saditi autohtone vrste. Umjesto topola i crnih borova, uginulih u valovima dezertifikacije, sada se sade Caragana korshinskii, Haloxylon i Tamarix. Autohtone, niske i grmolike biljke koje ne traže kišu, tek kanale za kontrolu kišnice i navodnjavanje kap po kap, što je smanjilo potrošnju vode za 30 posto. Investicije u ovoj fazi nisu se smanjile, već je uloženo 120 milijardi američkih dolara. Umjesto 6 milijuna radnika, bila su im potrebna tri milijuna i mehanizacija. Izmislili su za ove potrebe posebne vrste fleksibilnih bagerskih gusjenica stabilnih u pijesku koje su mogle s lakoćom prelaziti pustinjske uzvisine. Preživjelo je 40-60 posto sadnica. Reformu su pratile i promjene zakona kojima je zabranjena ispaša na novozasađenim lokalitetima, a uvedeno je i satelitsko praćenje zdravlja šuma u stvarnom vremenu. Drugi stupanj je završen, iako je otkrio mnogo novih problema – na primjer, da sadnja tolikih stabala značajno smanjuje količinu podzemnih voda. Čini se da je Kina u tom periodu izgubila 60 posto podzemnih voda, što je otvorilo novi set problema kojima nisu okrenuli leđa, nego krenuli u traženje novih rješenja.

Iako je primarni uzrok pada podzemnih voda prekomjerno navodnjavanje poljoprivrede, problem predstavlja i činjenica da sjever zemlje bilježi pad oborina od 30-50 posto – u odnosu na 1950-e. Pritom, sjeverna Kina osigurava 75 posto kineske pšenice i 50 posto kukuruza, sa samo 20 posto nacionalnih vodnih resursa. Poljoprivreda troši 70 posto podzemne vode u regiji, a sustavi navodnjavanja su, u očima farmera, neučinkoviti jer drip irigacija smanjuje potrošnju vode za 40 posto, što znači da usjevi rastu s toliko manje prinosa, zbog čega su farmeri već više puta prosvjedovali protiv navodnjavanja kap po kap. Istovremeno država nudi subvencije od 50 posto za ovaj tip navodnjavanja.

Kada čujemo da je Kina i dalje najveći emiter CO2 te pritom koristi svoj status zemlje u razvoju da otvara nove pogone na ugljen, ne čujemo da je čak i takva znatno manji zagađivač po glavi stanovnika od SAD-a

Ostatak potrošnje podzemnih voda odlazi na industriju, tvornice čelika, cementa i kemije u Hebeiju i Tianjinu, koji crpe vodu iz dubokih bušotina (do 300 m). Gradovi poput Pekinga i Tianjina crpe podzemne vode za opskrbu stanovništva (Peking troši 3,5 milijarde kubičnih metara godišnje), a Žuta rijeka često presuši prije ušća. Posljedice su slijeganje tla, zbog čega more prodire u slatkovodne slojeve u obalnim područjima (npr. u Tianjinu). Neke četvrti u Pekingu pritom tonu brzinom od 10 cm godišnje. Događa se i ekološki kolaps – neke rijeke i jezera potpuno su presušili, npr. jezero Bajang u Hebeiju. Mjere sanacije provode se barem od 2014. godine projektom prijenosa vode s juga na sjever u vrijednosti 80 milijardi američkih dolara. Kapacitet cijevi je 44,8 milijardi kubičnih metara vode godišnje iz rijeka Yangtze i Han. Od 2014. godine Peking dobiva 70 posto vode iz ovog sustava, smanjivši crpljenje podzemnih rezervi za 30 posto. Problemi su visoki troškovi, ekološka šteta uzvodno i slana tla u Shandongu. Od 2021. godine zabranjene su duboke bušotine, pa je tako 2023. godine uhićeno 150 ljudi, zbog čega je u planu podizanje kazni za ilegalne bušotine vode na pola milijuna dolara, uzevši u obzir da je otkriveno da takvoj praksi pristupaju primarno industrije. U nekim su područjima zbog toga zabranjene vodno intenzivne tvornice. U provinciji Hebei zatvoreno je 13,000 ilegalnih bunara. Svaka pokrajina također dobiva godišnju kvotu crpljenja vode (npr. Hebeiju je smanjena na 11,3 milijarde kubičnih metara 2023.). Tko prekrši kvotu mora platiti progresivni porez na prekomjernu potrošnju.

