Peter Higgs kazao je 2013. godine u intervjuu britanskom časopisu Guardian kako je Sveučilištu u Edinburghu, gdje je proveo karijeru, tokom osamdesetih godina zbog premalog broja objavljenih znanstvenih radova predstavljao takvu sramotu da je mislio da će dobiti otkaz. U redovne ankete za procjenu istraživanja znanstvenici su trebali navoditi popise objavljenih publikacija, na što je Higgs mogao samo odgovoriti "nula". S autoironijom priča novinarki Guardiana kako ga je nakon što mu je dodijeljena Nobelova nagrada kontaktirao istraživač koji se bavio publikacijama dobitnika sa zamolbom da mu dostavi svoju kompletnu bibliografiju, s obzirom na to da se čini da na njegovoj službenoj stranici nije dostupan iscrpan popis.
Otkaz nije dobio jer je te 1980. po kuloarima kružio trač da će biti nominiran za Nobelovu nagradu. Ali bi otkaz dobio jer, osim što se ukupan broj njegovih publikacija može nabrojati na prste, ovaj fizičar tijekom svog radnog vijeka bio je žestoki sindikalist sklon sukobima s autoritetima. Zalagao se za veću autonomiju profesora u nastavi i bio je aktivni član Udruženja sveučilišnih nastavnika. Zbog svojih političkih aktivnosti čak 20 godina nije razgovarao sa rektorom svog sveučilišta. Anegdotu zaključuje primjedbom kako po današnjim uvjetima nikada ne bi mogao dobiti posao u znanosti, s obzirom na to da je bio znanstveno gledano neproduktivan, no da mu se ionako čini da u današnjim uvjetima nikada ne bi ni imao dovoljno vremena i prostora da razvije fizikalnu teoriju koja danas nosi njegovo ime: Higgsov mehanizam.
Prema Stanzeru, bilo kakve PISA-e, Šangajske ljestvice, Times Higer Education, pa čak i Stanfordska lista, korisne su jedino kao PR trik. Parametri za mjerenje znanosti različiti su u pojedinim zemljama, kulturnim kontekstima, čak i unutar jedne zemlje
Na ovu me anegdotu podsjetila knjiga "Mjerenje hrvatske znanosti" profesora s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Damira Stanzera koju je objavio Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo. Tema knjige je ujedno i tema ovog teksta – mjerenje kvalitete domaće znanosti. Knjiga je besplatno dostupna u PDF formatu na internetskim stranicama Centra. Pisana vernakularom, gotovo navijačkim govorom, raznosi uzuse akademskog diskursa u paramparčad. Stil pisanja vidno je inspiriran, kako ih sam optužuje, "klikbejt-talentiranim urednicima" naših medija. Ipak, svaki kalk i posuđenica, poput "čeripikanih podataka" upotrijebljeni su na točno određenim mjestima s ciljem emfaze i ironije ponekad eksplicitno istaknute kurzivom. Da se ne radi o znanstvenoj knjizi, autor upozorava na samom početku objašnjavajući da u njoj nema popisa slika ni grafikona, kazala ni referenci, a ni ispravnog citiranja.
Osim "istraživačkim novinarima" i "klikbejt-talentiranim urednicima" posebna ironija posvećena je saborskim zastupnicima u aktualnom mandatu koji su ujedno i sveučilišni profesori. Njihove izjave označava kao širenje dezinformacija o domaćoj znanosti sa saborskih govornica. No, ne obračunava se autor u knjizi ni sa kim. Umjesto toga, problematizira nekritično prenošenje informacija o znanosti u Hrvatskoj papagajskim ponavljanjem podataka pročitanih u više ili manje nasumično odabranim izvještajima. U prvim poglavljima knjige kao problem prepoznaje neoliberalni princip mjerenja znanosti.
Stanzer inzistira da nas se u kontekstu "sustava znanosti i visokog obrazovanja uvjerava u neispravne ideje o tom sustavu na temelju neispravnih metodologija, najčešće bez brojeva (samo tvrdnjama), a ponekad čak i na temelju neispravnih brojeva!" Svaka tvrdnja ilustrirana je jasno odabranom analogijom i stavljena u širi kontekst. Prilikom rastakanja kriterija koji su osnova scientometrije, odnosno mjerenja znanosti, poput broja objavljenih članaka u prestižnim časopisima, broja citata i dr., Stanzer se koristi širim društvenim kontekstom gotovo laički, ali ne baratajući nikakvim kritičkim analitičkim aparatom, što se u ovom slučaju možda čak pokazuje kao prednost.
