Otkako sam se upoznala s konceptom putovanja, putujem lagano. Koferić vučem u dva iznimna slučaja: kad idem na neka putovanja s kojih bi valjalo nešto ponijeti nazad ili kad psa vodim sa sobom. Ispada u mojoj glavi da za njega uvijek treba nešto za zlu-ne-trebalo situacije, ali za mene je dovoljno ono malo robe što imam na sebi, par čistih gaća i tuš. Ima li to veze s odgojem gdje je najvažnije bilo da si umiven i počešljan, ne znam, ali sigurno nije pritisak ni na noge kojima volim obaći, ni na kičmu koja to sve mora izdurati. Osim toga, gdje god da idem, volim doći na vrijeme i neopterećeno, a to znači otkantati bagaje i misli o tome je li mi spremljeno ovo ili ono, jesam li zaboravila ovo ili ono, i misliti o tome kamo idem, šta će mi se sve tamo lijepog dogoditi, kakva ću se vratiti doma. Jedino takav prtljag priznajem, uostalom, jedino takav prtljag Lastovo u mom slučaju podnosi. Mislim i na brod i na otok.

- Šta ne plovi Korčula? – pitam tri srednjoškolke kojima sam se pridružila nakon što sam triput obašla trajekt da vidim tko je sve na putu za otok. Važna se stvar dešavala ovih dana i Lastovo je bilo krcato: svi su se zaputili na Lastovski poklad. Šaljem bratu poruku: Plovi Lastovo, krcato, nema se di sist. On mi ništa ne odgovara, kontam da misli da sam zaboravila da je unutra dvije trećine Kortjulana koji se iskipaju na prvoj trajektnoj postaji: Vela Luci.

- Lastovo ide do prolića jer lakše riže valove na jugo. Korčula je tupa pa ih tuče. – pojašnjava mi N., jedna od tri srednjoškolke, uzimajući u obzir da jesmo u najavljenoj južini i da ćemo sutra, u subotu, biti prebrisani crvenim alarmom. Na otok ništa neće isploviti. Ima nešto konkretno u njezinom zapažanju, razotkriva drugačiji tip znanja od onog u kojem obično obitavam i u kojem sam odrastala, i to me razdraga. Kao što me koju godinu prije dok smo održavali „Lastovske slikovnice“, radionice čitanja slikovnica za male Lastovce, jedan od njih (tri i pol godine) na pitanje što sve bode, i na red odgovora svojih vršnjaka koji su zapažali da je to igla, jež, drača, trn, on uzviknuo: Škrpina!

Sljedećih pet sati putovanja, s manjim i većim pauzama, s djevojkama razgovaram o odrastanju na otoku, školovanju u gradu, njihovoj budućnosti daleko i od Lastova i od Splita, momcima, feminizmu, važnosti financijske neovisnosti za žene i Pokladu koji se ove godine održao 541. put zaredom. I da, balu. Oko našeg se stola okuplja nekolicina mladića i djevojaka koje prepoznajem još otkako su bili djeca. Svi će ravno s trajekta na balo u salu, nešto kao plesnjak kojim se formalno otvara početak pokladnih svečanosti na Sv. Antuna 17. siječnja, a plesat će se i zadnju noć nakon „cujanja“ (spuštanja) Poklada. Zovu i mene, ali moja će ekipa, Josipa Rimac i Ivan Turudić, i ja kao coprnica, tek sutra obaći salu, ali na maskenbalu.

- Ljudi, ma di ćete vi, ljudi! – dočekuje trajektnu svitu uzvik u Ubliju. – Ljudi, falili ste ostrvo! – hvata se harlekin za glavu i udara u smijeh. Koga vidim pokraj njega nego svog brata.

- Bogati, šta je ovo, ko usrid sezone – komentira brat i udara mi besu. – Di su svi stali?

- Jesan ti rekla da je pun trajekt – odgovaram mu. – Ko je ovaj ostrvo lik? – pitam ga.

- To ti je jedan naš, legenda, al ne vidiš – brat podcrtava.

Lastovo je naš otok, ako on to može bit. Njegov ipak više, ako se to može mjeriti, jer tamo živi, tamo je podigao kuću i tamo podiže i familiju. I to na, po meni, najgerilskijem mjestu na otoku – Ubliju.

Nekad glavno otočko mjesto, nekad tipa 1000. godine, iz koje je sve stanovništvo uteklo u brdo pred „dušmanima“ u njegovu unutrašnjost i u njoj izgradilo ono amfiteatarsko misto koje poznajemo kao Lastovo ili selo, danas ostavština talijanske politike izgradnje jednodomnih i dvodomnih kuća koja su specifične na ovim prostorima. On je jednu takvu kupio, sam je obnovio i u nju uselio svoju obitelj, otišao od gradske žiže u otočku. Iako, tko zna kako bi se i ta priča bila odvila da jedne godine nisam sunčala noge na terasi jedne od tih talijanki i da mi se na zidić od vrtla nije naslagala jedna zagrebačka familija koja je došla u izvidnicu kuće u kojoj brat sad živi, a tad je bila na prodaju. On se mislio bi li ne bi li, jer je kuću trebalo iznutra oderat i sve ponovo saliti.