Odgovor vlasti na prosvjede seljaka je uvođenje umjetne inteligencije za procjenu optimalne količine vode u biljkama i promjena vodozahtjevnih kultura u autohtone ili genetski modificirane. Pšenica se tako zamjenjuje tradicionalnim vrstama poput tatarske heljde ili genetski modificirane pšenice Xiaoyan 60, otporne na sušu i razvijene na Pekinškom sveučilištu. U Xinjiangu se sadi durum pšenica zbog otpornosti na slana tla. Kukuruz je također modificiran i kodiran tako da preživljava s 40 posto manje vode. Genetsku modifikaciju provode kombinirajući postojeće sorte sa genima pustinjskih biljaka otpornih na sušu. Tatarska heljda se sadi između sezona kukuruza kako bi se smanjila erozija tla, posebno u tzv. crvenim zonama gdje je zabranjena sadnja kukuruza, jer heljda traži pedeset posto manje vode od kukuruza. U dijelovima Ningxije i Gansua, kukuruz se zamjenjuje sirkom ili prosom. Sumnjamo da će to zadovoljiti seljake, zato što heljda daje najviše trećinu prinosa u odnosu na kukuruz. No olakotnost je da ovaj proizvod zbog visoke zdravstvene vrijednosti postiže višu cijenu na tržištu, a tu su i subvencije za seljake koji sade ove sorte i kulture. Rezultati iz 2023. godine pokazali su da je potrošnja vode smanjena za 25 posto, dok su prinosi pali za 10 posto. Ipak, to nije riješilo nezadovoljstvo seljaka koji sada traže više tržišne cijene heljda, dok drugi dio javnosti prosvjeduje protiv prekomjerne upotrebe GMO-a.

Opisima odgovora na probleme otkrivene u drugom stupnju projekta Veliki zeleni zid zašli smo već u treći, koji mediji zovu High-Tech erom, a kineske vlasti "Pametnim pošumljavanjem". Fokus je, kao što smo mogli vidjeti, na upotrebi umjetne inteligencije, satelita i biotehnologije. On će sadržavati faze pet do osam, počeo je 2021., a završit će 2050. godine. Planira se ulaganje od otprilike 20 milijardi dolara godišnje (uključujući tehnologiju). Posadit će se pet milijardi sadnica godišnje, uglavnom autohtonih grmlja i halofita (biljke koje podnose slana tla), radit će se na obnovljivim izvorima vode poput kišnica i recikliranja te će se koristiti gelovi za zadržavanje vlage. Procjena je da će im trebati 50.000 radnika godišnje i dronovi. Jedan dron posadi 400 hektara dnevno, do 2050. godine, pitanje je hoće li im uopće trebati radnici. No ionako će uskoro imati manjak radne snage zbog starenja populacije, pa ovo neće biti socijalni problem, dokle god ova generacija može proizvesti dovoljno robota koji će zamijeniti radnike u idućoj. Preživljavanje sadnica u ovoj, petoj fazi projekta iznosi od 70 do 85 posto. Na primjer, u pustinji Tengger, gdje je pijesak pojeo 90 posto topola, danas je preživljavanje sadnica 85 posto. Tome sigurno pomažu i sateliti i umjetna inteligencija, koji mogu detektirati suše i bolesti u stvarnom vremenu.

Dosadašnji konačni učinak je povećanje šumskih područja za 2,4 posto, dok ukupno povećanje šumskog pokrivača (nisko raslinje i grmlje) iznosi minimum 12 posto, a prema FAO-u i 25 posto. PM10 čestice (manje od 10 mikrona) u Pekingu smanjene su za 10 posto. Drugim riječima, pročišćavanju zraka u Pekingu nije pridonio samo udio od 18 posto električnih vozila i automobila, već i projekt Veliki zeleni zid. Ukupno je od 1978. do 2024. posađeno 70 milijardi stabala, što je koštalo 200 milijardi dolara. Potrošeno je 120 kilometara kubnih vode za navodnjavanje, što je koštalo 50 milijardi dolara. Radna snaga imala je 500 milijuna radnih dana, što je koštalo 80 milijardi američkih dolara. Strojevi, dronovi, sateliti i umjetna inteligencija koštali su samo 30 milijardi dolara, iz očitih razloga. Ukupno je uloženo 360 milijardi dolara, a ukupno je preživjelo 30 posto sadnica, pri čemu je uspjeh novih, kao što smo već rekli, do 85 posto.

