Dvojbe oko pristojbe

A godina je tako lijepo počela za Sinišu Kovačića. Radi njega su saborski zastupnici po kratkom postupku dekapitirali prethodnog ravnatelja HRT-a Gorana Radmana, njemu je povjerena odgovorna zadaća da sravni javni servis s temeljnim vrijednostima nove desnice, njegov se mandat spašavalo specijalnim Vladinim uredbama i lakonskim zakonskim promjenama… Trebao je postati pouzdanim egzekutorom HDZ-ove kontrarevolucije: maleni kovačić u dobro podmazanom stroju. Ali stroj se rastrojio, HDZ se upristojio: zato je sada pod vodstvom Andreja Plenkovića opet u poziciji da pregovara s Mostom, a među sedam uvjeta Bože Petrova na koje pritom mora pristati je, znamo, i smanjenje iznosa mjesečne radiotelevizijske pristojbe sa 80 na 65 kuna. Eto ironije: ista ona stranka kojoj je utirao medijsku trasu prema novom izbornom trijumfu Kovačiću bi na kraju mogla vratiti uslugu tako što će smanjiti godišnje prihode prisavske kuće za više od 200 milijuna kuna. Kada populistička mjera Mostovih amatera ne bi podrazumijevala urušavanje javnog medija, ukidanje dopisništava, eutanaziju trećih programa, brisanje kulturnih sadržaja, vjerojatno otpuštanje nekoliko stotina ljudi, pa uz sve to još i kidanje financijskog lanca za koji se drže audiovizualna industrija, manji lokalni mediji, nebrojeni vanjski suradnici i ostali medijski radnici o kojima Petrovljev veseli stranački karusel naprosto nema pojma, ovaj bismo neočekivani rasplet događaja dočekali sa zadovoljstvom. Ovako, podsjećamo samo da već imamo sasvim dovoljan broj komercijalnih televizija bez kulturnih redakcija i ozbiljnih dopisničkih mreža: još jedna u tom nizu zaista nije nužna. HRT bi baš zbog toga vrijedilo popravljati, ne uništavati. U prvom koraku recimo tako što bi se rasprava o visini pristojbe proširila jednostavnim pitanjem: a zašto iznos mora biti isti za sve? Zašto nezaposleni, studenti i umirovljenici ne bi plaćali malo ili ništa, a oni koji to sebi mogu priuštiti – visokopozicionirani, dobrostojeći i ugledni građani, ljudi kao što su Siniša Kovačić, Andrej Plenković, Božo Petrov – znatno više od sadašnjih 80 kuna?

Monopol na istinu

Još malo o financiranju medija, ali sada na globalnoj sceni. Digitalni giganti Facebook i Twitter upravo su se priključili velikoj koaliciji društvenih mreža, novinskih agencija, civilnih udruga i ‘klasičnih’ medijskih kuća u kojoj je Google prošle godine okupio ozbiljne igrače poput ABC-ja, Al Jazeere, Amnesty Internationala, New York Timesa, AFP-a: pod imenom First Draft Coalition razvijaju onlajn alate koji bi pomogli novinarima ali i ‘običnim’ korisnicima da na internetu razlikuju prave od lažnih vijesti, provjerene informacije od podvala, činjenice od tračeva, poslovično žito od polovičnog kukolja. Na stranu bizarna ambicija megakorporacija da samostalno ustanove što je istina a što laž: kakve to zapravo ima veze s financiranjem medija? Više nego što se na prvi pogled čini. Baš su tražilice i društvene mreže naime među najzaslužnijima za konačno srozavanje novinarskih standarda posljednjih godina. S jedne strane parazitiraju na vijestima i sadržajima koje proizvode novinske kuće, s druge im otimaju najveći dio reklamnog kolača. U začaranom krugu, ‘klasičnim’ medijima tako padaju oglasni prihodi, s prihodima pada i njihovo ulaganje u novinarski rad i radnike, a zbog pojeftinjenja rada sve malobrojniji novinari prisiljeni su umjesto dugotrajnih istraživanja i ozbiljnih provjera na brzinu prikupljati poluinformacije po internetu i društvenim mrežama… Drugim riječima, oni koji su itekako pridonijeli smrti odgovornog, temeljitog, istraživačkog novinarstva sada bi htjeli zaigrati rolu njegovog spasitelja. Usput – skupa s njom – preuzeli bi i monopol nad istinom.

