"Regija Småland, u kojoj je Ingvar odrastao, bila je kamenito područje puno neobrađene zemlje. Kako bi iskoristili to što imaju, stanovnici su morali biti inovativni te su razvili poseban pristup rješavanju svakodnevnih problema". Spomenuti Ingvar bio je Kamprad, osnivač i prvi vlasnik velike, čuvene trgovačke kompanije pokrenute u jeku Drugog svjetskog rata, točnije 1943., koja i danas prodaje široku paletu proizvoda, a u fokusu joj je namještaj za dom i stanovanje. Citat koji navodim samo je djelić reklamnog narativa što dekorira prostore zagrebačke franšize te multinacionalne korporacije iz Švedske, sa sjedištem u Nizozemskoj. Nadalje saznajemo da je "Ingvarovo naslijeđe i jedno od objašnjenja uspjeha tvrtke".
Teško je zamisliti promidžbeni diskurs što u većoj mjeri, nepatvoreno i prvoloptaški, esencijalizira genealogiju poslovno-karijernog uspjeha, dovodi u vezu nepovoljne ishodišne životne okolnosti, kamenitu i neplodnu grudu, s pojedincem koji "ima ono nešto", baštini snalažljivost i inovativan pristup kako bi se preživjelo, opstalo i uspjelo. Diskurs je to američkog sna za pučke školarce. No, što ako takva esencijalizacija poslovne genijalnosti, kreativnosti i probitačnosti, pogađa, ne da bi to željela, u srž, u Ingvarovu mladenačku sklonost ka nacifašističkoj ideologiji krvi i tla, tako popularnu u vrijeme kada je taj mladić osnivao tvrtku?
Postojeći PR diskurs kompanije doista dotiče suštinu cijele priče, ali iz potpuno drugog rakursa, u kontrapunktu je s onim o čemu reklama svjesno šuti. Jer reklama nas obmanjuje, navodi da je "(Ingvar) bio vizionar i poslovni čovjek, ali i filantrop koji se zalagao za većinu ljudi", a pritom zaobilazi simpatije dotičnog prema nacizmu. Takav marketinški narativ poprima puni smisao tek ako se prisjetimo dobro utemeljenih teza Ishaya Lande u "Šegrtovom čarobnjaku".
U knjizi Landa suvereno povezuje povijest ekonomskog liberalizma i fašizma, pokazuje kako se autoritarni režim fašizma pojavljuje između dva svjetska rata u funkciji obrane kapitalizma, to jest materijalnih interesa kapitalističke klase te produbljivanja klasne društvene raslojenosti i daljnje marginalizacije ionako već obespravljenih i potlačenih radnih masa. Takva je ideologija mladom, ali i nešto malo starijem Ingvaru bila bliska.
Stoga bi ideal tipske karakteristike korporativne kulture – poput inovativnosti, kompetitivnosti i kreativnosti – uvijek, pa i u Ingvarovom slučaju, trebalo dovoditi i u vezu, čitati ih i interpretirati i u kontekstu vrijednosnih načela totalitarnih režima zla, destrukcije i masovnog uništenja. Jer takve poveznice imaju svoja povijesna utemeljenja. A ne reklamno ih polirati u ključu neproblematiziranih i dekontekstualiziranih kvaliteta poslovnog svijeta, hegemonijom danas dovedenih do ranga unisonih vrijednosti o kojima navodno nema i ne može biti spora.