Zanimljive su i lekcije koje je Kina naučila iz svega ovoga, a primarne su da treba koristiti autohtone vrste, uključiti lokalne zajednice (inače se događaju prosvjedi) i kombinirati šume s održivim upravljanjem vodom. Pokrivenost Kine šumovitim pokrivačem, kao što smo spomenuli, narasla je s 10 posto 1949. godine na 25 posto njene površine. Ujedinjeni narodi izvijestili su da je četvrtina globalnog porasta lisnate pokrivenosti od 2000. naovamo zasluga Kine. Osim šuma, ulaže se i u obnovu močvara i rijeka; npr. pokrenut je nacionalni plan zaštite vlažnih staništa, a nekada isušena jezera ponovo se pune vodom radi klimatske otpornosti. Ove mjere doprinose i bioraznolikosti – u novim ili obnovljenim kineskim rezervatima zabilježen je povratak ugroženih vrsta, od panda do azijskih slonova.

No Kina nije ograničena u svojoj zelenoj tranziciji samo na projekt Veliki zeleni zid, već ide naprijed u svim klimatskim smjerovima o kojima Europska unija već godinama donosi planove i strategije, mijenja ih, prilagođava, popušta, odustaje, kažnjava, ali slabo subvencionira. Nećemo sada ulaziti u srž problema i činjenicu da je Kina centralizirana zemlja, nominalno komunistička, ali u praksi u sustavu državnog kapitalizma, kao ni činjenicu da bi konfliktni interesi ljevice i desnice u Europi pojeli karijeru svakog političara s rezultatima kakve je bilježio projekt Veliki zeleni zid u svom prvom stupnju. Ostavit ćemo fokus na klimi. Jer Kina, kako bi riješila svoje probleme izazvane industrijalizacijom, ne gubi vrijeme na promišljanje o tome treba li nečemu pristupiti odmah. Kada možeš planirati dekadama unaprijed i držati se plana, možeš isto tako vrlo brzo i korigirati pogreške, umjesto odustajanja od ideja.

Možda je za kraj jednako zanimljivo što mi možemo naučiti od Kine. Najočitijom čini se lekcija da je proces prilagodbe klimatskim promjenama pitanje pogotka i pogreške. No, razlika između Kine i Europe je u tome što bismo ovdje morali odustati od implementiranog rješenja nakon što se investicija javnih sredstava proglasi neuspješnom (vjerojatno popraćena kakvim medijskim skandalom fokusiranom samo na korupciju, a ne na širu sliku) kakve su bile prve faze projekta Veliki zeleni zid. Dodatni problem je u tome što bismo u Europi vjerojatno reterirali na staro rješenje koje je uopće vodilo ka problemima. Druga lekcija je da, ako se radi odgovorno, možda zaista možemo iskoristiti biljke genetski modificirane onima koje podnose sušu, ostajući pritom u srodnim vrstama.

Sljedeća je da adaptacija klimatskim promjenama zahtijeva mnogo vremena i ulaganja, a kada pogledamo izvan okvira ovog teksta koliko daleko je Kina otišla u svim svojim klimatskim ciljevima, sve kritike sa Zapada čine se kao whataboutizmi. Kada čujemo da je Kina i dalje najveći emiter CO2 te pritom koristi svoj status zemlje u razvoju da otvara nove pogone na ugljen, ne čujemo da je čak i takva znatno manji zagađivač po glavi stanovnika od SAD-a. Dok čekamo robotizirana vozila Mate Rimca i sličnih europskih poduzetnika, na granici EU-a već godinama propadaju na tisuće jeftinih kineskih električnih vozila koja imaju performanse konkurentne Tesli. I ne čujemo da Kina prednjači u uvođenju novih električnih vozila na tržište. Čine to besplatnom registracijom takvih vozila i neograničavanjem brzine. A da tekst ne ostane bez velikih životnih pitanja, razmislimo koji će oblik društvenog organiziranja proizvodnje prije dovesti do završetka zelene tranzicije koja nužno za sobom vuče razvoj tehnologije i donosi pobjednika ove utrke. Tko će biti pobjednici, a tko gubitnici zelene tranzicije? Odjednom svi ovi porazi i pobjede više nisu samo pitanja zelene tranzicije, već temeljno pitanje organizacije društva i društvenog rasta.