Protiv vlastitog izvora

Cijena medijske istine ipak je, čini se, nešto viša: u prošlom nastavku ‘Neprijateljske propagande’ pisali smo o tome kako je plaća Edward Snowden. Nedugo nakon što je iz ruskog azila poslao molbu za pomilovanjem Baracku Obami, tri medija kojima je 2013. ustupio podatke o masovnom nadzoru američke vlade nad vlastitim građanima stala su uz njega: Guardian, Intercept i New York Times. Četvrti nije. Srozavši se kroz duplo dno novinarske profesije, do jučer ugledni Washington Post objavio je urednički uvodnik pod naslovom ‘Bez pomilovanja za Edwarda Snowdena’ i prokazao vlastiti izvor, čovjeka kojem duguju jednu od najvećih novinarskih priča posljednjih decenija. ‘U idealnom raspletu, gospodin Snowden bi se trebao vratiti kući i iznijeti svoju obranu pred porotom. To bi bilo u skladu s tradicijom građanske neposlušnosti, čiji su predstavnici uvijek bili spremni završiti u zatvoru zbog svojih uvjerenja’, patroniziraju urednici istog onog lista koji je na Snowdenovim uvjerenjima još jučer zarađivao goleme svote. ‘Drugo najbolje rješenje bila bi nagodba u kojoj bi gospodin Snowden prihvatio izvjesnu krivičnu odgovornost, a vlada ponudila određene olakotne mjere priznajući njegove zasluge.’ I Washington Post je, inače, na listi medija koji tvore First Draft Coalition, front za spašavanje medijskih istina: ako ovako izgleda novinarstvo koje pokušavaju spasiti, onda je možda i bolje da stvar ode dođavola.

Od hashtaga do bestraga

Društvenim mrežama posljednjih dana kolaju memovi koji ismijavaju kandidatkinje i kandidate na lokalnim izborima u BiH: jednoj lice prekriva nikab, drugi se fotografirao sa zavojem preko oka, treći se eto preziva Šupčić… Nekome smiješno, nekome nije; nama je ipak zanimljivije ono što se zbiva istočnije, u kampanji za crnogorske parlamentarne izbore. Promatrana iz Hrvatske, tamošnja politička promocija djeluje poput šizoidnog déjà vua. DPS Mila Đukanovića lovi novu pobjedu sloganom ‘Sigurnim korakom’: zvuči donekle poznato? Za to vrijeme billboardi opozicijskih Socijaldemokrata Crne Gore na crvenoj pozadini ispisuju poruku #dosljedno, kao da kombiniraju kompletnu stranačku propagandu hrvatskih izbora: tu su i SDP-ova boja i Bandićev hashtag i slogan skoro pa identičan HDZ-ovom… Naravno, poanta nije u tome da crnogorske stranke kopiraju svoje hrvatske uzore. Upravo suprotno, baš se sva politička propaganda na tijesnoj evropskoj periferiji nužno svodi na nekoliko smicalica i doskočica: od ‘sigurnog smjera’ do ‘sigurnog koraka’, od dosljednosti do vjerodostojnosti, od hashtaga do bestraga. Jer je takva i politika: crnogorski kandidati obećavaju danas biračima isto što su hrvatski do jučer obećavali svojima, pa slušamo o NATO-paktu, podsticanju preduzetništva, skorom članstvu u zajednici razvijenih evropskih naroda. Ne bi zato bilo loše da se pogled povremeno baci preko granice pa u razbijenom jugoslavenskom ogledalu ugleda vlastito iskrivljeno lice: dokaz da je baš svaka novonastala državica nalik na poantu neuspjelog vica. Jer ne mora, konačno, baš svaki vic biti o Bosancima. Neki govore i o nama.

Propagandni d(r)ug

Ljepša strana političkih reklama: Ken Loach, vrijedni kroničar života britanske radničke klase, snimio je ususret izborima u Laburističkoj stranci jednosatni promo-film o Jeremyju Corbynu. Lidera koji bi napokon mogao ispraviti davne trećeputaške stranputice Tonyja Blaira i laburiste vratiti ljevici Loach je javno podržao već mnogo puta; čak i dok je primao Zlatnu palmu na ovogodišnjem Cannnesu. Slučajno, baš nekako u to vrijeme, na BBC-ju je emitirana dokumentarna biografija ‘Protiv: život i filmovi Kena Loacha’: u njoj se prisjetio najsramnije epizode svoje karijere, neke odavno zaboravljene televizijske reklame za McDonald’s koju je snimio početkom devedesetih. Bilo je to doba notornog ‘kraja povijesti’, trijumfa kapitalizma i blerističkog kidnapiranja lijeve opcije; nitko nije želio financirati klasno osviještene projekte pa Loach i nije imao mnogo izbora. Ali sada ga, na sreću, ima: izbor novog vođe laburista završava 24. septembra, pravi je trenutak da režiser vrati davni propagandni dug.