Na primjer, kako najlakše najširem broju ljudi prenijeti poruku da je mjeriti prirodne, tehničke i društveno-humanističke znanosti, ili čak i pojedine podskupine unutar samih tih znanstvenih grana po istim kriterijima suludo? Možemo na primjer reći da je to uspoređivanje krušaka i jabuka, ali time nismo ništa objasnili. Stanzer koristi sportsku analogiju kazavši kako na papiru po broju objavljenih članaka, velikih kolaboracija i broju citata, neka grana, npr. fizika, može djelovati kao najproduktivnija znanost naspram neke uske, kulturno specifične teme koja u startu ima mali broj istraživača, ali je važna za društvo općenito. On kaže da je to kao da uspoređujete prosječan broj golova na nogometnoj, vaterpolskoj i rukometnoj utakmici te broj golova u skijaškim skokovima pa zaključite da su rukometaši bolji sportaši od vaterpolista, nogometaša i skijaških skakača, jer se "na rukometnoj utakmici u prosjeku postiže 60 golova, na vaterpolskoj samo deset golova, na nogometnoj samo tri gola", dok se u skijaškim skokovima ne može postići nikakav gol.
Brojevi koje Stanzer navodi sugeriraju da se u Hrvatskoj obilatije financira privatnička izgradnja nego znanost. Usprkos tome, po broju znanstvenih članaka na milijun dolara uloženih u znanost, Hrvatska je druga na svijetu, odmah iza Čilea
Dok je u ovom slučaju jasno da se radi o različitim sportovima, da je broj golova neodgovarajući kriterij za njihovu usporedbu i da je broj golova "neprikladna moneta za procjenu kvalitete", isto ne vrijedi u znanosti. Aktualne metode mjerenja znanosti, a onda i sve liste proizašle iz njih, ne vrijede ništa. To ne znači da znanost koja ima mnogo citata ne vrijedi ništa, a ona koja puno misli a malo piše vrijedi više nego što se vrednuje, već znači da ne možemo istom metodom mjeriti doprinose i vrijednosti različitih znanosti niti ih tako neusklađene uspoređivati.
Na sto pedeset stranica teksta Stanzer zaista rastače većinu ideologema o hrvatskoj znanosti i ispravlja brojne netočne informacije koje se često spominju u medijima i saborskim klupama. Posebno kritizira zakonopisce i dekonstruira parametre koji se u službenim dokumentima često navode kao usporedivi s hrvatskima. Jedan od njih je usporedba zemalja po broju stanovništva ili kulturnom kontekstu (na primjer, usporedba Hrvatske s Danskom po broju stanovnika, ili sa Češkom po socijalističkoj povijesti). Umjesto toga, kao kriterij uzima financiranje znanosti, od ukupnih javnih ulaganja pa do ulaganja po glavi znanstvenika, i raskrinkava međunarodne usporedbe ulaganja u znanost s obzirom na raznovrsnost načina mjerenja investicija. Ističe primjer Harvarda i sličnih fakulteta u čije se financiranje uvijek ubrajaju i dobiveni projekti i privatne investicije, dok se u financiranje znanosti u Hrvatskoj broje samo izdvajanja iz javnog proračuna.
Ukratko, u njegovim očima, bilo kakve PISA-e, Šangajske ljestvice, Universitas 21, Times Higer Education, pa čak Stanfordska lista (koju od svih smatra najboljom), potpuno su besmislene i korisne jedino kao PR trik. Parametri za mjerenje znanosti različiti su u pojedinim zemljama, kulturnim kontekstima, pa čak i unutar jedne zemlje. To ih čini globalno potpuno neusklađenima, a ipak usprkos tome, svi se fakulteti mjere na istim listama. Dva su dakle faktora koja to čine nemogućim: neusklađeni podaci i krivi podaci koji mjestimično mogu biti tako banalno pogrešni da su zakonodavci u Hrvatskoj sposobni ponavljati krive podatke o broju studijskih programa u drugim zemljama.
U kontekstu hrvatske znanosti, autopredrasude i autokolonijalizam igraju preveliku ulogu u samoprocjeni naše znanstvene produkcije, smatra Stanzer. Ako bi se pak mjerili učinci domaće znanosti s obzirom na siromašno financiranje, rezultati su fantastični. Uzmemo li u obzir broj objavljenih znanstvenih članaka u relevantnim svjetskim znanstvenim časopisima, zatim broj ostvarenih citata tih članaka, broj ljudi koji su to ostvarili, količinu novca s kojom je to postignuto i vrijeme od jedne godine, naši su znanstvenici itekako kvalitetni. Sposobni su brzo producirati visoku kvalitetu za jako male novce. Prema mišljenju tog autora, ovo je početna točka od koje treba ponovno postavljati okvire promišljanja znanosti u Hrvatskoj. Po broju znanstvenih članaka na milijun dolara uloženih u znanost, Hrvatska je druga na svijetu, odmah iza Čilea. Princip je jasan, zaključuje autor: "Kako god prikazivali outpute, a da pravilno izaberemo inpute, pri čemu broj ljudi i količina novca zaista i jesu inputi bez kojih ovo (scientometrijske outpute) nema smisla razmatrati – dobri smo u usporedbi s drugima. Čak, dapače, bolji od očekivanja."