- Slušaj, ako si mislija kupovat tu kuću, sad ti je vrime. Tu su mi doli poslagani ko kuverture, slušam ih, dogovaraju se ko će ponudit koju cifru i zvat, pa ono…

Nekoliko godina poslije s dvije kćeri podigao je broj (pred)školske djece na otoku za impresivan postotak. I jedna od njih će, starija, moja imenjakinja, na dječjim maškarama osvojiti nagradu za najbolji kostim u konkurenciji od prvog do četvrtog osnovne. Bila je Wonder Woman ili kako joj je teta rekla, u kapitalizmu jedina moguća partizanka.

Nemam masku, to znam već na trajektu, to znam i generalno o sebi, ali baš za maskenbal – ništa. Odlazim u „od igle do lokomotive“ Studenac i kupujem neki vještičji šeširić. Iznenadilo me kako mi dobro stoji. Trebala bih ga nositi svaki dan, s takvim ga guštom neprestano namještam u ogledalu.

- A kako će ljudi znat da smo mi Turudić i Rimac – pitaju Sanela, zagrebačka Lastovka, i Marina, bratova žena, moja drugarica.

- Lente tribate stavit, ko misice – govorim.

Brat iz garaže donosi bunt neke trake i na njoj piše Lipa i Radost svojom nekad grafiterskom rukom uz uputu: Ovo mi vratite, ovo mi je traka za hidroizolaciju. Triba za gradilište!

Nisu bile pobjedničke maske, ali za našim stolom jesu. Kad sam Rimčevoj oko 4 ujutro rekla da sam gladna, odnekud se stvorila s platom pršuta i sira. Viđeno jedino za našim stolom. Diana, kapo lastovskog ogranka TZ-a, koja će dan, dva poslije s Meri, voditeljicom putničke agencije i bratovom susidom, voditi prvu lastovsku turu o Pokladu, maskirala se u vjenčani buket. Upozoravamo je da se pripazi kraja večeri da je netko ne hitne na rasplesanu gomilu. Cure koje su me prihvatile za svoje mjesto na trajektu javljaju mi se i pitaju me kako je, je li baš kako su mi ispričale. Velim i bolje!

Tome su pripomogle i Diana i Meri koje su nas nekoliko zainteresiranih povele kroz selo i sve pokladne postaje, da nam približe i pojasne običaj za glavni dan – pokladni utorak. Nakon te otočke ture, sve vam bude jasno. Iz koje se i čije kuće iznosu uza (konop) po kojem se cuja Poklad i tko je nosi na Pokladarovu gržu, a tko priteže na Gornjoj luci u dnu sela da se po njoj Poklad šta spektakularnije spusti triput uz detonacije bombi, zašto je prlina (zemlja) nasuta u Pokladove čizme, i kako sanaturi udaraju ritam na liri (lijerici). Međutim, pravi spektakl je mačevalačko kolo koje povedu Pokladari, spož i škerma koji su dio kola, i te crvene uniforme koje omađijaju i fiksiraju oko, jednako kako i one lijepih maškara koje siđu na plato čim se Pokladari s magarcem upute kroz selo na Općinu. Kako se rasteže žica na liri, tako se i usne rastežu u osmijeh. Znam, sve znam, ali stvarno je tako. Morate poći i doživjeti, pogotovo završno zajedničko kolo u noći pod crkvom Sv. Kuzme i Damjana, i spaljivanje Poklada.

Luce, jedna od vila iz lijepih maškara, zove me na zadnji balo, ali velim da mi je u 4:15 katamaran i da valja poć leć. Ona to demantira, kaže, to je taman, završi balo i možeš ić. Nema di stat, kažem joj, misleći i na vrijeme, ali na svoj prtljag od misli i doživljaja. Svašta mi je usput upalo u torbak i palo na pamet. Da treba opet napustiti grad i poći na otok, opet tamo i okopati, obrati, raditi, pisati, misliti, da treba sve precrtati i nekako se otisnuti dalje, ali ispočetka. Pokupiti pse i na otok, u gerilu, a ne ovako u kežual romantičarski turizam s popustom koji osigura familija koja živi od dva otočka godišnja doba. Tako sam mislila dok sam jurila od lučke kapetanije do autobusnog kolodvora u Splitu s bidunićem maslinova ulja u krilu. Napuniti koferić za treću opciju. Doživotnu.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma