Gabrijela Žalac, tadašnja ministrica regionalnog razvoja i fondova EU, i Josipa Rimac, tadašnja državna tajnica u Ministarstvu uprave, intenzivno su razmjenjivale poruke preko WhatsAppa u studenom 2017., a dopisivanje se ponajprije ticalo natječaja na kojem je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU naumilo nabaviti softversko rješenje za "strateško planiranje i upravljanje razvojem". Iz poruka objavljenih u Telegramu i Jutarnjem listu, ministrica Žalac vatreno se zalagala da posao dobije tvrtka s kojom je bio povezan njezin prijatelj konzultantske provenijencije Mladen Šimunac – tvrtka se zove Ampelos i vlasnik joj je Marko Jukić – i da cijena softvera pritom bude višestruko veća od realne vrijednosti, a planove joj je remetila Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave. Žalac se žali državnoj tajnici Rimac, nekadašnjoj HDZ-ovoj gradonačelnici Knina, na nerazumijevanje s kojim se suočava unutar državnih mehanizama, iako je Šimunac prezentirao premijeru Andreju Plenkoviću čudotvorne moći tog softvera, nakon čega je premijer ostao impresioniran. Josipa Rimac, naravno, bodri i ohrabruje neiskusniju kolegicu da ne odustane i da ne popusti pred snagom zakona i pravila, pa zajednički zaključuju da će se obratiti osobi s inicijalima AP i da će "složiti kontru". To se zaista i dogodilo: posao je napokon sklopljen i ministričini favoriti dobili su oko milijun i 700 tisuća eura za proizvod koji vrijedi najviše 360 tisuća eura, mada je vrlo upitno je li taj softver uopće bio potreban ministarstvu Gabrijele Žalac.
Da se pitalo Državno odvjetništvo, istražna tijela nikad se ne bi pozabavila ovim slučajem. Pojavio se, međutim, Ured europskog javnog tužitelja (EPPO), tijelo ovlašteno da istražuje i procesuira malverzacije s novcem iz europskih fondova, i u svega nekoliko mjeseci došlo se do podizanja optužnice protiv Žalac i kompanjona. Je li Državno odvjetništvo opstruiralo procesuiranje lopovluka u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU samo zbog toga što se radilo o Plenkovićevoj omiljenoj ministrici ili zbog toga što su u jednom času shvatili da je i Plenković osobno bio upleten u tu priču? S druge strane, i EPPO bi morao javno objasniti zašto hrvatski premijer nije barem ispitan o tome što je poduzimao u vezi s Ampelosovim softverom, jer mu kronologija događaja nikako ne ide u prilog. Prvo je, dakle, Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave poništila natječaj za nabavu softvera, što je ministricu Žalac jako pogodilo, pa su se ona i Josipa Rimac dosjetile da treba uključiti premijera Plenkovića i "složiti kontru"; natječaj je potom ponovljen i više nije bilo problema s kupovinom, a novac za taj posao naknadno je, 2018. godine, pronađen izravnim akcijama premijerovog kabineta.
Plenkovićevo zeleno svjetlo, kao rezultat one "kontre", bilo je nesumnjivo ključni moment u sklapanju ugovora s Ampelosom, ugovora koji EPPO smatra kriminalnim. Kako je onda moguće da premijera ni policajci ni tužitelji ništa nisu ni priupitali? Što se tiče hrvatske policije i Državnog odvjetništva, jasno je da se razlog krije u političkoj lojalnosti persona čije funkcije ovise o volji predsjednika Vlade, to jest onoga koga su trebali saslušati. No što je s Uredom europskog javnog tužitelja? Jesu li europski tužitelji politički procijenili da su Plenkovića već dovoljno uznemirili postupkom protiv Žalac i da bi se otišlo predaleko kad bi se istražila i njegova uloga? Je li EPPO-u bio nedostupan cjeloviti dokazni materijal prikupljen u istrazi, pa nisu mogli povezati Plenkovića s krađom koju je, prema optužnici, orkestrirala ministrica Žalac? Kako god, obrazloženje mora postojati i javnost ga mora čuti.
"Mogu pretpostaviti tko je AP, ali vidite da autorice tih poruka nisu zadovoljne njime", premijer je u ponedjeljak praktički priznao da je on taj AP iz dopisivanja Žalac i Rimac, premda su dan ranije Željko Reiner i Ivan Malenica u televizijske kamere zborili da iza tih inicijala mogu stajati tisuće ljudi u Hrvatskoj (Reiner) ili da je potpuno nebitno tko je zapravo AP (Malenica). No to je, dakle, Plenkovićeva obrana: nije ništa kriv, jer se iz poruka vidi da su dvije okrivljenice razočarane premijerovim nečinjenjem. Obrana dostojna djeteta koje je došlo u školu bez napisane zadaće s isprikom da mu je pas pojeo bilježnicu. Prešućuje da su dvije visoke državne i HDZ-ove dužnosnice "složile kontru" tako što su porazgovarale s njime, premijerom, i da nakon toga više nisu imale razloga za nezadovoljstvo. Ministarstvo je kupilo peterostruko preplaćeni softver, a premijer je potpisao rebalans proračuna u kojem su se najednom našli dotad nepostojeći milijuni za rečenu namjenu. Prešućuje i to da je javno hvalio Gabrijelu Žalac i nakon što je službeno osumnjičena za ozbiljne kriminalne rabote. Prešućuje i činjenicu da je mjesecima čekao i nedavno dočekao da smijeni ministricu regionalnog razvoja i fondova EU Natašu Tramišak samo zbog toga što se nije htjela ponašati kao Žalac.
Pod krinkom političkog umjerenjaštva i proeuropske umivenosti, Andrej Plenković zacementirao je u proteklih šest i pol godina korupciju i klijentelizam kao osnovnu svrhu postojanja HDZ-a i kao najjače unutrašnje vezivno tkivo te stranke. Pokazuju to i poruke, objavljene u Nacionalu i u 24sata, koje su ljudi iz najbližeg premijerovog suradničkog okruženja slali bivšem direktoru Hrvatskih šuma Krunoslavu Jakupčiću, kasnije osumnjičenom u aferi povezanoj s Josipom Rimac i gradnjom vjetroelektrana u Dalmaciji, a smisao tih SMS-ova bio je u tome da se pogura davanje posla podobnim ljudima i firmama. Nema sumnje da se isti mehanizmi koriste da bi se zaustavilo ili upropastilo sve koji nisu partijski umreženi. Plenkovićeva formula upravljanja HDZ-om sastoji se u izručenju svih pora države i društva na milost i nemilost stranačkoj mašini za mljevenje zakona i morala, e da bi zauzvrat mirno i bez unutrašnjeg otpora mogao voditi politiku koja će u Bruxellesu naići na odobravanje. Vrlo sličnu formulu primjenjivao je i Ivo Sanader, nekadašnji šef HDZ-a i Vlade, i također se činilo da se radi o politički neuništivoj kombinaciji. Znamo kako je završilo.