Podaci iz "Relativno populističkog poglavlja o novcu"
Kao moguće nove izvore financiranja znanosti navodi "sramotno niske" koncesije na flaširanu vodu, ali i brojne slične druge primjere. Ističe i to da je znanost u Hrvatskoj u samo godinu dana (2020. godine) povukla iz europskog fonda Obzor veću količinu sredstava nego što je Hrvatska zaklada za znanost podijelila u osam godina. To znači da smjer znanosti u Hrvatskoj određuju europski fondovi, a ne nekakva promišljena državna strategija osmišljena specifično za naš lokalni kontekst. Autor također navodi brojeve koji upućuju na to da se u Hrvatskoj obilatije financira privatnička izgradnja hotelskog smještaja (neovisno o tome je li u stranom vlasništvu), nego znanost.
Jedan od velikih problema upravljanja hrvatskim sustavom znanosti i visokog obrazovanja, smatra autor, je "neshvaćanje enormne varijabilnosti i ogromnog broja vrlo različitih personaliziranih zanimanja sveučilišnih nastavnika, odnosno različitih grana znanosti, od strane osoba koje su na pozicijama odlučivanja i kreiranja ukupnog sustava." Dodaje kako se naivno polazi od pretpostavke znanstvenih principa "koji su navodno jednaki za sve pa se to pogrešno poistovjećuje s univerzalnošću pojmova kakvi su npr. objavljivanje, citiranje, citiranost, znanstveni članak, znanstveni projekt, znanstvena suradnja, glavni autor i sl." Ističe kako se ne ulazi dovoljno duboko u problematiku razlika postojećih znanstvenih disciplina, "zbog čega dolazi do velikih pogrešaka pri donošenju nekih univerzalnih strukturnih rješenja u sustavu".
Shvaćanje smisla i mjere znanstvenog inputa i outputa dramatično se razlikuje od osobe do osobe, ovisno o znanstvenoj disciplini kojoj osobno pripada, smatra Stanzer. Princip koji bi trebalo slijediti kod osoba na pozicijama odlučivanja trebao bi biti što jača, šira i duža javna rasprava kroz koju bi se u rješenja ugradila i stanja iz svih ostalih znanstvenih disciplina, osim onih koje osobno poznaju. "Nažalost, čini se, odluke se donose u prilično uskim krugovima i bez dovoljno adekvatnih informacija i analiza."
Općenito gledano, "nismo loši u odnosu na prosjek najrazvijenijih država svijeta", zaključuje Stanzer i dodaje: "U većini područja ostvarujemo 70–120 posto prosjeka tih država." U nekoj budućnosti trebalo bi za svaku od znanstvenih grana stvoriti potpuno zasebnu scientometriju, s obzirom na to da unutar svake od njih vrijede drugačija pravila, te su uz isti trud, isti novac i isto vrijeme uobičajeni različiti scientometrijski outputi.
Kod komparativnih analiza trebalo bi shvatiti da svaka od tih grana ima specifično različit komparativni odnos s kolegama iz inozemstva s kojima se uspoređujemo, da za svaku od tih grana faktori kao što su npr. novac, uobičajeni broj koautora ili uobičajena i poželjna tematika mogu imati posve različito značenje u različitim državama. Trebalo bi i ponderirati brojeve autora i razdvojiti citate open access i zatvorenih članaka, ali i ostaviti prostora za iznimke. U konačnici, trebalo bi i odrediti stvarnu statističku navalu za jedno mjesto u časopisu za svaku pojedinačnu granu znanosti, odnosno statističku mogućnost objavljivanja u njoj ovisno o broju svjetskih znanstvenika i broju mjesta u časopisima, predlaže autor.
Konačni zaključak Damira Stanzera je da je scientometrijska kvaliteta hrvatske znanosti zadovoljavajuća: "Naši znanstvenici produciraju jako puno, više od većine znanstvenika drugih država. Shodno tome, kumulativno proizvodimo i natprosječnu količinu citata. Sve se to događa u režimu ispodprosječnog financiranja, slabijeg od većine ozbiljnih država. Ako se scientometrija službeno koristi unutar sustava kao temelj donošenja važnih odluka, kao što su npr. financiranja, napredovanja, zapošljavanja i otkazi, onda nesavršenost scientometrije prerasta u priličan problem etičke dimenzije."
