Sve što želim je sve; poručuje udarni reklamni slogan zadnje velike promidžbene kampanje jednog od, frazeološki rečeno, vodećih telekomunikacijskih i mobilnih operatera na domaćem tržištu. Navedeni je oglasni moto, jasno, priglup pleonazam, besmisleno poigravanje riječima s učinkom tautologije.
No nije to ništa novo, ni toliko bitno, niti je ekonomsko-propagandnom autorskom timu dotične kompanije isto promaklo, ali tko još mari za takve finese. Važnije je agresivnim nastupom – jer u tu je reklamu očito ulupan povelik novac, naprosto je monopolizirala tržište, dominira na svim medijskim platformama, digitalnim i analognim, pa joj je nemoguće umaći – odaslati kodirane poruke iz same srži pripadajuće joj ideologije. Iste glase: permanentna mobilnost i umrežavanje svih i svega nemaju alternativu, prihvati to ako već nisi; drzni se i zaželi, imaš pravo na to; lansiraj se izvan granica, predrasuda i nametnutih očekivanja; mi smo tu samo za tebe i za tvoje želje.
Izrečeno pronalazi svoje utemeljenje pogledamo li pedeset i dvije sekunde dug video spot za tu reklamu. Tek tamo imamo što za vidjeti i čuti. Bakicu u svojim 80-ima koja besramno hrabro skejta rubom kosih stepenica praveći piruete. Djevojčicu na malonogometnom terenu što bez kompleksa majstorski dribla, obara svoje muške vršnjake i suvereno poentira, zabivši gol vrhunskim udarcem.
Super modernu obitelj koja u stanu nalik palubi svemirskog broda upada u stanje ekstaze kada se najednom posvuda oko njih upale stotine blještećih ekrana. Djevojku na motoru što pri punoj brzini širi ruke i polijeće poput ptice. Dečke iz bumerskog rock benda koji odbijaju ostarjeti i u verziji "tribute to Queen" momački ludo izvode prikladan svevremenski hit, posuđen u svrhu himne ovog spota – I want it all.
Generacijski i rodni identiteti nemaju limite nakalemimo li na njih odgovarajuću i adekvatnu suvremenu mobilnu tehnologiju. Ništa bolne kosti, netrpeljivost i strah su nepoznanice, caruju hrabrost, vječita vitalnost i beskompromisnost. Moraš samo željeti i pokloniti nam svoje puno povjerenje. Zato smo tu, vele. Sve bi bilo lijepo i sve bi bilo krasno u toj arkadiji današnjice, pastorali našeg vremena, kada slika i njezine poruke ne bi bili posvađani s temeljnom logikom stanja stvari po tim pitanjima.
Nema subjekta koji bi mogao biti realiziran putem praksi bezuvjetne umreženosti, u nekritičkom prepuštanju interpelaciji, tek protkan željom i vođen imaginarijem užitka. Subjekt je bio i bit će onaj/ona koji ima moć, znanje, hrabrost i umijeće da se snagom vlastite volje i služeći se razumom odluči uključiti i/li isključiti iz igara koje nikad ne prestaju. Tako jest ma koliko se neki protagonisti suvremenosti trsili, promućurno kalkulativno fascinirani tehnologijama i pripadajućim praksama komunikacije, poručiti nam nešto posve suprotno.
