News, da bar
Povijest se, znamo, ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao izbor za miss i mistera. U eri medijskog mraka Tomislava Karamarka Siniša Kovačić bio je glavni ravnatelj HRT-a zadužen za sječu kadrova, ukidanje emisija i pretvaranje javne radiotelevizije u vlastitu klerikaturu; Marija Čolak bila je glasnogovornica Ministarstva kulture pod mudrim zapovjedništvom Zlatka Hasanbegovića, čovjeka koji je svoj mandat zamislio u formi državnog udara na medije i kompletnu kulturu. I gdje su danas, što rade dojučerašnji prvoborci konzervativne medijske kontrarevolucije? Eno ih opet na visokim uredničkim pozicijama, demonstriraju vlastitim primjerom kako bi trebali izgledati profesionalni standardi novinarske struke za koje su se donedavno borili i koje su krojili: s velike scene vratili su se na male ekrane, iz prvih kontrarevolucionarnih redova ravno u emisiju ‘Dobro jutro, Hrvatska’. Ondje je, naime, u odgovarajućem ekskluzivnom terminu, prošlog tjedna predstavljena spektakularna pobjeda Kovačića – sada urednika Trećeg Dnevnika – na izboru za mistera news programa nacionalnih televizija, što ga je organizirao desničarski portal Direktno.hr, koji uređuje Čolak. U anketi je bivši glavni ravnatelj skupio senzacionalnih osamstotinjak klikova, a za miss je pritom izabrana još jedna HRT-ovka, voditeljica Dajana Šošić: sasvim dovoljno da javna radiotelevizija, osim duljeg priloga u ‘Dobro jutro, Hrvatska’, istog jutra ugosti Kovačića i Čolak na Radio Sljemenu, sasvim dovoljno da Kovačić opširno pojasni gledaocima kako je njegova pobjeda ‘potvrda vjerodostojnosti i povjerenja u Hrvatsku radioteleviziju’, sasvim dovoljno da nastavi, tronuto i krajnje ozbiljno: ‘Kad čovjek pređe četrdesetu, misli da već može nešto planirati, da drži život pod kontrolom, a onda se dogodi ovakav izbor…’ News Bar? Da bar. Hrvatski medijski satiričari odavno nisu dorasli hrvatskoj medijskoj stvarnosti, ovdje se stvari po inerciji odvijaju u žanru kontinuirane autoparodije. ‘Moje ime je posljednje dvije godine jako puno u eteru, često negativno’, tumači Kovačić, pa ponosno dodaje: ‘Ali ipak ljudi s nekakvim odmakom, s protokom vremena, ocjenjuju po nekim svojim kriterijima, a ne po kriterijima koje im nameću mainstream mediji…’ Evo nagradnog pitanja: koliko zapravo dezorijentiran trebaš biti da bi s javne radiotelevizije – koja raspolaže budžetom od milijardu i nešto kuna, zapošljava dvije i pol hiljade ljudi i emitira sedam programa s nacionalnom koncesijom – lupetao o utjecaju ‘mainstream medija’? Što je onda HRT: off-stream, daleka margina, ljuta alternativa? I kakvim bi se točno kriterijima javna kuća trebala voditi: direktnim izborima za miss i mistera, anketama s par stotina klikova, bizarnom ekstenzijom lajfstajla s minornog desničarskog portala? Nije da očekujemo odgovore, naravno; barem ne dok se krećemo medijskim krajolikom koji su kreirali kojekakvi kovačići i čolakice. Tu su emisije po njihovoj mjeri, tu su teme koje oni smatraju relevantnima, tu je miss i tu je mister. Sve ostalo je misterij.
Nakaradna skupina
Dok medijske perjanice Karamarkove ere demonstriraju vlastito shvaćanje odgovornog novinarstva na otvorenoj sceni, aktualna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek – izravno zadužena za medije – radije radi iza zatvorenih vrata. Oko godinu dana mandata trebalo joj je da se napokon nešto opširnije oglasi o stanju domaćih medija: u intervjuu na stranicama Hrvatskog novinarskog društva doznali smo tako, između ostalog, da je problem neprofitnih medija, dovedenih na rub opstanka jednoipolgodišnjim prestankom financiranja, povjerila posebnoj radnoj skupini. Mnogo je više onoga što nismo doznali: tko su ljudi koji u toj skupini rade, tko ih je, kako i zašto odabrao, o čemu raspravljaju, kada se sastaju, kakvi su im konkretni zadaci? Više nismo doznali ni o njihovim dosadašnjim rezultatima: sve što je ministrica uspjela reći o neprofitnim medijima stane u tvrdnju da ‘moramo precizno i jasno definirati neprofitne medije, odnosno medije zajednice’, jer čak ‘i među onima koji djeluju u području neprofitnih medija nije moguće doći do jednoznačne definicije na što točno mislimo’. Ako ovako izgleda kraj rada misteriozne ministričine skupine, nije dobro: nevolje definiranja neprofitnih medija (nezavisnih medija, medija zajednice, medija ‘trećeg sektora’…) dobro su poznate i njima svaki udžbenik, naučni članak ili stručna studija započinje, umjesto da završava. Ako je s druge strane – kao što se pretpostavlja – muljanje oko definicije samo taktička varka kojom bi golemih tridesetak milijuna kuna iz Evropskog socijalnog fonda, dobivenih još za vrijeme vlade Zorana Milanovića, uskoro trebalo po slobodnom nahođenju preusmjeriti komercijalnim medijima, onda je nevolja još veća nego što se čini. Ali, kako rekosmo, ništa od svega toga ne znamo: javnu raspravu o problemima javno financiranih medija posvećenih informiranju javnosti ministrica Obuljen odlučila je provesti u tajnosti.
In memoriam Jasna Babić
U Zagrebu je, u 61. godini, preminula jedna od naših najboljih, najhrabrijih i najvažnijih novinarki, Jasna Babić. Njena profesionalna biografija bilježi sve ključne pomake ovdašnjih medija u posljednjih tridesetak godina: od početaka u Studentskom listu, Danasu i Poletu osamdesetih, preko (su)osnivanja Globusa, rada u Nacionalu, pa Slobodnoj Dalmaciji, Jutarnjem i Večernjem listu, sve do pisanja za manje, nezavisne medije poput portala Lupiga, Monitor… ‘Mnogi su ljudi mislili da nešto sa mnom nije u redu kad se ne mogu zadržati dugo ni u jednoj redakciji. A naprosto sam bila, reklo bi se – lasta’, ispričala je Melisi Skender u intervjuu za portal Hrvatskog novinarskog društva nakon što joj je ondje, prije samo pola godine, dodijeljena nagrada za životno djelo ‘Otokar Keršovani’. Jasna Babić ostavlja nam tri knjige – ‘Zagrebačku mafiju’ (2003.), ‘Urotu Blaškić’ (2005.) i ‘Vještice oko Velikog Gradišća’ (2015.) – jedan neobjavljen rukopis o srednjovjekovnim procesima zagrebačkim vješticama i nepregledno mnoštvo sjajnih reportaža, analiza, otkrića; iza Jasne Babić ostaje golemo poštovanje čitave novinarske profesije, koja je u njenim tekstovima dulje od 30 godina upoznavala vlastite vrhunce.
Politika i muzika
U godini u kojoj je čak i sanjiva manekenka pop-eskapizma Lana Del Rey na albumu ‘Lust for Life’ pokušala koketirati s društvenim angažmanom, kombinacija muzike i političke poruke postaje, čini se, stvar modnog trenda; ipak, samo u posljednjih mjesec-dva nekolicina je izvođača lansirala projekte koji ne prelaze samo granice muzike i politike, nego slobodno miksaju različite medije, redefiniraju žanrove i preispituju standardne umjetničke forme, pa ih već i zbog toga vrijedi poslušati, pogledati, pročitati. Švedski elektro-pop duo The Knife, koji su činili brat i sestra blizanci Karin i Olof Dreijer, još je prije petnaestak godina postao globalno popularan hitovima ‘Heartbeats’ i ‘Pass This On’, ali ih to nije omelo da karijeru okončaju poprilično hermetičnim albumom ‘Shaking the Habitual’ (2013.): umjesto uobičajenog press releasea, popratili su ga svojevrsnim manifestom u kojem su napali, redom, patrijarhat, ‘hiper-kapitalizam’, ‘ubilački klasni sistem’… Pod umjetničkim imenom Fever Rey, Karin je prije samo nekoliko dana izbacila svoj drugi solo-album ‘Plunge’, a muzički portali njenim uvrnutim elektroničkim eskapadama već sada – s dobrim razlozima – dijele visoke ocjene, zvjezdice i pohvale. Mi bilježimo nove angažirane momente: u pjesmi ‘This Country’ Fever Rey zahtijeva ‘slobodan abortus’, pjeva protiv nuklearne energije, šalje ekološke poruke…
Nešto slično press releaseu koji je pratio Knifeov ‘Shaking the Habitual’ sastavili su i supersonični heroji postrocka, kultni kanadski muzički kolektiv Godspeed You! Black Emperor: mračni neimari masivnih zvučnih zidova svoj su novi, nešto prozračniji album ‘Luciferian Towers’ popratili pankerski zaoštrenom objavom. ‘Kraj inozemnih vojnih intervencija. Otvaranje granica. Demontiranje zatvorsko-industrijskog sustava. Zdravstvo, stanovanje, hrana i voda priznati kao osnovna ljudska prava. Jebeni ‘eksperti’ koji su uništili ovaj svijet gube pravo da ikada opet progovore.’ Kome nije dovoljno, evo i naslova Godspeedovih instrumentala: ‘Anthem for No State’, ‘Bosses Hang’…
Najdalje je, ipak, u kombiniranju teksta i muzike otišao čileanski DJ i elektro-kompozitor Nicolas Jaar, čovjek koji je – prema vlastitom svjedočenju – sjajni prošlogodišnji album ‘Sirens’ zamislio prvenstveno kao odgovor na pitanje: može li elektronička muzika biti politična? Svoj posljednji projekt, iščašenu eksperimentalnu knjigu ‘Network’ i njenu onlajn ekstenziju, zamislio je, čini se, kao odgovor na pitanje mogu li se knjige istovremeno gledati, čitati i slušati: ‘Network’ je, objašnjava u recenziji portal Hyperallergic, ‘serija eksperimenata koji testiraju našu sposobnost da istovremeno percipiramo više od jednog medija (…) Rezultat djeluje pomalo poput surfanja analognim internetom, na kojem memeovi mutiraju u poeziju slobodnog stiha, dok istovremeno mijenjate frekvencije radijskih stanica ispunjenih bukom.’ Bukom i – opet – političkom porukom: Jaar napada Trumpa, protestira protiv ekonomske nejednakosti, sastavlja satiričnu listu multimilijunaša koji se nisu uspjeli plasirati na Forbesov popis najbogatijih… Politički angažirani muzičari su, ukratko, snažniji, odvažniji i skloniji eksperimentiranju nego što su to dugo bili: lijep primjer za ‘progresivniji’ dio naše scene, na kojem je – uz svega nekoliko hip-hop izuzetaka – politička šutnja i dalje prešutno pravilo.
